Pogled "kroz prizmu" putovanja vlakom:
1.
Ulaskom "jutro rano, prije sedam sati, 🎵" nas cca 30, tražimo mjesto gdje da sjednemo; vlak je došao iz Međimurja, stao u VŽ, pa nastavljamo dalje. Na moje iznenađenje ima puno putnika i vlak je pun!
Prolazim (tražeči mjesto gdje da sjednemo) pokraj grupe od desetak Pakistanaca, ili Indijaca (ja ih na moju žalost ne razlikujem). Mladi su to ljudi, uredno sjede, grupirano, na sjedalima, gledaju u svoje mobitele, sve super, sve 5.
Prolazim dalje i nađem još dva slobodna sjedala, da i mi ((ja, supruga (i društvo) - da ne bi neko pomislio da sam sebe oslovljavam s mi
)) sjednemo.
Smjestimo se i gledam naprijed, desno od nas, "je izgleda mladi, domači dečko, cca max 30 godina, invalid sa sklopljenim kolicima". (Kasnije su jednako tako komentirali i mnogi drugi iz društva, u našim usputnim razgovorima.)
Vražju mater😖, pa to je sklopivi bicikl, između 4 sjedala, na jednom sjedalu sjedi njegova torba s laptopom, na drugom sjedi taj frajer, a ostala dva sjedala su nedostupna, za bilo čiju guzicu, ili noge. Ne bi to bilo sve da na suprotnoj strani od njegovog "smještaja" nisu bila 2 prazna sjedala, s velikim praznim prostorom, bez sjedala, u kojem je mogao odložiti taj sklopljeni bicikl, torbu i još najmanje mnogo štošta drugoga, ali i ostaviti slobodnim ta 4 mjesta drugim putnicima.
I došao je kondukter, pokazuje mu taj frajer otvoreni laptop sa barkodom karte HŽ za putovanje. Kondukter je mladi čovjek cca 40 godina, smireno je s "konzolom" snimio barkod s laptopa i govori (svi mi okolo ih pratimo i slušamo), gospodine Vi ste putovali s tom kartom i jučer, ona je iskorištena i ona danas više ne vrijedi.
Kondukter je mirno otišao dalje i redom je nama kontrolirao naše karte.
Istovremeno je u ulaznom predprostoru ostala stajati nekolicina putnika, a opisani je frajer zauzeo 4 sjedala, bez karte, pa da mu je i karta važila nije ju platio za 4 osobe. Ja o tome imam svoje mišljenje: neodgojenost, bezobrazluk i nekultura - na maksimumu.
2.
Dok je vlak prolazio Lijepom našom, pogled su mi zaokupili "prostori nedaleko pruge" zatrpani ogromnim količinama smeća i otpada, sve u dvorištima naših takozvanih radno aktivnih, proizvodnih i sličnih pogona. Skužio sam da nisu samo VŽ bale u Brezju naš zajednički problem, Lijepa naša možda više i nije tako lijepa, kako smo si ju ukrasili... Da to jučer nisam svojim očima vidio, ja u to ne bi u razgovoru povjerovao.
Gledao sam kroz prozor vlaka i nisam mogao vjerovati, jučer je bio datum 10.2.2024., a ja gledam u ogromno polje, od nekoliko hektara nepobranog kukuruza, vozimo se dalje ima toga još i još i još. Jesam li ja lud, ili koji je to vrag? OK možda sam lud, nisam to slikao, nije mi tad palo na pamet, sada mi je žao što nisam slikao. Da i to jučer nisam svijim očima vidio, ja niti u to ne bi u razgovoru povjerovao.
3.
Pogled broj 2 "kroz prizmu" putovanja vlakom, povratak doma:
Dok smo prekinuli kartanje u našem društvu, malo sam reagirao na "buran komentar" putnice s dvoje djece, lijevo pokraj nas. Glasno je negodovala na razgovor na Engledskom jeziku između jednog putnika "azijskog porijekla", uz pomoć mlade djevojke, putnice na suprotnoj strani prolaza između sjedala, koja je prevela gospođi kondukterki - da putnik pita kada i gdje mora izači s vlaka.
Prvo spomenutu gospođu je iritiralo zašto u HR svi ne koriste Hrvatski jezik, zašto mlada djevojka prevodi kondukterki, tvrdila je da svi u HR moraju govoriti "po naški". I dodala je da ju strašno smeta što sad njezina djeca moraju u školi učiti strani jezik itd., itd.
