Danas smo konstatirali da nam se prošlost ponavlja. Kokošinjac nam je opet napadnut od "zvijeri", ne znamo točno što je, ili tko je bio napadač. Uglavnom nestalo je 5 starijih kokoši i jedna raca / patka. Po kokošinjcu dosta perja od "lova i meteža", vidljivi su tragovi u travi, od betonske ograde pa dalje u kuruzu, prema željezničkoj prugi. Supruga je pratila "tragove perja" kroz kuruzu. Na polovici kuruze je bila gozba, tragovi krvi i komadanja naše pernate živine. Zvijeri su tu odradile gozbu.
Dobro je što se to dogodilo, ponovilo, dok smo mi doma, da nije bilo dok smo bili na moru, a dežurali sin i snaha, ili poslije njih mlađa kćerka i unuke, samo bi oni imali nepotrebnu grižnju savjesti.
Viđamo mi na žalost blizu kuća čagljeve, lisice, kune, jastrebovi se obrušavaju na kokošinjac usred dana, na kokoši, čak je supruga bila blizu kokošinjca i vidjela ga u napadu.
Što sad? Ništa ne imati, sve držati u zatvoru, a svijet i posjed je prevelik???
Prije par godina sam došao doma poklano je bilo 7-8 raca/patki na hrpi, a par ih je falilo. Isto tak iza toga sam po krumpiru, prema prugi pobirao poklane kokoši, kokota bez glave, da ti suze krenu.
Hranimo i kuniće radi naše omladine i dijelimo, o koji smo mi bedaki?!?!?!
Susjedi oko mene uzgajaju lijenost, nered, korovišta, užas, ma dojde mi da stjeram sve to u PM i preselim se na otok Vis, čim dalje od ovakve svakodnevnice, čim dalje...
🙃 
