Patke vrlo dobro iskorištavaju različite vodene površine (rijeke, jezera, močvare i ribnjake). Uzgoj je pataka na ribnjacima (jezerima) koristan i patkama i ribama. Pačji gnoj potiče rast biljaka i fitoplanktona, koji su hrana biljojednim ribama, a time se povećavaju prinosi riba. Patke pridonose suzbijanju ribljega "korova" i manjih puževa, koji su mogući prenositelji nekih ribljih bolesti.
Za dio prirodne hrane koju patke pronađu u ribnjaku smanjuje se potreba za dodatnom hranom. Plivanje, tj. boravak na vodi pomaže patkama da se rashlade, a to je osobito važno u toplijim klimatskim područjima. Snižavanje tjelesne temperature odražava se na normalno uzimanje hrane koje bi sigurno oslabjelo za visokih vanjskih temperatura. Uvjeti držanja Prvi 21 dan uzgoja (tova) pačiće treba držati u nastambama s kontroliranom mikroklimom (topla faza uzgoja), a nakon toga puštaju se na vodene površine. U tom razdoblju tova pačiće treba držati na podu, na sloju drvene strugotine od šest do osam centimetara. Ako nedostaje drvene strugotine, može se rabiti i zdrava pšenična slama u sloju od osam centimetara. Na svaki četvorni metar podne površine do 18. dana tova dolazi najviše deset pačića, a nakon toga pet. Najbolja je temperatura prvog dana tova u peradnjaku 35 ?C ispod grijača, a izvan grijača treba biti 24-27 ?C. Svaki se idući dan temperatura ispod umjetnih kvočki treba snižavati 1 ?C dok se ne izjednači s temperaturom tovilišta (20 ?C) izvan grijača. Prostor oko umjetnih kvočki treba ograditi lesonitnim pločama.
Peradnjak treba biti osvijetljen 24 sata na dan. Jačina osvjetljenja treba biti 5 W/m? podne površine. Ventiliranje treba biti pravilno (2,0 - 2,5 m?/h/kg tjelesne mase) i bez propuha. Pačićima treba osigurati jednostavne nadstrešnice za zaštitu od sunca, vjetra i kiše. Ispod nadstrešnica patke se mogu i hraniti. Nadstrešnice se mogu sagraditi na obali ribnjaka ili na splavu, tj. na vodenoj površini. Na jedan hektar ribnjaka smješta se 300-400 pačića. Međutim, gustoća populacije ovisi o lokalnim uvjetima (klima, veličina ribnjaka i dr.). Poznato je da se na jednom hektaru ribnjaka može za 120 dana (četiri ciklusa) proizvesti tri tone pataka i tri tone ribe. Da patke ne bi previše trošile energiju plivanjem, najbolje je na ribnjaku ograditi određenu površinu za patke. Ograda treba biti dovoljno duboko ispod površine vode, ali i dovoljno plitko da bi se omogućilo ribi da dođe u ograđeni prostor. Patke često erodiraju obalu ribnjaka pa je zbog toga potrebna jedna drvena ili betonska rampa kao jedini put patkama za ulazak u vodu.
Treba imati na umu da patke poprilično onečišćuju ribnjak izmetom. Zbog toga treba povremeno čistiti vodu kako bi se spriječilo trovanje pačića i riba zbog nagomilavanja izmeta na dnu ribnjaka. Patke se ne smiju uzgajati na ribnjacima za uzgoj mlađa jer ih mogu pojesti. Vrste ribe koje se drže u ribnjacima mogu biti različite. Treba kombinirati ribe koje nisu konkurenti u hrani te one koje potrošači prihvaćaju. Popularna je kombinacija riba: Tilopia (Sarotherodon), srebrni i obični šaran iako postoje i druge kombinacije. Tilopia se hrani uglavnom lisnatim dijelovima, srebrni šaran fitoplanktonom, a obični je šaran svejed i voli uzimati hranu s dna ribnjaka. U ribnjaku treba biti dovoljno kisika u vodi jer je potreban ribama, ali i biljkama i ostalim živim bićima. Biljna je zajednica u ribnjaku osnovni proizvođač kisika pa gnojidba pačjim izmetom korisno djeluje na biljke i proizvodnju kisika. Gnojidba ribnjaka pačjim gnojem ima vrlo velik učinak na prinos riba, a to se može vidjeti iz tablice.
