Poučne priče, aforizmi, poslovice, anegdote

[Bratko]

Pripovijeda se da je nekad davno živio farmer koji je bio jako bogat. Imao je sina jedinca kojem je želio sve najbolje i imao je veliku želju školovati ga. Međutim,sin je samo uzalud trošio novac i vrijeme, ali školovanje ga apsolutno nije zanimalo i padao je ispit za ispitom.
Teška srca farmer mu je odlučio uskratiti dalnje uvjete za školovanje i vratiti ga na imanje. Iako je imao golema polja pšenice koju je uzgajao i ljude koji su ih svakodnevno obrađivali, odlučioje sinu dati zadatak da jedno polje,dotad neobrađivano, sam obrađuje i na njemu uzgaja pšenicu. Bio je to vrlo zahtjevan i težak posao koji je iz mladića izvlačio svaki atom snage.
To primjetiše njihovi poznanici i susjedi pa blizak prijatelj jednog dana upita farmera:"Zar ti nije žao sina da tako teško radi i uzgaja pšenicu kad i sam znaš da ti to i nije nužno? I bez tog polja imaš i radnika i pšenice više nego dovoljno"
Na to mu farmer odgovori:" Prijatelju moj, na mojim ostalim poljima ja uzgajam pšenicu. Ali na tom polju radim puno važniji posao..... Na tom polju ja odgajam sina!"

 

[Bratko]

Jedan stariji čovjek bio je u bolnici na samrti. Od smrti ga je dijelilo samo nekoliko sati. Kad je u trenutku malčice otvorio oči, jedva je uspio vidjeti nekoliko sjena koje su stajale oko njegova kreveta. Nažalost nije ih uspio prepoznati. Zatvorivši oči, upitao ih je drhtavim glasom umirućeg,

"Prijatelji, tko ste vi?"

Jedna od sjena mu reče,

"Mi smo tvoji zanemareni snovi,zaboravljene želje i neostvarene vizije. Mi smo sve ono što si mogao napraviti za života, ali si propustio."

"Žao mi je zbog toga," reče starac,"ali ipak cijenim što ste se unatoč mojoj nemarnosti i lošem odnosu prema vama, došli oprostiti od mene na kraju mog života."

Jedna sjena nagnula se prema starcu i potiho mu rekla

Ne, starče, mi se nismo došli oprostiti od tebe - mi smo došli umrijeti s tobom .."

 

[Plemeniti]

Optimizam,,,

Sto je vrh optimizma?

Kad iz dzepa izvadis posljednju kunu i kupis novcanik,,,

 

[NEWHOLLAND]

 

[johabica]

Kad sam te noći stigao kući, dok je moja žena postavljala večeru, uzeo sam je za ruku i rekao - Moram ti nešto reći.

- Sjela je i jela u tišini. Primetio sam bol u njenim očima. Odjednom nisam znao kako da otvorim usta. Ali morao sam joj dati do znanja što mislim.

- Želim razvod - rekao sam smireno. Nije izgledala iznervirano mojim riječima, nego me tiho upitala - Zašto? - Izbjegavao sam njeno pitanje. To ju je razljutilo. Bacila je pribor za jelo i počela da viče na mene - Ti nisi čovjek! -

Te noći nismo više razgovarali. Plakala je. Znao sam da je htjela da sazna šta se dogodilo s našim brakom. Ali nisam joj mogao dati zadovoljavajući odgovor, izgubila je moje srce zbog Ivane. Nisam je više volio. Samo sam je žalio! S dubokim osjećajem krivice, napravio sam sporazum za razvod koji je navodio da njoj pripadne naša kuća, naš auto i 30 odsto udjela u mojoj firmi. Pogledala ga je i onda poderala na komadiće. Žena koja je 10 godina svog života provela sa mnom za mene je postala stranac.

Bilo mi je žao njenog uzaludno potrošenog vremena i energije, ali nisam mogao da povučem šta sam rekao jer sam volio Ivanu. Počela je da plače preda mnom, što sam i očekivao. To njeno plakanje za mene je zapravo bilo pravo olakšanje. Ideja o razvodu, koja me opsjedala nekoliko nedjelja, činila se sada čvrščom i jasnijom.

