Dogodovštine iz naših života

[iwanho]

Ma kakva duha od pesa. Samo na gornjem ražnju treba biti janjac. hi):hi):hi):

 

[johabica]

No, no...ionak se često i ovdje doma pitam šta zapravo jedem, a u dućanu kupim.
A i moja kćer veli da dok nekamo tako ideš, onda se jede lokalna kuhinja.

Ali pese, mace i štakore - niks. Nema šanse. Mislim da bih prije krepala od gladi.....ajme......:biggrin:

 

[itp]

Dok se ne zna što se jede, sve je super


Poslano sa mog GT-I8190 koristeći Tapatalk

 

[johabica]

Ma da, tak sam ja bila na praksi u staklenicima kada sam išla u poljoprivrednu školu, bila tamo kuhinja za gablec, i mi posjeli za stol, jedemo, a ja velim - uh kako je meni ovo kiselo zelje fino, budem išla pitati za još kad pojedem. Banditkinje me gledaju i smijulje se. Pričale mi tako tamo dok smo radile i ja velim kako nikako ne podnosim repu i nema šanse da ja to jedem, probala jednom i rekla - nikada više u životu. Šta je, pitam ja i gledam ko tele, a veli jedna - gledaš ti u tanjur? Gledam velim ja i još ne kužim. Gledam u tanjur i u žlicu i ne vidim da jedem repu sa grahom i kobasama.
Kad sam skužila - više mi uopće nije bilo dobro, pol sam tanjura ostavila, čak niti kobase nisam van pobrala.

 

[johabica]

Ajme kolko dugo nisam ništa rekla o tekućim događanjima, pa ću zabilježiti ovdje da sam jučer u Centru za kulturu odgledala jednu humorističnu predstavu - "Pokopaj me nježno" u izvedbi Kerekesh Teatra.
Preporučam pogledati svima koji se žele dobro nasmijati - ako se ne varam, ova čakovečka je bila jubilarna, dvijstopedeseta izvedba.
Zbog velikog zanimanja publike u Čakovcu je bila izvedena u dva termina.

 

[nimrennermin]

A baš je super naziv prestave,,,
Jel to počelo veliko spremanje????:icon_e_biggrin:rofl):

 

[johabica]

A kaj da ti velim......
Posjetiti ću svoju doktorku da vidim njezinu prognozu, pa ću ti reći.

Inače, u slučaju potrebe, znaš šta volim - šatirane plavo - bijele i roza - bijele lizijantuse.
Nemoj da vidim da si zeznuo. Budeš ubit. :icon_wink:

 

[nimrennermin]

Niš nemogu obećati,,
znači dobiješ sve što uspijem maznuti na usputnom groblju,,
težak sam za bacanje novaca za neke bezvrijedne travke,,,
al znaš,, suza ima da bude tekla iz ovih mladih okica:=
uvijek nosim u džepu glavicu crvenog luka:icon_fU:

 

[johabica]

Lopino, sad si ubit sto posto.:icon_axe: :icon_wink:

 

[johabica]

Švrljali danas moj muž i ja malecko po našoj i Varaždinskoj županiji, nabavke neke hitne i ne hitne došle na red, a vožnja ko vožnja - nema uzbuđenja kada prolaziš krajevima koje već i zatvorenih očiju možeš odvoziti, sve poznato, već tisuću puta viđeno, a u takvim trenutcima onda upali se radio, onak, za štimung na potiho, razveze neka tema, a kilometri promiču.....pa sapzila ja policiju tamo uz cestu, kontrola prometa u tijeku valjda ili su samo neobavezno zastali, tko će ga znati, u autu su sjedili a mi smo brzo promakli, no,podsjetilo me to na nešto iz prošlosti. Pa smo počeli pričti o tome koliko smo se prometnih kazni kroz sve ove godine naplaćali....ja - ponosno mogu tvrditi - premalo u odnosu na mogućnosti koje sam si znala priuštiti najčešće zbog prekoračenja brzine, no, sjetila sam se jedne gabule iz koje sam se izvukla elegantnije nego jegulja iz ruku ribolovca i opaki mangupsko - zločesti smiješak razvukao mi je lice od uha do uha, a val topline prekrio cijelo biće.

Ma je, ta je priča već ovdje na temi ispričana davno, no svojoj vještini iznalaženja rješenja i prevazilaženja svih dubioza sa ljudima u plavom u čast, potražila sam je i postaviti ću je isponova, jer ta mi je od svih susreta sa čuvarima reda i provoditeljima prometnih propisa i pravila na cesti daleko iznad svih ostalih najdraža. Ulog je bio veoma visok, i igra je morala biti vrhunski odrađena da bi se postigao cilj - ne platiti nekoliko tisuća kuna kazne.
Zato sam je se vjerojatno danas i prisjetila.



