krki
Aktivni član
- Tu od
- 1 Sij 2007
- Poruka
- 913
HRVATSKO ZADRUGARSTVO
Zadruge - sjajna prošlost, opterećena sadašnjost i (možda) blistava budućnost
Bez obzira na neveselu sliku hrvatskog zadrugarstva, europska zadružna praksa upućuje na zaključak da će zadružni sektor u nadolazećim vremenima i u Hrvatskoj igrati značajniju ulogu u unaprjeđenju održivog gospodarskog i društvenog razvoja
U okružju globalizacije koju karakterizira sveopće poslovno umrežavanje na svim razinama, od sublokalnih do multinacionalnih, zadrugarstvo se iskazuje kao jedan od značajnijih oblika poslovnog organiziranja. U Hrvatskoj, bez obzira na činjenicu da je zadrugarstvo tijekom proteklih 144 godine (kad je osnovana prva zadruga u nas), opstojalo u različitim političkim i socioekonomskim sustavima, osnivanjem samostalne države zadrugarstvo je kao organizacijski oblik nacionalne ekonomije posve marginalizirano. Uzrok tome više je psihološke nego gospodarske naravi. Naime, zbog teškog povijesnog iskustva i frustracije duboko ukorijenjene u prisilnoj boljševičkoj kolektivizaciji hrvatskog sela nakon Drugog svjetskog rata, tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, u prvoj dekadi hrvatske tranzicije, zadruge su promatrane, ali i tretirane, isključivo kao institucije bivšeg socijalističkog sustava, što se, dakako, iz današnje perspektive, pokazuje kao samo jedna u nizu strateških pogrešaka i koncepcijskih zabluda prvih godina hrvatske tranzicije. Prema riječima Sandre Bebek, jedne od malobrojnih hrvatskih ekonomskih stručnjaka koji se tijekom posljednjih godina sustavnije bave ekonomikom zadružnog organiziranja, kriza hrvatskog zadrugarstva započinje još šezdesetih godina prošlog stoljeća, da bi ono potpuni slom doživjelo devedesetih kada je država u procesu pretvorbe dala prednost društvima kapitala, a ne zadružnim društvima. “Time su gospodarski sektori ostali razdvojeni, posebice su poljoprivredna proizvodnja i prerađivački pogoni prepušteni na milost i nemilost inozemnoj konkurencijiâ€, kaže Sandra Bebek.
“Početkom devedesetih hrvatska poljoprivreda i zadrugarstvo bili su bolje pripremljeni za tranzicijski proces i razvojni zaokret nego u drugim zemljamaâ€, kaže Željko Mataga iz Hrvatskog poljoprivrednog zadružnog saveza. “Hrvatska je 1990. imala 80 posto zemljišta u privatnom vlasništvu, kao i glavninu stočnog fonda, proizvodnje povrća, voća i drugih intenzivnih kultura. Prehrambena industrija u tadašnjem društvenom vlasništvu bila je relativno razvijena. Seljaci su imali tržište i ugovarali proizvodnju sa zadrugama, kooperacijama kombinata i prehrambenim industrijama. Više tisuća seljačkih gospodarstva postala su ozbiljni tržišni proizvođači. No, kad su kombinati proglašeni mastodontima koje treba uništiti, a zadruge preživjelim institucijama bivšeg sustava, koje ne treba podržaviti, inauguriran je proces vlasničke pretvorbe kojim je društveno vlasništvo pretvoreno u državno, a zatim privatizirano. Uspostavljena je nova vlasnička i upravljačka struktura u prehrambenoj industriji i trgovini koja je prekinula ugovorenu proizvodnju sa seljacima, uz istodobno povećanje uvoza svih prehrambenih proizvodaâ€, objašnjava Mataga.
Taj je trend nastavljen i tijekom devedesetih i traje do danas. Doista, Hrvatska je krajem osamdesetih u poljoprivrednoj i prehrambenoj proizvodnji ostvarivala suficit, da bi danas, kao i godinama ranije, deficit poljoprivredne i prehrambene robne razmjene s inozemstvom dosegnuo razine do pet posto ukupnog bruto domaćeg proizvoda.