Sljedeći dan, došao sam kući jako kasno i našao je za stolom kako nešto piše. Nisam večerao nego sam otišao direktno u krevet i odmah zaspao jer sam bio umoran od ispunjenog dana sa Ivanom. Kad sam se probudio, ona je još bila za stolom i pisala. Nije me bilo briga pa sam se okrenuo i nastavio da spavam. Ujutro mi je dala svoje uslove za razvod: nije htjela ništa od mene, ali je trebalo da odložimo razvod mjesec dana. Zahtijevala je da se u tih mjesec dana oboje trudimo da živimo normalno koliko god je to moguće.

Njeni razlozi su bili jednostavni: naš sin ima ispite u tih mjesec dana i nije htjela da ga opterećujemo našim propalim brakom. To je za mene bilo prihvatljivo. Ali imala je još jedan zahtjev, htjela je da se prisjetim kako sam je nosio u našu svadbenu sobu na dan našega venčanja. Zahtijevala je da je u tih mjesec dana, svako jutro nosim iz naše spavaće sobe do prednjih vrata. Mislio sam da je totalno poludjela. Ali da nam te zadnje zajedničke dane učinim podnošljivima, pristao sam na njene čudne zahtjeve.

Rekao sam Ivani kakve uslove žena postavila za razvod. Glasno se nasmijala i mislila da je to apsurdno. - Bez obzira na njene trikove, mora se suočiti sa razvodom - rekla je prezrivo. Moja žena i ja nismo imali nikakav fizički kontakt otkad sam ja izrazio svoju želju za razvodom. Dok sam je nosio prvi dan oboje smo djelovali nespretno. Naš sin je tapšao iza nas - Tata drži mamu u naručju. - Te riječi su me pogodile. Od spavaće do dnevne sobe pa do vrata, hodao sam preko 10 metara s njom u naručju. Zatvorila je oči i tiho rekla - Nemoj našem sinu govoriti za razvod. -

Klimnuo sam glavom, pomalo uzrujan. Spustio sam je pred vratima. Otišla je na autobusku stanicu. A ja sam se odvezao sam do kancelarije. Drugi dan bilo nam je mnogo puno lakše. Oslonila se na moje grudi. Mogao sam da osjetim miris njezine bluze. Shvatio sam da nisam tu ženu pogledao pažljivo već dugo vremena. Shvatio sam da više nije tako mlada. Imala je nekoliko bora na licu i kosa joj je bila proseda. Naš brak je na njoj ostavio danak. Na minut sam se upitao što sam joj to učinio.

Četvrti dan kad sam je podigao, osjetio sam kako se osjećaj intimnosti vraća. To je bila žena koja je dala 10 godina svog života za mene. Peti i šesti dan osjetio sam kako osjećaj intimnosti opet raste. Ivani nisam rekao ništa o tome. Kako je tih mjesec dana odmicalo, bilo je sve lakše nositi je. Možda me svakodnevna vježba učinila jačim. Jedno jutro birala je što će obući. Isprobala je nekoliko haljina, ali nijedna joj nije pristajala. Zatim je uzdahnula - Sve su moje haljine postale prevelike. - Odjednom sam shvatio koliko je smršala i da je to zapravo razlog što mi je bilo sve lakše nositi je. Odjednom mi je sinulo. Nosila je toliko tuge i gorčine u srcu. Nesvjesno sam pružio ruku i pogladio je po glavi. Naš sin je došao u tom trenutku i rekao - Tata vrijeme je da nosiš mamu napolje. -

Gledajući svaki dan kako njegov otac nosi mamu u naručju, za njega je postalo bitan dio života. Moja žena ga je pozvala da se približi i čvrsto ga zagrlila. Okrenuo sam glavu na drugu stranu jer sam se bojao da bih se mogao predomisliti u zadnjoj minuti. Tada sam je uzeo u naručje, hodajući preko spavaće do dnevne sobe, pa u hodnik. Njene ruke obgrlile su moj vrat tako prirodno i nježno. Držao sam je čvrsto, baš kao i na dan našega venčanja. Međutim, njena sve lakša tjelesna težina me činila jako tužnim. Zadnji dan, kad sam je držao u naručju, jedva sam koraka mogao napraviti. Naš sin je otišao u školu. Držao sam je čvrsto i rekao - Nisam primijetio da je u našem životu nedostajalo intimnosti. -