/ E što ti je švrljanje po forumu,naiđeš na neku riječ i sjetiš se nečega što je bilo prije sedam-osam godina,slike iskrsnu pred očima ko da je jučer bilo.Evo me Ajkulino "vaganje"prisjetilo moga posla sa policijom,pa da ispričam.Bilo je to,ko što rekoh odavno,još smo imali vanjsku proizvodnju povrća-svega i svačega je tu bilo-našlo se i rajčice,i kelja i zelja,karfiola,mrkve,peršuna,ma svačega,više se i ne sjećam što se sve sadilo,a te smo godine-jedine u mojoj povrćarskoj karijeri,osim prošle i ove imali i krastavce salatare.Bilo je robe ko u priči,skupila se po dva puta tjedno po tri tone.Imali smo radnika koji je svakodnevno radio kod nas,a ako je trebalo uzimalo se i sezonaca.Roba se spremala dva dana,najprije ona koja je mogla stajati,a slijedeći dan osjetljivija,pa bi se to tovarilo u kombi navečer-redovito se napunilo toliko da se više niti igla ne bi mogla ugurati,a onda bih ja odspavala do pola noći,pa na put.Za metropolu.Na Žitnjak.Sistem je bio ovakav-prvo si morao,da bi mogao ući u tržnicu sa robom otići u hladnjaču na vagu.Tu bi se izvagala roba,odbila težina kombija,dobila vagarinka sa točnim iznosom neto robe,i sa tim papirom se ulazilo u tržnicu.Na osnovu njega se plaćao ulaz na tržno mjesto.Pa sam ja i toga puta napravila tako,izvagala,platila vagu,uzela vagarinku i zaputila se na tržnicu.Bilo je oko pol dva ujutro,izlazila sam kroz kapiju desno prema gradu,jer se tamo trebalo polukružno okrenuti kako bi se vratilo na tržnicu.I baš u trenutku kada sam dala žmigavac i okretala volan-primjetila sam policiju uz cestu.Bem ti život.Negdje su se natrpali tu baš malo prije jer ih nisam vidjela da tu stoje dok sam dolazila,jer da jesam ne bi mi palo na pamet izlaziti na glavni ulaz,okrenula bih ja na stražnji,pa iza izašla na semafore i izbjegla ih.A sada nisam. Pa sam sada bila u teškoj gabuli.Znala sam ja to odmah.Ali,pomoći više nije bilkrenuti se ne možeš jer su tu odmah na pedeset metara,pobjeći ne možeš,nemaš kamo,i šta ćeš-vozi ravno i moli Boga da se još nisu pripremili za preglede.Sad,ili je Bog spavao,ili sam ja premalo uspjela izmoliti-bili su spremni.I jedan je spremni podigao crvenu palicu.Stop.Pa sam ja stala.Prišao je,lijepo me pozdravio-dobro jutro,dobro jutro rekla sam i ja,znala sam ja da meni svakako neće biti dobro,prije će mi se zamračiti pred očima dok bude izgovarao slijedeće riječi.Dobro,ne slijedeće-na slijedeće je tražio vozačku,prometnu-sve ja to imam,a caka je što se svaki kada moju vozačku pogleda redovito malo zagleda u nju,pa viri u ono "C" ,pa me gleda,i to je mene uvijek zabavljalo,ali sada sam imala osjećaj da će mi prisjesti.I prisjelo mi je.Čim sam čula slijedeće riječi-dajte vagarinku.O,blagi Bože-samo vagarinku ne.Sada sam gotova.Na njoj,na tome izdajničkom listu papira su se plavile brojke,svega tu ispisanoga ima - i težina kombija i težina robe,svi podatci o kombiju.Ono izdajničko,što me u trenu pokopalo je težina robe koju vozim.Plavilo se na papiru-2980 kg.Onda je poličnik otvorio moju prometnu-zapravo prometnu moga Iveco turbo deilija u kojoj je crnim brojkama pisala nosivost kombija-1260 kg.Pa je policajac jedno vrijeme šutio i gledao čas u vagarinku,čas u knjižicu.Pa me na kraju pogledao i rekao-gospođo,pa vi imate pretovar.Je,rekla sam mu ja,zbilja?Ma ne mogu vjerovati.Gledao me čovjek ko da sam pobenavila pa veli-ne mogu ni je vjerovati,pa vi imate više od sto posto pretovara.Evo vidite-i turne mi i vagarinku i knjižicu u ruke,malo mi je još posvjetljio sa batreijom iako je tamo od svjetiljki bilo svjetla kolko hoćeš i sve se jasno vidjelo.Zadubila sam se ja u knjižicu i u vagarinku i računala na glas-1260 i 1260 je 2520.Pa je do 2980 još 460 kila.Što i nije baš puno preko duplog pretovara.To valjda nije tako strašno.Šta ćeš,tu više drugoga izbora nisam imala,ili napraviti od sebe totalnog idiota ili ovo što se u kombiju vozi dok se proda neće biti dosta za kaznu.Sada se gospodin plavi malo zbunio,ali je brzo povratio tlo pod nogama,pa mi počeo objašnjavati-nije pretovar samo ono preko duple težine,pretovar je sve preko dozvoljene težine koja piše u knjižici,a to znači da ja imam blizu dvije tone pretovara.Ja dalje sa kombijem ne mogu.Neka izvolim izaći i neka skinem tablice.Uh,kako su klikeri počeli raditi.Nešto je hitno trebalo napraviti,složiti neku priču,pogotovo kada je čovjek počeo računati-od Čakovca do Zagreba ima sto kilometara,1800 kg pretovara,izlazili smo na par tisuća kuna,pa kazna ovakva,onakva,više ga nisam niti čula što i kakve bedastoće priča,pa sam ga zapitala-a zašto moram skinuti tablice.E,tu se više ne sjećam koji je razlog bio,ali sam ja već imala spremno rješenje.Sabrala sam se ja na brzinu.Prvo sam počela preturati iza sica i mrmljala.E,ovo će teško ići.Ja zapravo niti ne znam gdje su ključevi,a ako i kojega nađem,ja nikada nisam skidala tablice.Ja to ne znam.U tom sam momentu izvukla ključeve,razvezala ih i buljila u njih.Pa sam ga upitala -a kakav mi treba.Imam jedan jako lijepi svijetli,ali je veliki.Hoće li biti dobar.Pa sam ga pružila prema njemu.Jednu dvadesetdvojku viljuškastu.Nije bio dobar.Pa sam mu predložila novo rješenje-neka on izabere ključ koji misli da treba,i neka on skine tablice,jar ja to ne znam,ne znam niti gdje se to što mora raditi,a niti kako.Cijelo me vrijeme gledao ko sedmo svjetsko čudo.I nije progovorio niti riječ.A onda me zapitao gdje mi je muž.Pa gdje,on je negdje,ne mogu mu reći,imamo nekakvih problema,a ja sam sa radnicima nabrala robu,a kada imam radnike ja uvijek natrpam kolko god ide unutra jer radnici su skupi,a niti ih uvijek ne mogu naći,i šta ću sada.Evo,neka mi on skine tablicu,meni to sigurno neće ići.Nakon toga smo oboje jedno vrijeme samo šutjeli i stajali.A onda je opet progovorio-pitao me šta vozim.I neka otvorim kombi.Otvorila sam-gledao je unutra i rekao neka izvadim gajbicu paradajza.Pa sam je ja izvadila.Pa je onda pitao kolegu hoće li on rajčicu ili krastavce.Krastavce je htio.Pa sam izvadila vreću krastavaca.Vratio mi je dokumente,vrtio glavom,nešto pričao,ja ništa nisam čula osim riječi možete ići,mogu ići,naravno da idem,deset kila rajčice i deset kila krastavaca,kazna plaćena.Sjela sam ja u kombi-i po gasu.Ošla ja.
Obično se kaže-puno priče,malo koristi.Naučio mene život da i priča vrijedi.Na pravome mjestu,u pravo vrijeme,prave riječi.Pa bile one i bedaste. /

