Ljudi tehnologija uzima sve više maha iz dana u dan.Treba shvatiti da stvari nikad neće biti kao prije.Makar nama nitko ne brani da odemo u šumu i tamo živimo bez tehnologije.Ali čak su se i traperi morali povremeno spustiti do trgovine da bi zamijenili krzno za neke potrepštine da bi mogli koliko toliko funkcionirati.Koliko se svijet promijenio u ovih par desetljeća kojih ja pamtim, to je sadašnjim "klincima"od dvadesetak godina nepojmljivo.Ja sam imao prilike vidjeti kako su ljudi obavljali ratarske poslove sa konjima,kravama,volovima.Danas je to nezamislivo da netko sije kukuruz ili vozi taj isti kukuruz konjskom zapregom.Ali to ne znači da je zabranjeno ili se ne smije.Izbor pojedinca iliti prilagodba ovom svijetu na kojem živimo.A tu je opet konkurentnost i opstanak na tržištu.Pa mislim da je lakše upaliti kombajn nego skupiti petnaestak kosaca i da ne opisujem cijeli postupak dok bi to žito došlo do (dreša) vršilice.Poljoprivreda i njena budućnos upitna kao i svaka druga grana.Već su počeli i eksperimentima printanja hrane i kaj ti ja znam čime sve ne i što nam slijedi u budućnosti.Nama je to u ovom trenutku nezamislivo kak bi se mogli najesti nečeg tak umjetnog.Umjesto šnicle bu nekakva tabletica i ljudi budu preživjeli.Zato kaj smo već lagano i počeli sa tom prilagodbom a da nismo ni svjesni.Evo pišem ovaj post i gledam svoju kak ju ja zovem "gospođa riba" unutra pliva u akvariju dajem joj vodu iz bunara ne dajem joj ovu sa klorom(brinem)
: ali opet po drugoj strani hranim je sa hranom koju sam kupio u pet shopu.Ja ne znam kaj ima u tim mrvicama jesu li zdrave,nezdrave ali ono što znam i vidim "gospođa riba" živi već dvije godine,pliva,stalno je u nekom muvingu.Tak da mislim da je sve u prilagodbi kak za nas tako i za životinje.Možda bude i mnogo toga izumrlo jer jednostavno neće biti potrebe niti svrhe da bi se očuvalo.Jedino dobro kaj to baš nebu sutra ali došlo bude i do toga, valjda nekim nadam se razumnim i prihvatljivim slijedom.A možda opet nas obične smrtnike preskoče u toj gužvi pa odluče kako njima valja i odgovara.Zato probajte i ja i svi skupa kvalitetnije proživjeti ovaj život jer imamo samo ovaj jedan
y):
Ma naravno,tijek napredka je nezaustavljiv, to nitko ne spori, i naravno da se prilađođavamo i koristimo njegovim blagodatima.
No, nije poanta u onome što imaš nego kako postupaš i raspolažeš sa onime što imaš.
Duhanska industrija je nastojala uvijeriti, čini mi se poljsku vladu, da ne uvodi porez na cigarete (namjena toga poreza je iz njega financirati liječenje pušača koji obole zbog upotrebe duhana), i podastrli su im svoju pojekciju u kojoj su došli do računice da će se državi zapravo više isplatiti da pušač oboli i umre, nego da zdrav dočeka i prima mirovinu do prirodne dobi smrti - utošiti će za njega manje novaca.
Isto tako se provlači pitanje eutanazije i palijativne skrbi - ta terminlna faza je zapravo veliki trošak za zdravstvo, a ishod liječenja je jasan - neefikasan. Trošiti li novce na skupe lijekove ili jednostavno na zahtjev pacijenta činom humane geste njegov život milosrdno privesti kraju. (ono šta je tu najupitnije je moguća manipulacija voljom i odlukom bolesnika i zloupotreba od strane rođaka bolesnika, a još više sustava kojemu odgovara izbjegavanje troška.)
Kužiš o čemu govorim?
(Inače, nakon smrti i onoga što je prolazio moj otac, u toj terinalnoj fazi, pogotovo zadnji dan života - ja sam za eutanaziju. Bespogovorno.)
Nešto drugo je zapravo mene navelo na otvaranje ove teme - kako taj napredak tehnologije djeluje na čovjeka kroz duhovni i emotivni aspekt osobnosti.
Bila sam već rekla da današnji mladi ljudi žive u obitelji, ali ne žive kroz obitelj. Zapravo zbog previše vremena provedenog na društvenim mrežama u društvu vršnjaka i utjecaja još uvijek nedefiniranih, nezrelih njihovih osobnosti oni zapravo ne stiječu duhovne i emotivne vještine kroz koje će kasnije razvijati duboke emotivne odnose potrebne za zasnivanje obitelji i život u obitelji.
A ta obitelj je, isto sam tako već nglasila - temelj društva i preduvjet opstanka vrste.
Djeca u obiitelji uče bespogovorno povjerenje - dijete instiktivno zna da će ga roditelj spasiti od svake ugroze, ljubavi - kroz iskustvo je naučilo da može biti zločesto i da kazna ne utječe na intenzitet emocija koju dobiva od roditelja. I to, kroz obitelj naučeno, primjenjuje kasnije u samostalnom životu.
Zapravo je cijeli naš život nakon odvajanja od obitelji samo pojekcija stečenih znanja i vještina koje smo usvojili kroz odrastanje u njoj. A sada se više ne odrasta u obitelji nego kroz društvene mreže.
I ta nemogućnost duboke emotivne povezanosti koja se neminovno sve više ukorijenjuje u danšnjim naraštajima je zapravo uzrok raspada svakog drugog sklopljenog braka. U brak se ulazi sve češće svijesno na određeno vrijeme - idemo, pa dokle se emocije ne istroše, kada se istroše - prekid, pa traženje novoga partnera.
Koliko je to dobro - a koliko loše, i šta to donosi u budućnosti ?