Odvezao sam se do kancelarije. Istrčao sam iz auta bez zaključavanja vrata. Bojao sam se da bi mogao da promijenim mišljenje. Hodao sam gore. Ivana je otvorila vrata, a ja sam joj rekao - Žao mi je, ali ja više ne želim razvod. - Pogledala me zapanjeno, a zatim dotaknula moje čelo. - Imaš li groznicu? - rekla je. Sklonio sam sam joj ruku s moje glave. - Žao mi je, Ivana, rekao sam, neću se razvesti. Moj bračni život je bio dosadan vjerovatno zato što ni ona ni ja nismo cijenili pojedinosti u našim životima, a ne zato što više nismo voljeli jedno drugo. Sada shvatam da od trenutka kada sam je nosio u naručju na dan našega vjenčanja, trebalo je tako da je nosim dok nas smrt ne rastavi. - Ivana kao da se odednom probudila. Opalila mi je šamarčinu, zalupila vrata i briznula u plač. Otišao sam.

U cvjećari na putu kući sam naručio buket cvijeća za moju ženu. Prodavačica me pitala šta da napiše na kartici. Nasmijao sam se i napisao: Nosiću te svako jutro dok nas smrt ne rastavi. Te noći sam stigao kući s cvijećem u ruci i osmijehom na licu. Trčao sam uz stepenice, da bih našao svoju ženu u krevetu - mrtvu. Borila se s rakom mjesecima, a ja sam bio toliko obuzet Ivanom da nisam ništa primijetio. Znala je da će ubrzo umrijeti i htjela me spasti od bilo kakve negativne reakcije našeg sina na razvod. Barem sam u očima našeg sina ispao brižan suprug.

Mali detalji u vašim životima su ono što je stvarno važno u vezi. To nije vikendica, auto, nekretnine, novac u banci. To samo stvara okruženje pogodno za sreću, ali ne može dati sreću u vama. Dakle, nađite vremena da budete prijatelji i napravite one male stvari jedan za drugoga da izgradite intimnost. Da imate pravi sretan brak!

 

[vlč.puknuti]

I OVO ĆE PROĆI
U zabitoj kineskoj provinciji živeo je siromašni Kinez koji je ceo život potrošio radeći najteže poslove, a da ništa do kraja nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac kog je neizmerno voleo.

Naučio ga je da čita i piše, uveo ga pomalo u kaligrafiju i to je bio sav kapital koji mu je ostavio kada je u dubokoj starosti umro. Neposredno pre nego što je izdahnuo, otac je izvadio dve kutijice: jednu crnu, a drugu belu i rekao sinu: "Nažalost, nemam šta da ti ostavim sem ovoga.

I zapamti - dobro ih čuvaj. Kada ti jednoga dana bude teško, nesnosno teško u životu, otvori belu kutijicu. Crnu čuvaj, i otvori je kad osetiš da si najsrećniji u životu."

Mladić je dostojno ispratio oca, a onda je spakovao svoju činiju za hranu, štapiće, jednu preobuku i one dve kutijice i krenuo u svet da zaradi svoju porciju pirinča. Radio je najteže poslove kod gazda koji su ga izrabljivali, nesrećan i beznadan. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi. Jednog jutra se probudio, potekle su gorke suze i mladić je rešio da se ubije. Setio se očeve bele kutijice. Otvorio je i drhtavom rukom razvio malu pirinčanu hartiju na kojoj je pisalo: "I ovo će proći!"

Shvativši ovo kao očev amanet za dalje življenje, nije se ubio. Zaputio se ka obližnjem gradu. Na ulazu u grad stajala je kolona nepismenih seljaka koja nije mogla da uđe kroz gradsku kapiju, jer niko nije umeo da pročita šta piše na velikoj tabli. Mladić je prišao, pročitao im glasno šta piše i pomogao da prođu. Kroz nekoliko dana provedenih po gradskim trgovima, potražio ga je maleni Kinez i rekao mu da njegovom gospodaru hitno treba pisar, a da je čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna da čita i piše. Dobio je posao kod strogog plemenskog starešine. Radio je teško, ali mirnih ruku i čista srca. Svima je izlazio u susret. Gradski starešina je bio pravedan čovek i znao je da uzvrati svome pisaru. Dobro ga je nagrađivao, a vrlo brzo mu je odvojio i deo u svojoj kući gde je mladić počeo da živi. Sve se promenilo. U godinama koje su usledile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, radio je sve umesto samog gradskog starešine, koji mu je poverio i svoju kćer. Zajedno, u ljubavi, njih dvoje su rodili mnogo dece. Složno su uvećali svoje bogatstvo do neslućenih razmera.