Nominalan rast i slaba tržišna učinkovitost
Po svom ustrojbenom obliku domaće zadruge pripadaju sektoru malog i srednjeg poduzetništva, koje danas zapošljava 55 posto ukupno zaposlenih u Hrvatskoj, a njegova realizacija čini 44 posto ukupnog BDP-a, dok u cjelokupnom hrvatskom izvozu participira sa 60 posto. U sektoru malih i srednjih poduzeća i zadruga trenutačno je 468.000 zaposlenih, a prema podacima Državnog zavoda za zapošljavanje, na međugodišnjoj razini upravo je u tom sektoru nacionalne ekonomije čak 40.000 novozaposlenih. Koliko zadruge sudjeluju u tom trendu revitalizacije malog i srednjeg poduzetništva? Nažalost, malo ili nikako. Naime, prema podacima Državnog zavoda za statistiku i Fine, u Hrvatskoj je registrirano 1770 zadruga, 105.393 obrtnika, te 68.981 malo i srednje trgovačko društvo. U praksi te brojke su još skromnije, jer dio zadruga opstoji samo na papiru, preciznije, u registrima trgovačkih sudova, dok ih mali broj djeluje. Promatrana u tom kontekstu, zadružna statistika, koju jedino ažurirano vodi Hrvatski zadružni savez, pokazuje da je u Hrvatskoj poslovno aktivno oko 1000 zadruga, no, prema podacima Fine, samo njih 444 su predale završni račun za prošlu godinu. Naposljetku, o realnoj ekonomskoj snazi (ili slabosti?) hrvatskog zadružnog pokreta ponajbolje svjedoči činjenica da godišnja realizacija svih hrvatskih zadruga, mjerena kriterijem ukupnog prometa, ne prelazi 1,6 milijardi kuna. U ukupnom BDP-u Hrvatske zadruge participiraju sa svega 0,2 posto.
Ipak, mjere ekonomske, dijelom i socijalne politike (braniteljsko zadrugarstvo) tijekom prethodnih godina, a posebice državni poticaji za osnivanje novih zadruga, rezultirali su nominalnim rastom broja novoosnovanih zadruga.
PROMJENA NA ÄŒELU NACIONALNE ZADRUŽNE KOMORE
Peta izborna Skupština Hrvatskog saveza zadruga u lipnju je izabrala novo vodstvo Hrvatskog saveza zadruga, nacionalne krovne organizacije hrvatskog zadružnog pokreta. Joško Niskota, čelnik predsjednik Zadružnog savjeta Dalmacije novi je predsjednik Skupštine Saveza, a Mirko Ormuž, predsjedavajući Hrvatskog poljoprivrednog zadružnog saveza novi je zamjenik predsjednika. Na čelnoj izvršnoj funkciji – predsjednika uprave Hrvatskog saveza zadruga, koji bi uskoro trebao postati Zadružna komora Hrvatske, dosadašnjeg predsjednika Božidara Bartolića zamjenjuje nova predsjednica Uprave Vedrana Stecca, dosadašnja čelnica Odjela za zadruge u Upravi za mala i srednja trgovačka društva i zadruge Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva. Predsjednik nadzornog odbora Hrvatskog saveza zadruga je Esad Agić, dugogodišnji predsjednik Hrvatskog saveza obrtničkih zadruga.
Perspektive hrvatskog zadrugarstva
Tako, ponovno prema evidenciji Hrvatskog saveza zadruga, u Hrvatskoj trenutačno posluje 601 poljoprivredna i 211 obrtničkih zadruga i čak 18 zadružnih saveza. Registrirane zadruge i zadružni savezi zapošljavaju 3224 djelatnika, a unutar zadružne kooperative posluje 16.646 zadrugara. Broj novoosnovanih zadruga, posebice poljoprivrednih, u stalnom je porastu, no njihova tržišna učinkovitost je mala. Naime, dvije trećine poslujućih zadruga pripadaju grupi malih zadruga, dakle onih koji okupljaju do 15 zadrugara. Bez obzira na takvu neveselu sliku aktualnog trenutka hrvatskog zadrugarstva (prosuđujući samo prema kriterijima makroekonomskih pokazatelja), europska zadružna praksa, ipak, upućuje na zaključak da razvoj zadrugarstva i zadružni sektor mora u nadolazećim vremenima i u Hrvatskoj igrati značajniju ulogu u unaprjeđenju održivog gospodarskog razvoja. Razlog za takav zaključak je jednostavan – u procesima približavanja Hrvatske paneuropskom prostoru njena gospodarska struktura nužno teži konvergenciji s gospodarskom strukturom Europe. A u Europskoj uniji djeluje približno 130.000 zadruga koje okupljaju 83,5 milijuna zadrugara i zapošljavaju 2,3 milijuna ljudi. Tako primjerice, u Italiji, gdje djeluje 39.000 zadruga, čak četvrtinu tamošnjeg BDP-a realizira zadružni sektor. Spomenute brojke samo djelomično ilustriraju pravi značaj zadružnog sektora u razvijenim zemljama Unije. U nekoliko njih, posebice u Italiji, veličina i struktura zadružnog sektora čini znatan dio gospodarstva na mnogo više načina, ne samo po broju zadruga. Na primjer, marketinške zadruge (consorzi) imaju središnju ulogu u uspješnoj organizaciji i osiguranju pristupa tržištu za desetke tisuća malih obiteljskih tvrtki. Nadalje, u razmatranju značenja zadrugarstva u cjelini određene nacionalne ekonomije, valja aniticipirati i regionalne čimbenike. Tako, primjerice, regija u Italiji s najrazvijenijim zadružnim sektorom – Emilia-Romagna – najbogatija je regija u Italiji.