 

[jlukaci7]

Ne kažu ljudi zabadava da je žena tri dana starija od vraga :icon_kidra:wasntme):

 

[ZJ]

I eto zakaj nam država propada...radi korupcije od strane onih koji imaju...paradajze i vugorke :icon_fU:giggle):

 

[johabica]

A gle - samo deset minuta iza mene je u tržnicu ušao jedan virovitičan i odmah se nama tamo okupljenima počeo žaliti kako je upravo zbog nešto malo pretovara platio sedamsto kuna kazne.
Tog su jutra još njih nekoliko nasjeli sa povelikim kaznama.
Tako da sam ja bila prezadovoljnja sa osamdesetak kuna koliko su mi izašli krastavci i paradajz. Pa da mi je po kombi došla šlep služba, jer su me htjeli isključiti iz prometa.....mamu im maminu, dobro je da su se dali iskorumpirati, inače bih bila teško nadrapala....


.......a jesam ja još jednom dobro prošla, nisam isto ništa platila, a to je bio živi cirkus kako me policajac zvozal, a onda sam ja zvozala njega.....moram i to sjećanje obnoviti.......


.............../ Bilo je to ovako-ja sam inače,općenito u životu, jedan obični termit.Što se voća tiče.Nema tog voća koje ja neću pojesti-vuće se to još iz moga djetinjstva-pojela sam ja toliko zelenih šljiva,još tako kiselih da su mi se oči iskosile ko kinezu dok sam ih jela,i jabuka i svega što mi je došlo pod ruku-sve je meni dobro,bitno je da spada u voće,pa se to razvuklo kroz cijeli moj život.A hodali mi na Zelenu u ZG,najprije,ma je,u ono vrijeme zapravo samo sa krumpirima,a tamo voća na sve strane da ti pamet stane.A jeftino.Ali,naravno,ako kupuješ na gajbe.U gajbici obično bilo po desetak kila.Uzimala sam ja to redovito uvijek kada bih bila tamo,ali došlo vrijeme kada se krumpiri prodali,pa sam ja znala ponekada sjesti u auto,tu našu malu peticu, i skoknuti do Zelene.Sada će netko reći-kako skoknuti a do Zelene je meni sto kilometara.Pa nakon toliko odrađenih ruta na relaciji Čk-Zg je to meni zapravo ko da se spremim u seoski dućan.Sada pogotovo dok je napravljena autocesta,a i onda po staroj cesti mi je to bilo ništa.Pa sam se tako ja jednoga proljetnog dana isto tako spremila,suprug je odbio suradnju,najčvršći argument mu je bio da mi ne želi izigravati šofera,imam auto,imam vozačku,pa ak volim nek izvolim.Pa pošto sam ja to voljela,ja sam i izvoljela...otišla ja lijepo tamo,odvozila tih sto i pet,kilometara,naravno,ko od šale,pokupila sve što su oči vidjele,uzela naravno i nešto povrća,i dok se prtljažnik napunio toliko da se jedva zatvorio,zaputila se kući.Naravno da sam prije toga malo sa znancima tamo popričala,popila se koja ona gorka kava u tržničkom kafiću da mi drži oči otvorene tokom vožnje,pa kući.Toga sam dana bila nešto posebno raspoložena,radio je svirao,pjesme baš ko po naruđbi sve koje sam voljela slušati.Prošla sam Sesvete, prošla - e pa sad ne znam više jel ono prvo selo kada prođeš benzinsku na izlazu za autoput Soblinec,il nešto drugo,ma i nije to bitno,bitno je da je tamo uz cestu negdje škola,a tu onda naravno ide i pješački,a ispred pješačkog po svim pravilima i zdravoj logici ide prometni znak. Za kojega sam ja znala da postoji još od moje prve vožnje po toj cesti daleke tamo osamdeset i neke.Dvadesetog stoljeća.I tako ja fino vozila,prošla znak,prošla pješački-obilježen po svim pravilima struke,otpeljala još stotinjak metara kadli se na cesti pred mojim očima nešto zapalvi. A odmah iza toga i zacrveni. Ilitiga -stvori se jedan plavac sa palicom "Stop" u ruci sa tendencijom diznaja. Palice,naravno. Pa sam ja,u času kada se ona slavodobitno zanjihala u njegovoj ruci u zraku dala žmigavac i stala uz rub ceste.I čekala. Došao plavi do mene,neki relativno mlad dečko,ma je mogao biti