Jednog dana sedeo je na tremu, gledao bezbrižno u daljinu i shvatio da je savršeno srećan. Setio se svih svojih očaja, svoje želje da svojevremeno umre, setio se oca. I one druge kutijice koju mu je otac na samrti dao.

Otvorio je i drhtavom rukom razvio malu pirinčanu hartiju na kojoj je pisalo:

"I ovo će proći!"

 

[nimrennermin]

Evo jedan aforizam,, nigdje ga nisam pročito,, a davno, davno sam ga čuo,,,
kad sam bio mlad,,( i to je bilo davno),,, od jednog djedice,,
veli ovako:

"Sinko,, hvali žito u ambaru,,,
i ženu u mezaru(grobu)...."

dosta poučno!!!

 

[Bratko]

Zamislite da se tijekom olujne, tamne i kišovite noći vozite automobilom. Iznenada prolazite pokraj autobusne stanice i vidite troje ljudi kako stoje na kiši i čekaju.
Prva osoba je stara gospođa koja izgleda kao da će upravo umrijeti.
Druga osoba je vaš stari prijatelj koji vam je jednom spasio život.
Treća osoba je savršen partner o kojem oduvijek sanjate da ćete ga sresti.

Koga ćete odabrati? Imajte na umu da osim vozača u vozilu može biti još samo jedan putnik.
Razmislite prije nego što nastavite čitati...

Riječ je o klasičnoj moralno-etičkoj dvojbi koja se jako dugo koristila pri provjeri sposobnosti kandidata koji su se natjecali za posao u jednoj od najvećih svjetskih korporacija.

Možete izabrati staru gospođu, imajući na umu da svakog trenutka može umrijeti.
Možete povesti starog prijatelja i tako mu se odužiti što vam je jednom spasio život.
Ili pak možete povesti savršenog partnera, znajući da ga možda više nikad nećete sresti.

Osoba koja je tada zaposlena, a bilo je više od 20 000 kandidata,imala je neočekivanao brz i točan odgovor. Pogodite kakav?

----------------------------------------------------------------------------------------------
----------------------------------------------------------------------------------------------
"Dao bih ključeve od auta mojem starom prijatelju, a time i priliku da spasi još jedan život tako što će sa sobom povesti staru gospođu do najbliže bolnice. Ostao bi na stanici čekati autobus s partnericom iz svojih snova. Tako bi imali priliku da se bolje upoznamo."

 

[vlč.puknuti]

Došel je kum u kuču , baka kraj peči
Gdje je družina ,? pita
U šumi -odgovori baka
Kad se budu vrnuli ?
Ako budu išli okolo , kasno se budu vrnuli
Ako budu išli kračim putem , pitanje kad budu došli .

 

[Bratko]

Da li je to hrvatska verzija poslovice "Preko preče naokolo bliže"?

 

[Bratko]

Evo nekoliko misli sa pinteresta:

Ljudi nisu protiv vas,
oni su za sebe.

Penji se na planine, ne da bi svijet vidio tebe
nego da ti vidiš svijet.

Više učiš od neuspjeha nego od uspjeha.
Ne dozvoli da te neuspjeh zaustavi.
Neuspjeh izgrađuje karakter.

Udobnost je neprijatelj postignuća.

 

[Bratko]

Muškarac koji je uspio u životu je čovjek koji zarađuje više nego što njegova žena može potrošiti. Žena koja je uspjela u životu je žena koja je uspjela naći takvog muža.

Ženi treba vjerovati samo tri puta: kada ne jede - da je već jela: kada rodi - da je bila noseća: kada umre - da je bila bolesna.

Muškarci su krivi za sve. Oni prave probleme, a žene ih samo rađaju.

Muškarac je svake godine godinu dana stariji, a žena svake treće.

 

[Bratko]

Jednog dana u jednom frizerskom salonu, došao je čovjek sa namjerom da se ošiša i skrati bradu, kao što je to godinama unazad činio. Započeo je kao i uvijek neobaveznu priču sa frizerom. Pričali su o mnogim temama pa su se dotakli i teme o Bogu.
Frizer reče: - Znaš šta, ja ne vjerujem u Boga.
- Zašto? - upita ga čovjek.
- Kad izađeš na ulicu i pogledaš malo bolje svijet oko sebe, shvatićeš da Bog ne postoji. Objasni mi ovo, da Bog postoji, da li bi bilo toliko bolesnih ljudi na svijetu? Da li bi bilo napuštene djece? Prosjaka po ulicama? Da li bi bilo ratova i razaranja? Da Bog postoji, ne bi sigurno bilo patnje i bola. Da ima Boga, sigurno ne bi dopustio da se loše stvari dešavaju. Zato, nema Boga!”