Francuska ima oko 17.000 zadruga različitih orijentacija. Francuzi već stoljeće i pol razvijaju zadružni sustav koji objedinjuje različite tipove zadruga: od štednih, preko poljoprivrednih i stambenih do potrošačkih, od onih koje samo organiziraju proizvodnju i prodaju do onih koje još i prerađuju, pa i plasiraju poluproizvode i gotove proizvode. U Francuskoj je u zadrugama registrirano oko 1,3 milijuna poljoprivrednika, a francuski su poljoprivredni proizvodi, i to ne samo vino i sirevi, svjetski brendovi.
Å to je s potrošačkim zadrugama? Prema nalazima studije Strategija razvoja zadrugarstva Hrvatske autorskog tima Milford Batemana i Sanje Maleković, koja je realizirana u okviru CARDS programa EU-a za Hrvatsku, razvitku zadrugarstva u Hrvatskoj predstoji još dug put do opsega i uloge zadružnog sektora u mnogim zemljama članicama EU-a. Kako pokazuju podaci, poljoprivredne zadruge predstavljaju glavnu zadružnu populaciju u Hrvatskoj, a slijede ih štedno-kreditne, obrtničke i stambene zadruge. Zanimljivo je da u Hrvatskoj trenutačno nema registriranih potrošačkih zadruga, a istodobno na hrvatskom su tržištu snažno prisutne velike europske zadruge kao što je Spaar i Ipercoop. Drugu hrvatsku sepcifičnost da nema registriranih zaposleničkih zadruga, otkrivaju Maleković i Bateman, uz opasku da takva situacija “iznenađuje s obzirom na prethodna iskustva sa samoupravljanjem i radničkim samoorganiziranjemâ€. Kao potvrdu te teze navode primjer Slovenije gdje su u procesu privatizacije nastale mnogobrojne kvazi-proizvođačke zadruge i tvrtke u vlasništvu zaposlenika, tako da se danas više od polovine industrijske strukture u susjednoj nam zemlji temelji na vlasništvu zaposlenika. U Hrvatskoj je tek u nekoliko slučajeva dana mogućnost grupama radnika da kupe tvrtke u kojima rade.
Prema europskim iskustvima sudeći, poticanje razvoja zadrugarstva u Hrvatskoj poduprlo bi čimbenike koji su usko povezani s održivim razvojem, kao što su rast zaposlenosti te promicanje sigurnijih i unosnijih oblika zapošljavanja, promicanje načela časti, pravičnosti pri zapošljavanju te jačanje pozicije i sudjelovanja zaposlenika, smanjenje siromaštva i povećanje društvene uključenosti, ubrzani i snažniji ruralni razvoj.
