A u sjevernoj Koreji nije ,pa možda i čvršća i stroža, pa nitko da povede narod iz "egipatskog ropstva".
Zar misliš da kapitalizam na isti način ne radi s osobama i grupacijama koje smatra opasnima za sebe,samo pod krinkom tog da su isti opasni za slobodu ljudskih prava, a ne s stvarnom istinom da se kapital boji samo I jedino za sebe. Imamo primjer u nekim zemljama gdje su političke grupacije komunističko socijalističkog opredjeljenja zabranjene,I kažnjivo je osnivanje i deklariranje kao takvih,iako su malo brojne i marginalne, pa ipak ako su nebite i zašto ih zabraniti komu kao takve smetaju ,Afd u njemačkoj dok je bio marginalan sve je bilo uredu, međutim sad već se čuju glasovi kako bi ih trebalo zabraniti, jer postaju prijetnja,lažnim socijalistima i lažnim demokršćanima.
I komu taj onda služi SAD-u ili svojem narodu
Sjeverna Korea nema nafte a ima nuklearno oružje.... pa zašto njih dirati uopće, nema motiva - a ostaje samo rizik. Trebalo se ih dirati, ali prije nego su razvili atomsku bombu.
Svaki sistem ima službe koje se brinu za siguran opsatanak sistema. Kada ne bi bilo takvih službi - onda sistemi ne bi potrajali. Razlika je samo u obimu koje se smatra krajnjom opasnošću za opstanak sistema i slijedom čega se moraju obuhvatiti istražnim radnjama/daljnjim postupanjem. A mora se priznati da nakon 2001. u SADu obim 'opasnih' po sistem se prilično proširio, pa čak i na unutarnje političke oponente. Uglavnom socijalizmi (i nacizmi) svih vrsta obračunavaju se prilično širokim spektrom stanovništva jer paranoično vide opasnost u svakom ispričanom vicu. Na zapadu to je bilo prilično slobodnije, granica je bila postavljena puuuuno dalje.
Politička ideja postaje opasna u trenutku kada političari pomisle da je dopušteno sve samo da se oni održe na vlasti, jer je, njihova politička ideja, kao moralno uzvišena/pravedna, pa je onda u 'višem interesu' 'dozvoljeno' da se po bilo koju cijenu održe na vlasti. Svi ti pokušaji završavaju u većim ili manjim diktaturama koje postaju samima sebi svrha. Socijalistička ideja tu prednjači, ali bilo je i drugih.
Nema univerzalne pravde, ono što je meni pravedno - za tebe može biti velika nepravda. Problemi počinju kada cijelo društvo počinje zaostajati radi nečijeg 'dijeljenja pravde' po vlastitim nahođenjima. Ili kada imamo jedan sistem/mjerila pravde za jednu grupu ljudi a drugi sistem mjerila se primjenjuje na drugu grupu.
Zato postoji pisani zakon (koji ne može predvidjeti sve situacije i zato se mora uzeti u obzir duh zakona) a država je ta koja se mora pobrinuti da se zakon provodi prema svima jednako i u nekom normalnom roku. Država ne postoji zato da dijeli poticaje ovoj ili onoj grupi ili da stvara radna mjesta - nego prvenstveno da se brine da se strogo poštuju propisana pravila igre.
Svaki predsjednik bilo koje države mora uzeti u obzir i stajališta velikh igrača. Maduro je ispodprosječno kompetentan čovijek koji je došao do vlasti na način da ga je prethodni vladar Hugo Chavez osobno odabrao za svog nasljednika. I kao takvog nekompetentnog Trump ga ne bi dirao, ali u javnom nastupu je provocirao Trumpa što je ovome crvena krpa na koju se zaljeće 1/1. Trump - kakav god da je (osobno) - nije predsjednik bilo koje države. Eventualna trgovina drogom i količina nafte ispod Venezuele samo su dodatni bodovi. Ali pitanje je kako će Maduro proći na sudu u New Yorku. Tamo bi lako mogli naići na sudca punog razumjevanja za sve Madurove probleme. Bit će tu još svašta.