Čovek je zašutio. Izgledalo je kao da frizer ima pravo. On sam nije imao šta da kaže kako bi opovrgnuo njegove riječi. Poslije nekoliko minuta frizer je završio svoj posao. Čovjek je platio, zahvalio se i izašao na ulicu. Napravivši samo par koraka, ugledao je čovjeka sa dugom kosom i zapuštenom bradom. Izgledao je sav neuredan i nepočešljan…

Čovjek je na trenutak zastao gledajući ga. Odjednom se okrene i vrati u frizerski salon, i reče frizeru:
- Znaš šta? Frizeri ne postoje!.
- Kako ne postoje?” - iznenađeno upita frizer.
- Pa fino ne postoje, jer da postoje ne bi bilo neurednih i zapuštenih ljudi kao što je onaj na ulici koga sam sad vidio.

- Prijatelju moj, frizeri postoje, samo što ljudi ne dolaze k njima. - uzvrati frizer.
- Točno! , potvrdio je čovek i nadodao: - Isto tako, i Bog postoji - samo što ljudi ne dolaze k njemu.

 

[ZJ]

10 zapovijedi

10 ZAPOVIJEDI

Nikad se ne raspravljaj s idiotom – on će te spustiti na svoju razinu, a poslije te dotući svojim iskustvom.

Nikad ne gađaj čovjeka blatom. Do njega možda ne doleti, a na tvojim rukama će ostati.

Nikad ne sumnjaj u svoju privlačnost. Zapamti: vaga laže, ljudi zavide, a ogledalo je skroz iskrivljeno.

Ne zovi one koji te ne zovu, i ne čekaj one koji te ne čekaju.

Ako su ti rekli da je tvoj vlak prošao, zapamti postoje još i avioni i brodovi.

Zapamti: dobre se stvari počnu događati kada se udaljiš od negativnih ljudi.

Umjesto da brišeš suze s lica - obriši ljude iz svog života koji su te natjerali da plačeš.

Ne dozvoli da postupci drugih ljudi unište tvoj unutrašnji mir.

Nikad se ne okreći unatrag - tamo je sve bez promjena.

Nikad se ne uspoređuj s drugima. Ne uspoređuj: ženu, muža, djecu i plaću.

Ako na svom putu ne sretnete sebi jednakog ili boljeg, nastavite put sami. Nema prijateljstva s budalama.

 

[Bratko]

Jedan poznati govornik je počeo svoj seminar tako što je podigao novčanicu od 100 € uvis. U prostoriji je bilo ukupno 200 ljudi. Pitao je: “Ko želi ovu novčanicu?” Sve ruke su se podigle. Nastavio je: “Ovih 100 € dati ću nekome od vas, ali najprije ću još nešto uraditi.” Zgužvao je novčanicu. Potom je upitao: “Da li je još uvijek želite?” Sve ruke su bile i dalje u zraku. Zatim je nastavio: “A kad napravim ovo?” Bacio je novčanicu na pόd i cipelama je utrljao u prljavi pόd. Podigao je novčanicu. Bila je zgužvana i skroz prljava. “Dobro, tko je još uvijek želi?”, upitao je. Još uvijek su sve ruke bile podignute. Onda je rekao: “Dragi prijatelji, upravo smo naučili jednu vrlo vrijednu lekciju. Što god da sam uradio sa ovom novčanicom, vi ste je htjeli i dalje, jer ni u jednom trenutku nije izgubila na vrijednosti. U svakom trenutku je vrijedila 100 €. Često nam se dogodi u životu da nas neko odgurne od sebe, da padnemo nisko, da se osjećamo kao zgužvani i bačeni u blato. To su činjenice iz svakodnevnog života. Ponekad se osjećamo kao da ne vrijedimo ništa. Bez obzira što vam se dogodilo u životu, ili će se tek dogoditi, vi nikada nećete izgubiti na vrijednosti. Bili prljavi ili čisti, zgužvani ili ispeglani, vi ste i dalje neprocjenjivi za sve one koji vas vole više od ičega na svijetu. Naši životi se ne vrednuju prema onome šta radimo ili koga poznajemo, već prema onome što jesmo. Vi ste nešto posebno, ne zaboravite to. Brojite svoje uspehe, a ne probleme i brige. Nemojte nikada oklijevati probati nešto novo. I uvijek imajte ovo na umu - jednostavni ljudi su sagradili Noinu lađu, a stručnjaci Titanik.” :

 

[Dobrica]

jednostavni ljudi su sagradili Noinu lađu, a stručnjaci Titanik.” :

Ja sam stručnjak i smatram ovo uvredljivim

 

[iwanho]

Dobrica, nemoj to tako shvaćati. Nije bit napisanog to kaj si citiral, nego nekaj drugo.