Ekonomski teoretičari koji se bave problemima gospodarskog razvoja tvrde da veći gospodarski razvoj vodi većem broju zadruga. Mnogi analitičari posebno ističu veliku ulogu zadruga pri promidžbi poslovne interakcije utemeljene na povjerenju, postavljanju visokih radničkih i platnih standarda koje konvencionalne tvrtke moraju slijediti, organizaciji kvalitetnog usavršavanja i obrazovanja članova te promicanju više razine društvene uključenosti. Nadalje, razvitkom zadružnog sektora ostvaruje se potpora unaprjeđenju pojedinih sektora (primjerice poljoprivrede, malog gospodarstva, javnih usluga) i osnivanje novih sektora (ekološki prihvatljive tehnologije, bio-hrana i slično). Tu su i pozitivni knock-on (posredni, ali sigurni) učinci umrežavanja i industrijskog povezivanja i pozitivnih eksternalija na konvencionalni poduzetnički sektor. Naposljetku, zadružni sustav pridonosi unaprjeđenju razvojno orijentiranog industrijskog povezivanja tvrtki (klastera) te razvoj i jačanje proizvodnih lanaca, što sve zajedno utječe na povećanje samodostatnosti i održivog razvoja lokalnih zajednica.
Kriza zadružnog menedžmenta
Međutim, takve očite i važne koristi zadružnog sektora u cjelini nacionalne ekonomije ne mogu se i neće se spontano pojaviti. Zato i citirana Strategija razvoja zadrugarstva snažno i opetovano naglašava da ubrzani i održivi razvoj zadrugarstva u Hrvatskoj danas ovisi o složnoj podršci ključnih institucionalnih aktera, ponajprije različitih državnih institucija (središnjih, regionalnih, lokalnih) vezanih uz gospodarski i društveni razvoj, kao i zadružnih institucija u nastajanju.
Osim institucionalne potpore, koja nedvojbeno postoji, daljnji razvitak zadrugarstva u Hrvatskoj ovisi i o samim zadrugama, preciznije rečeno, zadružnom menadžmentu koji, nažalost, još uvijek nije doživio vlastitu tranziciju. Jer, svakodnevna poslovna praksa hrvatskih zadruga danas pokazuje da su našim zadrugama prijeko potrebni stručni, obrazovani menadžeri koji posjeduju organizacijske, tehničke, socijalne vještine i sposobnosti, poznavanje stranih jezika, različita informatička znanja... Stanje stručnosti upravitelja hrvatskih zadruga, njihova formalna i stvarna znanja i vještine, daleko su ispod dosegnute razine u ostalim segmentima hrvatskog gospodarstva. Budućnost hrvatskog zadrugarstva je u mladim i obrazovanim ljudima koji će se koristiti iskustvom svojih starijih kolega, čije praktično iskustvo nije zanemarivo, kao savjetodavno, ali ne i nužno obvezujuće.
Zadruge - sjajna prošlost, opterećena sadašnjost i (možda) blistava budućnost
Bez obzira na neveselu sliku hrvatskog zadrugarstva, europska zadružna praksa upućuje na zaključak da će zadružni sektor u nadolazećim vremenima i u Hrvatskoj igrati značajniju ulogu u unaprjeđenju održivog gospodarskog i društvenog razvoja
U okružju globalizacije koju karakterizira sveopće poslovno umrežavanje na svim razinama, od sublokalnih do multinacionalnih, zadrugarstvo se iskazuje kao jedan od značajnijih oblika poslovnog organiziranja. U Hrvatskoj, bez obzira na činjenicu da je zadrugarstvo tijekom proteklih 144 godine (kad je osnovana prva zadruga u nas), opstojalo u različitim političkim i socioekonomskim sustavima, osnivanjem samostalne države zadrugarstvo je kao organizacijski oblik nacionalne ekonomije posve marginalizirano. Uzrok tome više je psihološke nego gospodarske naravi. Naime, zbog teškog povijesnog iskustva i frustracije duboko ukorijenjene u prisilnoj boljševičkoj kolektivizaciji hrvatskog sela nakon Drugog svjetskog rata, tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, u prvoj dekadi hrvatske tranzicije, zadruge su promatrane, ali i tretirane, isključivo kao institucije bivšeg socijalističkog sustava, što se, dakako, iz današnje perspektive, pokazuje kao samo jedna u nizu strateških pogrešaka i koncepcijskih zabluda prvih godina hrvatske tranzicije. Prema riječima Sandre Bebek, jedne od malobrojnih hrvatskih ekonomskih stručnjaka koji se tijekom posljednjih godina sustavnije bave ekonomikom zadružnog organiziranja, kriza hrvatskog zadrugarstva započinje još šezdesetih godina prošlog stoljeća, da bi ono potpuni slom doživjelo devedesetih kada je država u procesu pretvorbe dala prednost društvima kapitala, a ne zadružnim društvima. “Time su gospodarski sektori ostali razdvojeni, posebice su poljoprivredna proizvodnja i prerađivački pogoni prepušteni na milost i nemilost inozemnoj konkurencijiâ€, kaže Sandra Bebek.