Gospođo, pitam ju, vidim da volite putovati, pa kako budete došli u stranu državu i kupili si barem jelo? "Kaj Vi meni tu parirate, veli ona, ja znam ono osnovno od stranih jezika kaj nebum ostala gladna!?" OK, ali svojoj djeci ne bi omogučila da nauče barem to "osnovno", nego bi prisilila radije cijeli svijet da "progovori Hrvatskim jezikom"... Odustao sam ja i moje društvo od uvjeravanje te gospođe u bilo što suprotno.
I došla je jedna naša kolegica po nas četvero, hodite naprijed, k nama, ima sad kod nas praznih mjesta, ljudi su izašli, pa da budemo svi skupa, na hrpi. Uzeli smo naše stvari i idemo u prednji dio vlaka.
Ostali smo šokirani, ponovo smo ugledali istog frajera, sa sklopivim biciklom, u novom, modernom, Končar vlaku, u jednakoj situaciji:
Tome se u glavi ništa nije reprogramiralo, ja zaista nemam pojma da li je barem na povratku imao važeču kartu, ali: mladosti, kako ti to živiš, što ti to radiš????????
Još gore ako gledam na to u kontekstu: da je na 2-3 usputne stanice ušlo najmanje dvadesetak tinejđera, dječaka i djevojčica s nekakvih 16 godina života, skužili smo da vlak koriste kao prigradski prijevoz.
Njihova slika i naš doživljaj su melem za oko, ipak ima mladosti i života u još ponekom zabačenom kutku Lijepe naše. Dvadesetak tih mladih se tiskalo u ulaznom predprostoru vlaka i u bližoj mu trečini vagona, a "frajer" je uzurpirao 4 sjedala, pitanje je bez odgovora da li je barem u povratku kartu za jedno sjedalo kupio.
Bilo je i u povratku puno "stranaca", valjda na povratu iz ZG, iz posjeta kod prijatelja, u mjesta gdje žive i rade, niti jedne incidentne situacije s njima, nikakve nepristojnosti, neugode, jedan je od njih čak zamolio da sjedne k našem kolegi iz društva i sve ne za 5, nego za 100.
Naš je frajer s biciklom na 4 sjedala, prema njima bio čisto ljudsko zlo...
Sve je ovo opisano samo moj "subjektivni stav" i ništa više. Znam da ja svijet ne mogu promijeniti i sebi prilagoditi, ali mogu ga barem promatrati svojim očima...
1.
Ulaskom "jutro rano, prije sedam sati, 🎵" nas cca 30, tražimo mjesto gdje da sjednemo; vlak je došao iz Međimurja, stao u VŽ, pa nastavljamo dalje. Na moje iznenađenje ima puno putnika i vlak je pun!
Prolazim (tražeči mjesto gdje da sjednemo) pokraj grupe od desetak Pakistanaca, ili Indijaca (ja ih na moju žalost ne razlikujem). Mladi su to ljudi, uredno sjede, grupirano, na sjedalima, gledaju u svoje mobitele, sve super, sve 5.
Prolazim dalje i nađem još dva slobodna sjedala, da i mi ((ja, supruga (i društvo) - da ne bi neko pomislio da sam sebe oslovljavam s mi
)) sjednemo.Smjestimo se i gledam naprijed, desno od nas, "je izgleda mladi, domači dečko, cca max 30 godina, invalid sa sklopljenim kolicima". (Kasnije su jednako tako komentirali i mnogi drugi iz društva, u našim usputnim razgovorima.)
Vražju mater
😖, pa to je sklopivi bicikl, između 4 sjedala, na jednom sjedalu sjedi njegova torba s laptopom, na drugom sjedi taj frajer, a ostala dva sjedala su nedostupna, za bilo čiju guzicu, ili noge. Ne bi to bilo sve da na suprotnoj strani od njegovog "smještaja" nisu bila 2 prazna sjedala, s velikim praznim prostorom, bez sjedala, u kojem je mogao odložiti taj sklopljeni bicikl, torbu i još najmanje mnogo štošta drugoga, ali i ostaviti slobodnim ta 4 mjesta drugim putnicima.
I došao je kondukter, pokazuje mu taj frajer otvoreni laptop sa barkodom karte HŽ za putovanje. Kondukter je mladi čovjek cca 40 godina, smireno je s "konzolom" snimio barkod s laptopa i govori (svi mi okolo ih pratimo i slušamo), gospodine Vi ste putovali s tom kartom i jučer, ona je iskorištena i ona danas više ne vrijedi.
Kondukter je mirno otišao dalje i redom je nama kontrolirao naše karte.