mojih godina,u ono vrijeme naravno,uljudno me pozdravio i zatražio isprave.Ja mu dala.Kako neću,šta ćeš,vlast je vlast,mora se dati kada te traže.Je,al je on tražio i da izađem iz auta. E,to sada više nije slutilo na dobro. Ali sam izašla ipak. I to se mora,ak te traže. A kada je zatražio da sa njim krenem do njegovog auta,bila sam sigurna da sam u teškoj gabuli, no sam odšutjela i polako iza njega pošla. Došli smo do auta,unutra je sjedio još jedan uniformirani sa nekakvom sličicom u ruci. Hm,tlko bedasta nisam da ne bih skužila odmah da su me sliknuli. A i naivna nisam da ne bih znala što dalje slijedi. A u takvim slučajevima se u meni odmah aktiviraju svi mogući scenariji obrambene taktike. Pa sam ja zato bila spremna iznjeti opravdanje odmah nakon što me zaustavitelj ljubazno obavijestio-evo ste prekoračili dozvoljenu brzinu,slikali smo vas radarom,izvolite,pogledajte. Zabilježeno je šezdeset na sat. Nije on uspio do kraja niti izložiti optužbu već sam je počela sa obranom. Prvo što sam mu objasnila je bilo-ma znate šta, nisam ja to namjerno. Evo sam se nešto zamislila pa sam zaboravila da je tu ograničenje brzine, a ja to inače veoma dobro znam, ja vam se ovom cestom vozim bar stotinjak puta godišnje i znam da je tu ograničenje na pedeset, i ja tu uvijek, ali baš uvijek vozim pedeset, ovo se sada zaista slučajno dogodilo. I tako sam ja iznosila svoje opravdanje, uživjela sam se u priču, nije mi se moglo upasti u monolog sve dok nisam iscrpila i zadnje argumente. Dok sam konačno stala i zatvorila usta, policajac je neko vrijeme šutio i gledao u mene. A onda je rekao-gospođo, hajde, odite sa mnom. Gledala sam sada ja u njega, nije mi bilo jasno kuda bih ja to trebala ići sa njim,ali se on već zaputio niz cestu. Pa sam krenula i ja. Hodali smo mi cestom, onako,lagano, jedan pokraj drugog.Nešto smo pričali usput,više se i ne sjećam o čemu,nešto neobavezno, i nakon par minuta prošli jedno stopedeset metara.Došli smo do pješačkog, prešli ga, stao on ispred znaka,uhvatio me sa obje ruke za ramena, okrenuo prema znaku i rekao-pogledajte. Pogledala sam ja u znak - sa znaka se crnilo - 40. Ne pedeset. Bem ti život. A ja sam svoju obranu temeljila i razradila na pedeset. Začula sam njegov glas - pročitajte gospođo,šta piše. Hm,kaj da velim,t olki idiot nisam da se sada idem zapetljavati dalje. Ima trenutaka u životu kada je bolje priznati časni poraz. Pa smo mi nakon mojih glasno izgovorenih četerdeset opet u laganoj šetnjici krenuli prema policijskom autu. Kada smo stigli, pitao mene čovjek -hoćete li platiti kaznu? Šta ću - nisam se baš previše kazni u životu naplaćala, iako sam doživjela i to poniženje da sam zbog pet skupljenih bodova morala hodati na predavanje o ponašanju u prometu, ali mi se niti ovu nije plaćalo.Tristo se kuna tražilo od mene. Ali sam se pomirila sa situacijom, pa sam pomirljivo rekla - znate šta, hoću, samo moram ići vidjeti u auto imam li u novčaniku još šta novaca, evo sam sada bila u kupnji i mislim da sam potrošila sve što sam imala. Evo,pričekajte, idem po novčanik. I okrenula se, otišla u svoj auto, uzela novčanik, vratila se do policajca, otvorila ga širom, pogledala, i izvadila zadnjih deset kuna što mi je ostalo. Gledala sam u njih, gledao je u njih i policajac pa sam mu rekla - evo, ja bih platila, ali nemam. Sve sam potrošila. Šta ćemo sada. Gledao je čovjek u mene, ne znam jel mislio da mi nisu sve na broju ili sam mu bila toliko simpatična da se samo nasmiješio i rekao kolegi u autu - ajde, poderi tu sliku i baci. A vi gospođo pazite kako vozite dalje. Do Čakovca je još daleko. Sretan put. /
__________________