Kaj se tiče citiranog, jednostavni ljudi su bili pravi stručnjaci, a neki od stručnjaka koji su gradili (projektirali) Titanic su samo imali papire da su stručnjaci.

Za to bi u današnje vrijeme Slovenci rekli:
"Imati papir je potrebno, ni pa zadostno" (Potrebno je imati papir, ali nije dovoljno).

 

[zeljko kz]

Imati papir ipak u večini slučajeva nekaj vrijedi . Došel Ante u vaterpolo klub i odlučil postati vaterpolista no kaže mu trener da nemože jer nezna plivati neme problema kaže Ante sutra ću donesti ovjerenu diplomu da znam :icon_super:

 

[Dobrica]

Dobrica, nemoj to tako shvaćati. Nije bit napisanog to kaj si citiral, nego nekaj drugo.

Kaj se tiče citiranog, jednostavni ljudi su bili pravi stručnjaci, a neki od stručnjaka koji su gradili (projektirali) Titanic su samo imali papire da su stručnjaci.

Za to bi u današnje vrijeme Slovenci rekli:
"Imati papir je potrebno, ni pa zadostno" (Potrebno je imati papir, ali nije dovoljno).

Nemojte zamjeriti, ali to je šala ili sarkazam : u nekim dijelovima svijeta (prvenstveno SAD) postoji grupa ljudi koja se uvijek nečim nađe uvrijeđena, bez da sagledaju širi kontekst, stoga je i jedno vrijeme bilo popularno uhvatiti se za dio nečije izjave te napisati kako je to uvredljivo. Inače nemam ništa protiv inspirativnih tekstova, dapače smatram da su u jednu ruku korisni jer bar na trenutak potaknu na razmišljanje o sebi i o vrijednostima koje čovjek ima.

 

[Bratko]

Ideja za solarnu letjelicu "Solar Impulse" nastala je nakon Bertrandova leta oko svijeta u balonu 1999. godine. Kaže da im je - nakon što su sletjeli - u balonu bilo ostalo svega nekoliko litara goriva i objektivno je postojala opasnost da let ni neće završiti kako su planirali jer su ovisili o količini goriva.
Zbog te ovisnosti Bertrand je samome sebi obećao da će ponoviti let oko svijeta, ali u letjelici koja neće koristiti gorivo. I tako je krenula ova neobična ekspedicija.
U timu koji je radio na tom projektu bilo je oko 70 ljudi. Najveći problem pojavio se, međutim, kada su imali gotove sve crteže i proračune te su trebali izraditi letjelicu. Trebala je imati raspon krila od nekih 60 metara, a istodobno težinu prosječnog automobila. Svi konstruktori aviona s kojima su razgovarali rekli su: "To je jednostavno nemoguće!"

Mnogi su u startu odbili raditi na tome. Bertrand nije htio odustati i prihvatiti opća mišljenja, za koje je povijest pokazala da su uvijek nepogrešivo pogrešna. Dugo je razmišljao kako stvoriti letjelicu koju je zamislio i ostvariti san u koji je duboko vjerovao.Jednog dana, sasvim slučajno , na pamet mu je pala naizgled luda , a možda i briljantna ideja. Otišao je kod ljudi koji nisu ništa znali o letjelicama i njihovoj gradnji. Ti ljudi bili su poznati kao inovativni graditelji brodova. I vjerovali ili ne , upravo su mu je oni sagradili!

Znate kako?
Oni jednostavno nisu znali da je "nemoguće" napraviti takvu letjelicu i napravili su je. I ona je poletjela.

Što nam ovo govori? Da sami sebi postavljamo ograničenja, bez obzira koliko su ona realna.Da idemo samo do onog mjesta na koje znamo da možemo stići. Granice postavljamo sami - na temelju iskustava,znanja, predrasuda... A uspjeh najčešče dolazi kada tu granicu prijeđemo.