“Početkom devedesetih hrvatska poljoprivreda i zadrugarstvo bili su bolje pripremljeni za tranzicijski proces i razvojni zaokret nego u drugim zemljamaâ€, kaže Željko Mataga iz Hrvatskog poljoprivrednog zadružnog saveza. “Hrvatska je 1990. imala 80 posto zemljišta u privatnom vlasništvu, kao i glavninu stočnog fonda, proizvodnje povrća, voća i drugih intenzivnih kultura. Prehrambena industrija u tadašnjem društvenom vlasništvu bila je relativno razvijena. Seljaci su imali tržište i ugovarali proizvodnju sa zadrugama, kooperacijama kombinata i prehrambenim industrijama. Više tisuća seljačkih gospodarstva postala su ozbiljni tržišni proizvođači. No, kad su kombinati proglašeni mastodontima koje treba uništiti, a zadruge preživjelim institucijama bivšeg sustava, koje ne treba podržaviti, inauguriran je proces vlasničke pretvorbe kojim je društveno vlasništvo pretvoreno u državno, a zatim privatizirano. Uspostavljena je nova vlasnička i upravljačka struktura u prehrambenoj industriji i trgovini koja je prekinula ugovorenu proizvodnju sa seljacima, uz istodobno povećanje uvoza svih prehrambenih proizvodaâ€, objašnjava Mataga.
Taj je trend nastavljen i tijekom devedesetih i traje do danas. Doista, Hrvatska je krajem osamdesetih u poljoprivrednoj i prehrambenoj proizvodnji ostvarivala suficit, da bi danas, kao i godinama ranije, deficit poljoprivredne i prehrambene robne razmjene s inozemstvom dosegnuo razine do pet posto ukupnog bruto domaćeg proizvoda.
Nominalan rast i slaba tržišna učinkovitost
Po svom ustrojbenom obliku domaće zadruge pripadaju sektoru malog i srednjeg poduzetništva, koje danas zapošljava 55 posto ukupno zaposlenih u Hrvatskoj, a njegova realizacija čini 44 posto ukupnog BDP-a, dok u cjelokupnom hrvatskom izvozu participira sa 60 posto. U sektoru malih i srednjih poduzeća i zadruga trenutačno je 468.000 zaposlenih, a prema podacima Državnog zavoda za zapošljavanje, na međugodišnjoj razini upravo je u tom sektoru nacionalne ekonomije čak 40.000 novozaposlenih. Koliko zadruge sudjeluju u tom trendu revitalizacije malog i srednjeg poduzetništva? Nažalost, malo ili nikako. Naime, prema podacima Državnog zavoda za statistiku i Fine, u Hrvatskoj je registrirano 1770 zadruga, 105.393 obrtnika, te 68.981 malo i srednje trgovačko društvo. U praksi te brojke su još skromnije, jer dio zadruga opstoji samo na papiru, preciznije, u registrima trgovačkih sudova, dok ih mali broj djeluje. Promatrana u tom kontekstu, zadružna statistika, koju jedino ažurirano vodi Hrvatski zadružni savez, pokazuje da je u Hrvatskoj poslovno aktivno oko 1000 zadruga, no, prema podacima Fine, samo njih 444 su predale završni račun za prošlu godinu. Naposljetku, o realnoj ekonomskoj snazi (ili slabosti?) hrvatskog zadružnog pokreta ponajbolje svjedoči činjenica da godišnja realizacija svih hrvatskih zadruga, mjerena kriterijem ukupnog prometa, ne prelazi 1,6 milijardi kuna. U ukupnom BDP-u Hrvatske zadruge participiraju sa svega 0,2 posto.
Ipak, mjere ekonomske, dijelom i socijalne politike (braniteljsko zadrugarstvo) tijekom prethodnih godina, a posebice državni poticaji za osnivanje novih zadruga, rezultirali su nominalnim rastom broja novoosnovanih zadruga.