 

[nimrennermin]

Švrljali danas moj muž i ja malecko po našoj i Varaždinskoj županiji, nabavke neke hitne i ne hitne došle na red, a vožnja ko vožnja - nema uzbuđenja kada prolaziš krajevima koje već i zatvorenih očiju možeš odvoziti, sve poznato, već tisuću puta viđeno, a u takvim trenutcima onda upali se radio, onak, za štimung na potiho, razveze neka tema, a kilometri promiču.....pa sapzila ja policiju tamo uz cestu, kontrola prometa u tijeku valjda ili su samo neobavezno zastali, tko će ga znati, u autu su sjedili a mi smo brzo promakli, no,podsjetilo me to na nešto iz prošlosti. Pa smo počeli pričti o tome koliko smo se prometnih kazni kroz sve ove godine naplaćali....ja - ponosno mogu tvrditi - premalo u odnosu na mogućnosti koje sam si znala priuštiti najčešće zbog prekoračenja brzine, no, sjetila sam se jedne gabule iz koje sam se izvukla elegantnije nego jegulja iz ruku ribolovca i opaki mangupsko - zločesti smiješak razvukao mi je lice od uha do uha, a val topline prekrio cijelo biće.

Ma je, ta je priča već ovdje na temi ispričana davno, no svojoj vještini iznalaženja rješenja i prevazilaženja svih dubioza sa ljudima u plavom u čast, potražila sam je i postaviti ću je isponova, jer ta mi je od svih susreta sa čuvarima reda i provoditeljima prometnih propisa i pravila na cesti daleko iznad svih ostalih najdraža. Ulog je bio veoma visok, i igra je morala biti vrhunski odrađena da bi se postigao cilj - ne platiti nekoliko tisuća kuna kazne.
Zato sam je se vjerojatno danas i prisjetila.



