Ja zapravo nikad nisam volio "koline", kolinje.
Dok sam bio mali, u te dana su čak i sve kvake na vratima bile masne, sve se isparavalo, imalo težak miris, a meni je to smetalo. Bio je i ritual da je moj djeda uvijek pripremao "kosanu mast", radi koje se "špek opkuhavao". Čim bi ga izvadili iz kotla, obrezali bi "ono malo lebivoga, ostatka mesa na špeku", posolili i dali mi jesti. Naravno da je takvo masno jelo imalo želučanih posljedica
🏃♂️. Kod djeda se svinju uvijek mesarilo na klupi, vadilo se "hrptišće", nije bilo u izradi današnjih "kremanatlina" karmenadli ... kako ih več tko naziva.
Moji su roditelji "hranili svinje" nešto za nas, a nešto i za prodaju. Znao sam gledati kako su kupci znali ne klati, nego gušiti, daviti svinju, bez znanja i tehnike. Jako pamtim, več sam radio, da su jednom došli naši kolege s posla "s mesarom" i kupili od oca 4 kom. Dok su prvoga klali popizdili smo i ja i otac. Za ostala tri smo im rekli: samo se maknite u stranu i počekajte da ih mi riješimo. Ja sam bio "rušitelj" otac je zaklao, mama je prihvatila krv u zdjelu. Onda su oni dalje nastupali. Nisam to volio.
Moj tast je znao prije Božića prodati po 12-15 kom svinja "s klanjem". Naravno da je tu uvijek za svoj đep prodao 😖😖😖 i moju besplatnu uslugu "da pomažem kao njemu", zapravo svima njima, a on se okolo šetao.
Tehnika je bila jednostavna, seljačka, sajlu svinji na gubec, kliješta na zadnju nogu, srušiti ga na bok, ranije samo nož pod grlo, kasnijih godina mesarski pištolj, pa nož.
Poslije uzimanja krvi, svinja u "haranjsko korito". Haralo se
(šurenje, skidanje dlake) "kropom" vrelom vodom, svinju se okretalo na dva lanca, dlaka se skidala "haračima" alat poput limenog lijevka s kukom na vrhu. S kukom su se skidali nokti... Poslije haranja, svinju se podiglo ispod zadnjeg kraja, ispod nje se ugurala drvena lojtra (ljestve) i svinju se čitavu navuklo na lojtru, a lojtra se postavila preko korita. Na lojtri se svinju obrijalo do kraja, svu dlaku. Zadnjih godina je došao i plinski brener. Na galge se svinju dizalo na način da su se na zadnje noge postavili "hakli", kuke, galge su se spustile do svinje i zakačilo se hakle na galge. Tada bi slabija dvojica stala svaki na jednu nogu od galgi, a druga bi dvojica digla postepeno svinju u zrak. Nakon toga se maknula lojtra i korito, a slijedilo je daljnje mesarenje.
Trajalo je to kod tasta godinama i godinama, svake je godine uoči Božića dvorište pretvarao u nekakvo crveno blato, užas jedan...
Znao nas je tast ispočetka nasamariti, mene i pok. šogora, "na njegovim, nazovimo ih privatnim kolinama". Zakoljemo recimo dva komada od 160-180 kg i za vuru dvije, tast se odvoji, pakuje se i odlazi, na vatrogasnu godišnju skupštinu i slično, a ja i pok. šogor neka se sami jebemo s dva pajceka. Tako jednom, tako drugi put, krene on i treči put
(pa kak je uvijek skupština i koline isti dan). "Deda ne idi nikam, ostavili ti budemo sve, sve te bude počekalo dok se vrneš doma". Samo je odmahnul i odeeeee. Nema problema. Ostavili smo mi njemu u podrumu 4 polovice i odosmo i mi, adioooo. Sutra dok se oko pol dana zbudil i streznil, išel je u kontrolu u podrum kaj mo napravili. Skor je bil šlagirani, em je ni mogel vjerovati, em je ni znal od kud bi počel.
Eto iz mnogo takvih razloga ja ne volim koline. Živim "u paralelnom svemiru od toga" i živ sam...
Da me nisu s kolinama tako silovali i maltretirali, možda bi još i koristio zdravi razum, ali poslije toliko godina, takvih kolina, ne hvala, bilo mi je i previše "svinjarija".