PROMJENA NA ÄŒELU NACIONALNE ZADRUŽNE KOMORE
Peta izborna Skupština Hrvatskog saveza zadruga u lipnju je izabrala novo vodstvo Hrvatskog saveza zadruga, nacionalne krovne organizacije hrvatskog zadružnog pokreta. Joško Niskota, čelnik predsjednik Zadružnog savjeta Dalmacije novi je predsjednik Skupštine Saveza, a Mirko Ormuž, predsjedavajući Hrvatskog poljoprivrednog zadružnog saveza novi je zamjenik predsjednika. Na čelnoj izvršnoj funkciji – predsjednika uprave Hrvatskog saveza zadruga, koji bi uskoro trebao postati Zadružna komora Hrvatske, dosadašnjeg predsjednika Božidara Bartolića zamjenjuje nova predsjednica Uprave Vedrana Stecca, dosadašnja čelnica Odjela za zadruge u Upravi za mala i srednja trgovačka društva i zadruge Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva. Predsjednik nadzornog odbora Hrvatskog saveza zadruga je Esad Agić, dugogodišnji predsjednik Hrvatskog saveza obrtničkih zadruga.
Perspektive hrvatskog zadrugarstva
Tako, ponovno prema evidenciji Hrvatskog saveza zadruga, u Hrvatskoj trenutačno posluje 601 poljoprivredna i 211 obrtničkih zadruga i čak 18 zadružnih saveza. Registrirane zadruge i zadružni savezi zapošljavaju 3224 djelatnika, a unutar zadružne kooperative posluje 16.646 zadrugara. Broj novoosnovanih zadruga, posebice poljoprivrednih, u stalnom je porastu, no njihova tržišna učinkovitost je mala. Naime, dvije trećine poslujućih zadruga pripadaju grupi malih zadruga, dakle onih koji okupljaju do 15 zadrugara. Bez obzira na takvu neveselu sliku aktualnog trenutka hrvatskog zadrugarstva (prosuđujući samo prema kriterijima makroekonomskih pokazatelja), europska zadružna praksa, ipak, upućuje na zaključak da razvoj zadrugarstva i zadružni sektor mora u nadolazećim vremenima i u Hrvatskoj igrati značajniju ulogu u unaprjeđenju održivog gospodarskog razvoja. Razlog za takav zaključak je jednostavan – u procesima približavanja Hrvatske paneuropskom prostoru njena gospodarska struktura nužno teži konvergenciji s gospodarskom strukturom Europe. A u Europskoj uniji djeluje približno 130.000 zadruga koje okupljaju 83,5 milijuna zadrugara i zapošljavaju 2,3 milijuna ljudi. Tako primjerice, u Italiji, gdje djeluje 39.000 zadruga, čak četvrtinu tamošnjeg BDP-a realizira zadružni sektor. Spomenute brojke samo djelomično ilustriraju pravi značaj zadružnog sektora u razvijenim zemljama Unije. U nekoliko njih, posebice u Italiji, veličina i struktura zadružnog sektora čini znatan dio gospodarstva na mnogo više načina, ne samo po broju zadruga. Na primjer, marketinške zadruge (consorzi) imaju središnju ulogu u uspješnoj organizaciji i osiguranju pristupa tržištu za desetke tisuća malih obiteljskih tvrtki. Nadalje, u razmatranju značenja zadrugarstva u cjelini određene nacionalne ekonomije, valja aniticipirati i regionalne čimbenike. Tako, primjerice, regija u Italiji s najrazvijenijim zadružnim sektorom – Emilia-Romagna – najbogatija je regija u Italiji.
Francuska ima oko 17.000 zadruga različitih orijentacija. Francuzi već stoljeće i pol razvijaju zadružni sustav koji objedinjuje različite tipove zadruga: od štednih, preko poljoprivrednih i stambenih do potrošačkih, od onih koje samo organiziraju proizvodnju i prodaju do onih koje još i prerađuju, pa i plasiraju poluproizvode i gotove proizvode. U Francuskoj je u zadrugama registrirano oko 1,3 milijuna poljoprivrednika, a francuski su poljoprivredni proizvodi, i to ne samo vino i sirevi, svjetski brendovi.