/ E što ti je švrljanje po forumu,naiđeš na neku riječ i sjetiš se nečega što je bilo prije sedam-osam godina,slike iskrsnu pred očima ko da je jučer bilo.Evo me Ajkulino "vaganje"prisjetilo moga posla sa policijom,pa da ispričam.Bilo je to,ko što rekoh odavno,još smo imali vanjsku proizvodnju povrća-svega i svačega je tu bilo-našlo se i rajčice,i kelja i zelja,karfiola,mrkve,peršuna,ma svačega,više se i ne sjećam što se sve sadilo,a te smo godine-jedine u mojoj povrćarskoj karijeri,osim prošle i ove imali i krastavce salatare.Bilo je robe ko u priči,skupila se po dva puta tjedno po tri tone.Imali smo radnika koji je svakodnevno radio kod nas,a ako je trebalo uzimalo se i sezonaca.Roba se spremala dva dana,najprije ona koja je mogla stajati,a slijedeći dan osjetljivija,pa bi se to tovarilo u kombi navečer-redovito se napunilo toliko da se više niti igla ne bi mogla ugurati,a onda bih ja odspavala do pola noći,pa na put.Za metropolu.Na Žitnjak.Sistem je bio ovakav-prvo si morao,da bi mogao ući u tržnicu sa robom otići u hladnjaču na vagu.Tu bi se izvagala roba,odbila težina kombija,dobila vagarinka sa točnim iznosom neto robe,i sa tim papirom se ulazilo u tržnicu.Na osnovu njega se plaćao ulaz na tržno mjesto.Pa sam ja i toga puta napravila tako,izvagala,platila vagu,uzela vagarinku i zaputila se na tržnicu.Bilo je oko pol dva ujutro,izlazila sam kroz kapiju desno prema gradu,jer se tamo trebalo polukružno okrenuti kako bi se vratilo na tržnicu.I baš u trenutku kada sam dala žmigavac i okretala volan-primjetila sam policiju uz cestu.Bem ti život.Negdje su se natrpali tu baš malo prije jer ih nisam vidjela da tu stoje dok sam dolazila,jer da jesam ne bi mi palo na pamet izlaziti na glavni ulaz,okrenula bih ja na stražnji,pa iza izašla na semafore i izbjegla ih.A sada nisam. Pa sam sada bila u teškoj gabuli.Znala sam ja to odmah.Ali,pomoći više nije bilkrenuti se ne možeš jer su tu odmah na pedeset metara,pobjeći ne možeš,nemaš kamo,i šta ćeš-vozi ravno i moli Boga da se još nisu pripremili za preglede.Sad,ili je Bog spavao,ili sam ja premalo uspjela izmoliti-bili su spremni.I jedan je spremni podigao crvenu palicu.Stop.Pa sam ja stala.Prišao je,lijepo me pozdravio-dobro jutro,dobro jutro rekla sam i ja,znala sam ja da meni svakako neće biti dobro,prije će mi se zamračiti pred očima dok bude izgovarao slijedeće riječi.Dobro,ne slijedeće-na slijedeće je tražio vozačku,prometnu-sve ja to imam,a caka je što se svaki kada moju vozačku pogleda redovito malo zagleda u nju,pa viri u ono "C" ,pa me gleda,i to je mene uvijek zabavljalo,ali sada sam imala osjećaj da će mi prisjesti.I prisjelo mi je.Čim sam čula slijedeće riječi-dajte vagarinku.O,blagi Bože-samo vagarinku ne.Sada sam gotova.Na njoj,na tome izdajničkom listu papira su se plavile brojke,svega tu ispisanoga ima - i težina kombija i težina robe,svi podatci o kombiju.Ono izdajničko,što me u trenu pokopalo je težina robe koju vozim.Plavilo se na papiru-2980 kg.Onda je poličnik otvorio moju prometnu-zapravo prometnu moga Iveco turbo deilija u kojoj je crnim brojkama pisala nosivost kombija-1260 kg.Pa je policajac jedno vrijeme šutio i gledao čas u vagarinku,čas u knjižicu.Pa me na kraju pogledao i rekao-gospođo,pa vi imate pretovar.Je,rekla sam mu ja,zbilja?Ma ne mogu vjerovati.Gledao me čovjek ko da sam pobenavila pa veli-ne mogu ni je vjerovati,pa vi imate više od sto posto pretovara.Evo vidite-i turne mi i vagarinku i knjižicu u ruke,malo mi je još posvjetljio sa batreijom iako je tamo od svjetiljki bilo svjetla kolko hoćeš i sve se jasno vidjelo.Zadubila sam se ja u knjižicu i u vagarinku i računala na glas-1260 i 1260 je 2520.Pa je do 2980 još 460 kila.