Hranidba pataka Patke je na ribnjacima najbolje hraniti peletama. Tijekom prvih 21 dan tova pačiće treba hraniti početnom krmnom smjesom u obliku peleta veličine 2-3 mm, a nakon toga se pačićima daje završna krmna smjesa u obliku peleta veličine 3-5 mm. Početna krmna smjesa treba sadržavati oko 23% sirovih bjelančevina i 12,0 MJ ME/kg, a završna krmna smjesa oko 17,5% sirovih bjelančevina i 12,0 MJ ME/kg. Pri izradi krmnih smjesa treba rabiti organski (ekološki) proizvedena krmiva. Ne smije se rabiti riblje brašno i različiti stimulatori rasta (antibiotici, kokcidiostatici i dr.) Patke lakše uzimaju pelete nego li mljevenu hranu koja im se lijepi za kljun i tako više rastapa. Na hranu otpada 65-70% troškova u tovu pačića pa se utrošku hrane treba posvetiti posebna pozornost. Prednost je peleta nad brašnastom hranom višestruka. Davanjem peletirane hrane postiže se bolje održavanje higijene u sustavu za napajanje. Procesom peletiranja smanjuje se i aktivnost štetnih mikroorganizama, posebice Slamonelle. Krmne smjese, a posebice vlažne, podložne su užeglosti i kontaminaciji aflatoksinima zbog rasta plijesni, na koje su patke vrlo osjetljive. Hrana u obliku peleta uravnotežena je s obzirom na sadržaj hranjivih tvari u svim dijelovima.
Kvaliteta je peleta osobito važna u hranidbi pataka. Pelete moraju biti tvrde, ne smiju se mrviti, tj. moraju biti bez prašine. Najbolja je osnova za izradu peleta pšenica. Sadržaj se melase u količini 2-4% vrlo dobro koristi za povezivanje mase. Prvih se sedam dana pačićima hrana daje u pliticama, a nakon toga iz dvostranih hranilica, najčešće dugih dva metra. Za svakih je 500 pačića dovoljna jedna hranilica. Tijekom proizvodnje u 120 dana moguće je proizvesti oko četiri turnusa pataka. Svaki ciklus proizvodnje traje oko 28 dana. Patke hibrida chery valley postignu za 47 dana tova prikladnu težinu. Ekološki tov pataka na ribnjaku može se provesti na ribnjacima s ekološkim načinom proizvodnje ribe.
U cijeloj Europi, Aziji, Sjevernoj Americi i sjevernoj Africi na vodama koje obiluju trskom i drugim raslinjem za zaklon, obitava divlja patka. Pretpostavlja se da je najprije domesticirana u Kini prije 4000 godina. Na početku naše ere pripitomljena je i u europskim zemljama. Stari su je Rimljani uzgajali u ograđenu prostoru prekrivenom mrežom. Zbog ne tako davne domestikacije razlike između divlje i domaće patke nisu jako velike.
Nepromočivo perje domaće patke, lat. Anas platyrhynchos f. domestica, premazano masnim produktima dobro razvijene trtične žlijezde, osim uobičajene boje, može biti i bijelo, crno, smeđe ili žućkasto. Patka gubi sposobnost letenja, a javljaju se i novi oblici tijela.
Glavne su promjene u proizvodnim svojstvima, pa mesnate rase domaće patke mogu biti teške i do 5 kg, a divlja patka teži oko 1 kg. Poboljšana je i nosivost jer domaća patka kad je spolno zrela, sa 5-10 mjeseci, nosi oko 90-100, neke pasmine i više od 300 jaja na godinu. Inkubacija traje 28 dana, a pačići su otporni i mogu se puštati na vodu nakon 3-4 tjedna. Uz dobru hranidbu za 9 tjedana dostižu težinu od oko 2,5 kg. Budući da nisu osjetljive na hladnoću, patke se mogu držati u jednostavnim stajama uz ribnjake, potoke i slične vodene površine. Lamele, rožnati listići u širokom, plosnatom, izduženom, blago povijenom kljunu, omogućuju joj da iz vode i mulja procjeđivanjem izdvoji vodenu floru i faunu za hranu.
Slično kao rase domaće kokoši, i rase domaće patke klasificiraju se prema proizvodnim svojstvima i namjeni na teške mesnate, kombinirane (za meso i jaja), lake (za jaja) i ukrasne. Za proizvodnju pačjeg mesa najčešće se uzgajaju teške mesnate pasmine, kao aylesbury, rouenska i druge.
Evo ima malo patkama i o šaranima
Na 10 000 m2 u 120 dana 3000 kg šarana i 3000 kg pačetine
Članak je preuzet sa
Obrisan neispravan link.
Autor nije potpisan :|