Oh, kako srcedrapajuće zvuči Indexov članak.
I pustio bi čovjek suzu čak da nema životnog iskustva.
Mene osobno bode u oči dob prosjaka - 28 godina.
Ako i zanemarim njegovih 28 godina koje provodi u prošnji i mojih 60 od kojih od 15 - e radim jedan od fizički najtežih poslova - poljoprivredu bez radnog vremena , dakle punih 45 godina od kojih imam službenih 38 godina radnoga staža, prvo što se upitam je - zašto mlado biće od 28 godina sjedi na betonu i prosi. To je ljudsko biće već trebalo u radnoj knjižici sakupiti 10 godina radnoga staža. Ili barem 5. Ili barem tri.
Ima nešto dana kako sam bila u Konzumu u gradu, a pred vratima stoji mlada žena, bez stola, bez ikakve infrastrukture, drži neke letke u ruci i sakuplja novac za, veli ona, hendikepiranu djecu - iz ruke u ruku. U subotu pred Kauflandom mladi muškarac, tridesetogodišnjak, isto tako stajao pred ulazom sa letcima i skuplja novac za henikepiranu djecu na isti način.
To je najsvježjih dvoje sakupljača u sedam dana.
A sakupljača i prosjaka se ja sjećam unatrag tridesetak godina za pobrojati ih ne u jednom upisu nego na jednoj cijeloj stranici ove teme.
Mislim da su mnogi od nas i na ovome forumu koji pohodimo Gudovečki sajam susreli nisku debeljuškastu oko 80 kila gluhonjemu gospođu sada već u pedesetima, koja sa karticom na kojoj piše da je gluhonijema obilazi stolove pod šatorima, stavlja karticu na stol i čeka da joj se udjeli.
E, tu gospođu ja poznajem još iz vremena dok je imala dvadesetak godina i 50 kila, i opus moderandi joj se nije promijenio - kartica na stol ili u ruku i bez glasa čeka - jedino je dobila na težini.
Tako je isto radila od devedesetih prošlog stoljeća u Zagrebu na Žitnjaku, čak sam joj i ja nekoliko puta udjelila, a onda jednoga dana šok - gluhonijema mlada dama stajala je na parkingu ondašnje Name na Žitnjaku i razgovarala sa jednim muškarcem. Slušala ga ušima i govorila glasom. Normalnim.
I evo, i nakon trideset godina gospođa ima još uvijek isto zanimanje - prosi.
Druga gospođa - istinabog, ta je bez podlaktice jedne ruke - prosi u Čakovcu i po raznim manifestacijama diljem Međimurja, i odkako je znam, godinama, na rukama nosi uvijek dijete iste starosti - ispod godine dana. Već desetak godina kako je ja znam - tu je iz romskog naselja do moga sela.
I onda i tu šok.
Prošle godine smo otišli k kćeri u Zagreb na prošćenje u njezinom kvartu, hodamo oko štandova i nos u nos se sretnemo sa gospođom bez podlaktice sa djetetom na rukama - prosi i tamo.
Ima jedan mladi bračni par - nekih dvadeset četiri - pet godina koji svakodnevno kruže gradom brzim korakom i guraju dječja kolica sa djetetom u njima, i ja ih gledam cijele ove godine, od proljeća do pred Božić - ruta im je i uz tržnicu jer tu ima puno ljudi - , a bili oni smrznuti dani ujutro, grdi mrazevi, i gledam ja to dijete u kolicima i komentiram - što ovi ljudi svakodnevno prolaze ovuda sa tim djetetom, ako već šeću pa bilo bi razumno da šeću kada malo utopli....a vele mi ovo oko mene - pa kaj ne znaš, oni prose, rade krugove po cijelom gradu. Svakodnevno.
Prošle godine prolazi starija žena ulicom mojom, ja prodavala flance uz kuću, ona stane, prisloni bicikl, veli, bih li joj mogla dati koju kunu, tu je ona iz Orehovice, izgorjela joj je kuća, nema ništa, nema šta jesti. Ja odem do kasice, uzmem dvadeset kuna, napravim par koraka, vratim se, zagrabim rukom u kasicu, vidim ovlaš okom da držim sada u ruci najmanje četiri po dvadeset, a možda i još koju, stisnula sam šaku i gledala detaljno nisam, i nosim joj.
Ispričam to mužu dok sam ušla u kuću, on mi se smije....uglavnom, u Orehovici imamo poznanike, muž ih odmah nazove i pita kome je to izgorjela kuća tamo. Nikome. Apsolutno nikome. Zove druge, pita - nikome. Sretnemo se kasnije sa još pokojim orehovčanim, pitamo - nikome nitiove godine, a niti dvadeset godina unatrag.
Nadavala sam se ja u svojih 60 godina prosjacima raznim, jedan već u poodmaklim godinama, govori mi, udjeli, imam sedmero unučadi koji nemaju roditelje, da ih prehranim. Ja dam 50 kuna, muž me cima, idemo mi gradom u jedan dućan, a bio tamo onaj Plavi podrum - mi uđemo na piće, a za šnkom stoji deda sedmero gladnih unučadi i pije pivo. Za mojih 50 kuna.
Priznajem samo invalide i hendikepirane unatrag gospođe kojoj je izgorjela kuća. Ubacujem novac samo u kasicu udruga na raznim manifetacijama - za slijepe, za gluhe, za hendikepirane - ubacim 50 kuna - ne više, ne manje, jer niti u to više nemam povjerenja. Govorila je naša pokojna baka uvijek da je bolje sto puta dati nego jednom morati prositi i zato dajem onima za koje barem pretpostavljam da nije prijevara. Dam još uvijek ponekada i lažnim prosjacima za slučaj da ipak nisu sami krivi što su postali prosjaci. Ali sve rijeđe.
Što se indexovag članka tiče, budi siguran da policija zna veoma dobro koga je privela i prijavila, i da ga nije privela prvi puta.
A meni je žao što nisam pozvala policiju i prijavila mlade zdrave ubiratelje za gluho - nijeme pred Kauflandom i Konzumom. Sljedeći puta sigurno hoću.