Što i nije baš puno preko duplog pretovara.To valjda nije tako strašno.Šta ćeš,tu više drugoga izbora nisam imala,ili napraviti od sebe totalnog idiota ili ovo što se u kombiju vozi dok se proda neće biti dosta za kaznu.Sada se gospodin plavi malo zbunio,ali je brzo povratio tlo pod nogama,pa mi počeo objašnjavati-nije pretovar samo ono preko duple težine,pretovar je sve preko dozvoljene težine koja piše u knjižici,a to znači da ja imam blizu dvije tone pretovara.Ja dalje sa kombijem ne mogu.Neka izvolim izaći i neka skinem tablice.Uh,kako su klikeri počeli raditi.Nešto je hitno trebalo napraviti,složiti neku priču,pogotovo kada je čovjek počeo računati-od Čakovca do Zagreba ima sto kilometara,1800 kg pretovara,izlazili smo na par tisuća kuna,pa kazna ovakva,onakva,više ga nisam niti čula što i kakve bedastoće priča,pa sam ga zapitala-a zašto moram skinuti tablice.E,tu se više ne sjećam koji je razlog bio,ali sam ja već imala spremno rješenje.Sabrala sam se ja na brzinu.Prvo sam počela preturati iza sica i mrmljala.E,ovo će teško ići.Ja zapravo niti ne znam gdje su ključevi,a ako i kojega nađem,ja nikada nisam skidala tablice.Ja to ne znam.U tom sam momentu izvukla ključeve,razvezala ih i buljila u njih.Pa sam ga upitala -a kakav mi treba.Imam jedan jako lijepi svijetli,ali je veliki.Hoće li biti dobar.Pa sam ga pružila prema njemu.Jednu dvadesetdvojku viljuškastu.Nije bio dobar.Pa sam mu predložila novo rješenje-neka on izabere ključ koji misli da treba,i neka on skine tablice,jar ja to ne znam,ne znam niti gdje se to što mora raditi,a niti kako.Cijelo me vrijeme gledao ko sedmo svjetsko čudo.I nije progovorio niti riječ.A onda me zapitao gdje mi je muž.Pa gdje,on je negdje,ne mogu mu reći,imamo nekakvih problema,a ja sam sa radnicima nabrala robu,a kada imam radnike ja uvijek natrpam kolko god ide unutra jer radnici su skupi,a niti ih uvijek ne mogu naći,i šta ću sada.Evo,neka mi on skine tablicu,meni to sigurno neće ići.Nakon toga smo oboje jedno vrijeme samo šutjeli i stajali.A onda je opet progovorio-pitao me šta vozim.I neka otvorim kombi.Otvorila sam-gledao je unutra i rekao neka izvadim gajbicu paradajza.Pa sam je ja izvadila.Pa je onda pitao kolegu hoće li on rajčicu ili krastavce.Krastavce je htio.Pa sam izvadila vreću krastavaca.Vratio mi je dokumente,vrtio glavom,nešto pričao,ja ništa nisam čula osim riječi možete ići,mogu ići,naravno da idem,deset kila rajčice i deset kila krastavaca,kazna plaćena.Sjela sam ja u kombi-i po gasu.Ošla ja.
Obično se kaže-puno priče,malo koristi.Naučio mene život da i priča vrijedi.Na pravome mjestu,u pravo vrijeme,prave riječi.Pa bile one i bedaste. /

Eeeee,, ja kao neutralan moram da reknem par stvari:

Pod jedan,,,
mora da su policajci bili Bosanci,,, jer samo se oni mogu kupiti za krastavce i paradajz!!!!:icon_weed:
Pod dva,,,
ma i ako su bili Bosanci,, zasigurno su skontali da si i ti sjedila u autu kad je vagano,,,
pa znači taj bruto tovar,,,, ima razloga da bude tolko uvećan,,,,:icon_hang::icon_pai:

