Švrljali danas moj muž i ja malecko po našoj i Varaždinskoj županiji, nabavke neke hitne i ne hitne došle na red, a vožnja ko vožnja - nema uzbuđenja kada prolaziš krajevima koje već i zatvorenih očiju možeš odvoziti, sve poznato, već tisuću puta viđeno, a u takvim trenutcima onda upali se radio, onak, za štimung na potiho, razveze neka tema, a kilometri promiču.....pa sapzila ja policiju tamo uz cestu, kontrola prometa u tijeku valjda ili su samo neobavezno zastali, tko će ga znati, u autu su sjedili a mi smo brzo promakli, no,podsjetilo me to na nešto iz prošlosti. Pa smo počeli pričti o tome koliko smo se prometnih kazni kroz sve ove godine naplaćali....ja - ponosno mogu tvrditi - premalo u odnosu na mogućnosti koje sam si znala priuštiti najčešće zbog prekoračenja brzine, no, sjetila sam se jedne gabule iz koje sam se izvukla elegantnije nego jegulja iz ruku ribolovca i opaki mangupsko - zločesti smiješak razvukao mi je lice od uha do uha, a val topline prekrio cijelo biće.
Ma je, ta je priča već ovdje na temi ispričana davno, no svojoj vještini iznalaženja rješenja i prevazilaženja svih dubioza sa ljudima u plavom u čast, potražila sam je i postaviti ću je isponova, jer ta mi je od svih susreta sa čuvarima reda i provoditeljima prometnih propisa i pravila na cesti daleko iznad svih ostalih najdraža. Ulog je bio veoma visok, i igra je morala biti vrhunski odrađena da bi se postigao cilj - ne platiti nekoliko tisuća kuna kazne.
Zato sam je se vjerojatno danas i prisjetila.
/ E što ti je švrljanje po forumu,naiđeš na neku riječ i sjetiš se nečega što je bilo prije sedam-osam godina,slike iskrsnu pred očima ko da je jučer bilo.Evo me Ajkulino "vaganje"prisjetilo moga posla sa policijom,pa da ispričam.Bilo je to,ko što rekoh odavno,još smo imali vanjsku proizvodnju povrća-svega i svačega je tu bilo-našlo se i rajčice,i kelja i zelja,karfiola,mrkve,peršuna,ma svačega,više se i ne sjećam što se sve sadilo,a te smo godine-jedine u mojoj povrćarskoj karijeri,osim prošle i ove imali i krastavce salatare.Bilo je robe ko u priči,skupila se po dva puta tjedno po tri tone.Imali smo radnika koji je svakodnevno radio kod nas,a ako je trebalo uzimalo se i sezonaca.Roba se spremala dva dana,najprije ona koja je mogla stajati,a slijedeći dan osjetljivija,pa bi se to tovarilo u kombi navečer-redovito se napunilo toliko da se više niti igla ne bi mogla ugurati,a onda bih ja odspavala do pola noći,pa na put.Za metropolu.Na Žitnjak.Sistem je bio ovakav-prvo si morao,da bi mogao ući u tržnicu sa robom otići u hladnjaču na vagu.Tu bi se izvagala roba,odbila težina kombija,dobila vagarinka sa točnim iznosom neto robe,i sa tim papirom se ulazilo u tržnicu.Na osnovu njega se plaćao ulaz na tržno mjesto.Pa sam ja i toga puta napravila tako,izvagala,platila vagu,uzela vagarinku i zaputila se na tržnicu.Bilo je oko pol dva ujutro,izlazila sam kroz kapiju desno prema gradu,jer se tamo trebalo polukružno okrenuti kako bi se vratilo na tržnicu.I baš u trenutku kada sam dala žmigavac i okretala volan-primjetila sam policiju uz cestu.Bem ti život.Negdje su se natrpali tu baš malo prije jer ih nisam vidjela da tu stoje dok sam dolazila,jer da jesam ne bi mi palo na pamet izlaziti na glavni ulaz,okrenula bih ja na stražnji,pa iza izašla na semafore i izbjegla ih.A sada nisam. Pa sam sada bila u teškoj gabuli.Znala sam ja to odmah.Ali,pomoći više nije bilkrenuti se ne možeš jer su tu odmah na pedeset metara,pobjeći ne možeš,nemaš kamo,i šta ćeš-vozi ravno i moli Boga da se još nisu pripremili za preglede.Sad,ili je Bog spavao,ili sam ja premalo uspjela izmoliti-bili su spremni.I jedan je spremni podigao crvenu palicu.Stop.Pa sam ja stala.Prišao je,lijepo me pozdravio-dobro jutro,dobro jutro rekla sam i ja,znala sam ja da meni svakako neće biti dobro,prije će mi se zamračiti pred očima dok bude izgovarao slijedeće riječi.Dobro,ne slijedeće-na slijedeće je tražio vozačku,prometnu-sve ja to imam,a caka je što se svaki kada moju vozačku pogleda redovito malo zagleda u nju,pa viri u ono "C" ,pa me gleda,i to je mene uvijek zabavljalo,ali sada sam imala osjećaj da će mi prisjesti.I prisjelo mi je.