Å to je s potrošačkim zadrugama? Prema nalazima studije Strategija razvoja zadrugarstva Hrvatske autorskog tima Milford Batemana i Sanje Maleković, koja je realizirana u okviru CARDS programa EU-a za Hrvatsku, razvitku zadrugarstva u Hrvatskoj predstoji još dug put do opsega i uloge zadružnog sektora u mnogim zemljama članicama EU-a. Kako pokazuju podaci, poljoprivredne zadruge predstavljaju glavnu zadružnu populaciju u Hrvatskoj, a slijede ih štedno-kreditne, obrtničke i stambene zadruge. Zanimljivo je da u Hrvatskoj trenutačno nema registriranih potrošačkih zadruga, a istodobno na hrvatskom su tržištu snažno prisutne velike europske zadruge kao što je Spaar i Ipercoop. Drugu hrvatsku sepcifičnost da nema registriranih zaposleničkih zadruga, otkrivaju Maleković i Bateman, uz opasku da takva situacija “iznenađuje s obzirom na prethodna iskustva sa samoupravljanjem i radničkim samoorganiziranjemâ€. Kao potvrdu te teze navode primjer Slovenije gdje su u procesu privatizacije nastale mnogobrojne kvazi-proizvođačke zadruge i tvrtke u vlasništvu zaposlenika, tako da se danas više od polovine industrijske strukture u susjednoj nam zemlji temelji na vlasništvu zaposlenika. U Hrvatskoj je tek u nekoliko slučajeva dana mogućnost grupama radnika da kupe tvrtke u kojima rade.
Prema europskim iskustvima sudeći, poticanje razvoja zadrugarstva u Hrvatskoj poduprlo bi čimbenike koji su usko povezani s održivim razvojem, kao što su rast zaposlenosti te promicanje sigurnijih i unosnijih oblika zapošljavanja, promicanje načela časti, pravičnosti pri zapošljavanju te jačanje pozicije i sudjelovanja zaposlenika, smanjenje siromaštva i povećanje društvene uključenosti, ubrzani i snažniji ruralni razvoj.
Ekonomski teoretičari koji se bave problemima gospodarskog razvoja tvrde da veći gospodarski razvoj vodi većem broju zadruga. Mnogi analitičari posebno ističu veliku ulogu zadruga pri promidžbi poslovne interakcije utemeljene na povjerenju, postavljanju visokih radničkih i platnih standarda koje konvencionalne tvrtke moraju slijediti, organizaciji kvalitetnog usavršavanja i obrazovanja članova te promicanju više razine društvene uključenosti. Nadalje, razvitkom zadružnog sektora ostvaruje se potpora unaprjeđenju pojedinih sektora (primjerice poljoprivrede, malog gospodarstva, javnih usluga) i osnivanje novih sektora (ekološki prihvatljive tehnologije, bio-hrana i slično). Tu su i pozitivni knock-on (posredni, ali sigurni) učinci umrežavanja i industrijskog povezivanja i pozitivnih eksternalija na konvencionalni poduzetnički sektor. Naposljetku, zadružni sustav pridonosi unaprjeđenju razvojno orijentiranog industrijskog povezivanja tvrtki (klastera) te razvoj i jačanje proizvodnih lanaca, što sve zajedno utječe na povećanje samodostatnosti i održivog razvoja lokalnih zajednica.
Kriza zadružnog menedžmenta
Međutim, takve očite i važne koristi zadružnog sektora u cjelini nacionalne ekonomije ne mogu se i neće se spontano pojaviti. Zato i citirana Strategija razvoja zadrugarstva snažno i opetovano naglašava da ubrzani i održivi razvoj zadrugarstva u Hrvatskoj danas ovisi o složnoj podršci ključnih institucionalnih aktera, ponajprije različitih državnih institucija (središnjih, regionalnih, lokalnih) vezanih uz gospodarski i društveni razvoj, kao i zadružnih institucija u nastajanju.
Osim institucionalne potpore, koja nedvojbeno postoji, daljnji razvitak zadrugarstva u Hrvatskoj ovisi i o samim zadrugama, preciznije rečeno, zadružnom menadžmentu koji, nažalost, još uvijek nije doživio vlastitu tranziciju. Jer, svakodnevna poslovna praksa hrvatskih zadruga danas pokazuje da su našim zadrugama prijeko potrebni stručni, obrazovani menadžeri koji posjeduju organizacijske, tehničke, socijalne vještine i sposobnosti, poznavanje stranih jezika, različita informatička znanja... Stanje stručnosti upravitelja hrvatskih zadruga, njihova formalna i stvarna znanja i vještine, daleko su ispod dosegnute razine u ostalim segmentima hrvatskog gospodarstva. Budućnost hrvatskog zadrugarstva je u mladim i obrazovanim ljudima koji će se koristiti iskustvom svojih starijih kolega, čije praktično iskustvo nije zanemarivo, kao savjetodavno, ali ne i nužno obvezujuće.