Istovremeno je u ulaznom predprostoru ostala stajati nekolicina putnika, a opisani je frajer zauzeo 4 sjedala, bez karte, pa da mu je i karta važila nije ju platio za 4 osobe. Ja o tome imam svoje mišljenje: neodgojenost, bezobrazluk i nekultura - na maksimumu.
2.
Dok je vlak prolazio Lijepom našom, pogled su mi zaokupili "prostori nedaleko pruge" zatrpani ogromnim količinama smeća i otpada, sve u dvorištima naših takozvanih radno aktivnih, proizvodnih i sličnih pogona. Skužio sam da nisu samo VŽ bale u Brezju naš zajednički problem, Lijepa naša možda više i nije tako lijepa, kako smo si ju ukrasili...
Da to jučer nisam svojim očima vidio, ja u to ne bi u razgovoru povjerovao.Gledao sam kroz prozor vlaka i nisam mogao vjerovati, jučer je bio datum 10.2.2024., a ja gledam u ogromno polje, od nekoliko hektara nepobranog kukuruza, vozimo se dalje ima toga još i još i još. Jesam li ja lud, ili koji je to vrag? OK možda sam lud, nisam to slikao, nije mi tad palo na pamet, sada mi je žao što nisam slikao. Da i to jučer nisam svijim očima vidio, ja niti u to ne bi u razgovoru povjerovao.
3.
Pogled broj 2 "kroz prizmu" putovanja vlakom, povratak doma:
Dok smo prekinuli kartanje u našem društvu, malo sam reagirao na "buran komentar" putnice s dvoje djece, lijevo pokraj nas. Glasno je negodovala na razgovor na Engledskom jeziku između jednog putnika "azijskog porijekla", uz pomoć mlade djevojke, putnice na suprotnoj strani prolaza između sjedala, koja je prevela gospođi kondukterki - da putnik pita kada i gdje mora izači s vlaka.
Prvo spomenutu gospođu je iritiralo zašto u HR svi ne koriste Hrvatski jezik, zašto mlada djevojka prevodi kondukterki, tvrdila je da svi u HR moraju govoriti "po naški". I dodala je da ju strašno smeta što sad njezina djeca moraju u školi učiti strani jezik itd., itd.
Gospođo, pitam ju, vidim da volite putovati, pa kako budete došli u stranu državu i kupili si barem jelo? "Kaj Vi meni tu parirate, veli ona, ja znam ono osnovno od stranih jezika kaj nebum ostala gladna!?"
OK, ali svojoj djeci ne bi omogučila da nauče barem to "osnovno", nego bi prisilila radije cijeli svijet da "progovori Hrvatskim jezikom"... Odustao sam ja i moje društvo od uvjeravanje te gospođe u bilo što suprotno.I došla je jedna naša kolegica po nas četvero, hodite naprijed, k nama, ima sad kod nas praznih mjesta, ljudi su izašli, pa da budemo svi skupa, na hrpi. Uzeli smo naše stvari i idemo u prednji dio vlaka.
Ostali smo šokirani, ponovo smo ugledali istog frajera, sa sklopivim biciklom, u novom, modernom, Končar vlaku, u jednakoj situaciji:
Tome se u glavi ništa nije reprogramiralo, ja zaista nemam pojma da li je barem na povratku imao važeču kartu, ali: mladosti, kako ti to živiš, što ti to radiš????????
Još gore ako gledam na to u kontekstu: da je na 2-3 usputne stanice ušlo najmanje dvadesetak tinejđera, dječaka i djevojčica s nekakvih 16 godina života, skužili smo da vlak koriste kao prigradski prijevoz.
Njihova slika i naš doživljaj su melem za oko, ipak ima mladosti i života u još ponekom zabačenom kutku Lijepe naše. Dvadesetak tih mladih se tiskalo u ulaznom predprostoru vlaka i u bližoj mu trečini vagona, a "frajer" je uzurpirao 4 sjedala, pitanje je bez odgovora da li je barem u povratku kartu za jedno sjedalo kupio.
Bilo je i u povratku puno "stranaca", valjda na povratu iz ZG, iz posjeta kod prijatelja, u mjesta gdje žive i rade, niti jedne incidentne situacije s njima, nikakve nepristojnosti, neugode, jedan je od njih čak zamolio da sjedne k našem kolegi iz društva i sve ne za 5, nego za 100.
Naš je frajer s biciklom na 4 sjedala, prema njima bio čisto ljudsko zlo...
Sve je ovo opisano samo moj "subjektivni stav" i ništa više. Znam da ja svijet ne mogu promijeniti i sebi prilagoditi, ali mogu ga barem promatrati svojim očima...