Čim sam čula slijedeće riječi-dajte vagarinku.O,blagi Bože-samo vagarinku ne.Sada sam gotova.Na njoj,na tome izdajničkom listu papira su se plavile brojke,svega tu ispisanoga ima - i težina kombija i težina robe,svi podatci o kombiju.Ono izdajničko,što me u trenu pokopalo je težina robe koju vozim.Plavilo se na papiru-2980 kg.Onda je poličnik otvorio moju prometnu-zapravo prometnu moga Iveco turbo deilija u kojoj je crnim brojkama pisala nosivost kombija-1260 kg.Pa je policajac jedno vrijeme šutio i gledao čas u vagarinku,čas u knjižicu.Pa me na kraju pogledao i rekao-gospođo,pa vi imate pretovar.Je,rekla sam mu ja,zbilja?Ma ne mogu vjerovati.Gledao me čovjek ko da sam pobenavila pa veli-ne mogu ni je vjerovati,pa vi imate više od sto posto pretovara.Evo vidite-i turne mi i vagarinku i knjižicu u ruke,malo mi je još posvjetljio sa batreijom iako je tamo od svjetiljki bilo svjetla kolko hoćeš i sve se jasno vidjelo.Zadubila sam se ja u knjižicu i u vagarinku i računala na glas-1260 i 1260 je 2520.Pa je do 2980 još 460 kila.Što i nije baš puno preko duplog pretovara.To valjda nije tako strašno.Šta ćeš,tu više drugoga izbora nisam imala,ili napraviti od sebe totalnog idiota ili ovo što se u kombiju vozi dok se proda neće biti dosta za kaznu.Sada se gospodin plavi malo zbunio,ali je brzo povratio tlo pod nogama,pa mi počeo objašnjavati-nije pretovar samo ono preko duple težine,pretovar je sve preko dozvoljene težine koja piše u knjižici,a to znači da ja imam blizu dvije tone pretovara.Ja dalje sa kombijem ne mogu.Neka izvolim izaći i neka skinem tablice.Uh,kako su klikeri počeli raditi.Nešto je hitno trebalo napraviti,složiti neku priču,pogotovo kada je čovjek počeo računati-od Čakovca do Zagreba ima sto kilometara,1800 kg pretovara,izlazili smo na par tisuća kuna,pa kazna ovakva,onakva,više ga nisam niti čula što i kakve bedastoće priča,pa sam ga zapitala-a zašto moram skinuti tablice.E,tu se više ne sjećam koji je razlog bio,ali sam ja već imala spremno rješenje.Sabrala sam se ja na brzinu.Prvo sam počela preturati iza sica i mrmljala.E,ovo će teško ići.Ja zapravo niti ne znam gdje su ključevi,a ako i kojega nađem,ja nikada nisam skidala tablice.Ja to ne znam.U tom sam momentu izvukla ključeve,razvezala ih i buljila u njih.Pa sam ga upitala -a kakav mi treba.Imam jedan jako lijepi svijetli,ali je veliki.Hoće li biti dobar.Pa sam ga pružila prema njemu.Jednu dvadesetdvojku viljuškastu.Nije bio dobar.Pa sam mu predložila novo rješenje-neka on izabere ključ koji misli da treba,i neka on skine tablice,jar ja to ne znam,ne znam niti gdje se to što mora raditi,a niti kako.Cijelo me vrijeme gledao ko sedmo svjetsko čudo.I nije progovorio niti riječ.A onda me zapitao gdje mi je muž.Pa gdje,on je negdje,ne mogu mu reći,imamo nekakvih problema,a ja sam sa radnicima nabrala robu,a kada imam radnike ja uvijek natrpam kolko god ide unutra jer radnici su skupi,a niti ih uvijek ne mogu naći,i šta ću sada.Evo,neka mi on skine tablicu,meni to sigurno neće ići.Nakon toga smo oboje jedno vrijeme samo šutjeli i stajali.A onda je opet progovorio-pitao me šta vozim.I neka otvorim kombi.Otvorila sam-gledao je unutra i rekao neka izvadim gajbicu paradajza.Pa sam je ja izvadila.Pa je onda pitao kolegu hoće li on rajčicu ili krastavce.Krastavce je htio.Pa sam izvadila vreću krastavaca.Vratio mi je dokumente,vrtio glavom,nešto pričao,ja ništa nisam čula osim riječi možete ići,mogu ići,naravno da idem,deset kila rajčice i deset kila krastavaca,kazna plaćena.Sjela sam ja u kombi-i po gasu.Ošla ja.
Obično se kaže-puno priče,malo koristi.Naučio mene život da i priča vrijedi.Na pravome mjestu,u pravo vrijeme,prave riječi.Pa bile one i bedaste. /