 

[nimrennermin]

pošto se u temi dotaklo, tih pretovara,, da i ja ispričam jednu svoju dogodovštinu,,
u startu moram da mi lijepa retorika pisanja nemože papuča okrenuti, teti Jo,,
jel ona je tu neprevaziđena,,,
naime onih osamdesetih,, vozio sam ja jednog kamiona,, koji se narodski zvao "dajc",, znači bilo je ko u pjesmi od "zabranjenog pušenja- vozio sam starog dajca,,,
slušo cecu,, češko jajca",,,
tih godina je u Bosni bila pomama za brašnom iz Vukovara i Sombora,, i ja sam ti to vinto sedmično,, više puta,,, al tad niđe granice,, a sad do Sombora i nazad,, četiri grane,, tu se samo dan ostavi,,,
da kažem i ovo, dadža je bio registriran na pet tona,, zbog dažbina,, a vazda je vozio sedam-osam,, i iz Vukovara nije bio problem,, natovarim sedam,, al sam se snašo za šteku bjanko otpremnica te na njima upišem peticu i stavim datum.. i đe god me zaustave nema problema,,,
al ovaj jedan lokalni zanatlija,, koji je tad među prvima u regiji razvio proizvodnju jufki,, to jest onih kora za pite i koješta,, snimio da mu bolje, il jevtinije brašno iz Sombora,, i tako ja produžim putanju,, i skontam idem na rizik do Vukovara,, a dalje ide bjanko otpremnica,, i išlo je to super duže vremena,,,,,,,,
i onda dođoše ona vremena,, kad se počeše stavljati kojekakve zastave po drveću,jarbolima i dr,,, to sam tad vidio u Borovu Selu,, al ja i dalje idem i vozikam starog dajca,, slušam ,,,,,,, i ,,, češkam,,,,,..
elem tako jednom gulim ja iz Sombora poranio i požurio,, reko dok nema drotova,, al nelezi vraže kod mosta na Dunavu, tačnije Bogojevskom mostu,, čekaju plavci,,, meni lizalo,, štaću,, što traže ja dajem,,, al otpremnica je od sedam tona,, dvije pretovara,,probam ja malo diplomatije, ma jok neide,, (sad ja znam,, nisam bio žemsko,,, haman one ljepše lafinaju),,
napisa on meni sve u onaj svoj tefter,, i kaže sad možeš ići,,,
znao sam,, doćiće mi kazna,, da ću da znam kad je ušpa a kad mijena,,,
i bogami neprođe mnogo stiže ta plava koverta,, sad neznam tačno cifru,, al golema je bila,, i nehtjednem ja platiti,, i za par mjeseci zapuca,,,
štačeš ja je nikad platio nisam,,
pa se sve pitam,, jel tad nastala ona,,, nekom rat a nekom brat????

 

[johabica]

Tako ti je to kad nisi žensko, kazne ti se pišu samo tako......
A nije da bih ja bolje prošla u ovim, sadašnjim vremenima, primjetila sam ja da kazne nisam plaćala do tamo nekih srednjih četerdesetih, a iskreno, nisam nešto baš niti nakon srednjih četerdesetih, ali ne više zato što su uniforme padale na šarm, nego što sam skontala da šarm više ne prolazi pa sam prešla na drugu taktiku - pazi što radiš i ne krši prometne propise.
A jbga.....prije ili kasnije smrkne, a onda upališ duga svijetla i voziš dalje.

Bosanče, a za bruto težinu ću ti nagazati prste na nogama dok se sretnemo.giggle):

 

[nimrennermin]

Neznam jel,,prava tema.. al,, ja ću reći,,, ovako....
"Danas sam najsretnija osoba na planeti,,,
Naime,,,, danas sam postao ponosni "DEDA",,, iliti kako kod mene vele
"DJED" i u ime tog čina živjeli mi svi!!!!:drink::drink::drink::icon_pidu::icon_pidu::icon_pidu:

 

[hotela]

Zemo,sretno ti bilo evo ak bog da ja cu naljeto 4. put,jel musko?:drink:

 

[nimrennermin]

Hvala,, zemljače i prijatelju,, kod mene je prvo i muško,,,
A da bog da pa i ti ih zapamtiš ne samo 4-to,, negoli i praunučadi..
Živjeli!!!:drink:

 

[ZJ]

Starac jedan, praf ti budi...

Moja sućut: od sad nebuš više spaval sa ženom, nego z babom :icon_rofl: