Poučne priče, aforizmi, poslovice, anegdote

[Bratko]

Na izlogu jedne prodavaonice u centru grada stajao je natpis na kome je pisalo „Psići na prodaju“. Privučen natpisom, jedan mali dječak stajao je ispred tog znaka i upitao vlasnika kada se on pojavio na vratima: „Za koliko novaca namjeravate prodati te psiće?“

Vlasnik prodavaonice je odgovorio: „Za nekih trideset do pedeset dolara.“

Dječak je odmah iz džepa izvadio sve što je imao. „Imam svega dva dolara i trideset sedam centi.“ – rekao je. „Da li biste mi dozvolili da uđem da ih vidim?“

Vlasnik trgovine se nasmijao, a zatim zazviždao, iz kućice za pse izašla je prvo kuja i otrčala do drugog kraja dučana. Za njom je trčalo pet malih, nježnih loptica od krzna. Jedan psić poprilično je zaostao za ostalima. Dječak je odmah primjetio da psić koji zaostaje šepa, pa je pitao: „Šta, se dogodilo sa ovim psićem, šta nije u redu sa njegovom nogom?“

Vlasnik je objasnio dječaku da je veterinar pregledao to štene i utvrdio da ima iščašen kuk. Također je rekao da će uvijek šepati. Da će uvijek biti takav. Dječak se najednom jako uzbudio. „Želim kupiti baš tog psića.“

Vlasnik dučana mu je rekao: „Ne, ti ne želiš kupiti baš tog psića. Ali ako ga baš stvarno želiš, spreman sam ti ga pokloniti.“

Dječak se veoma uznemirio. Pogledao je vlasnika prodavaone pravo u oči, i prijeteći prstom rekao: „Ne želim ga kao poklon. Taj mali pas vrijedi isto toliko koliko i ostali psići, sada ću vam dati dva dolara i trideset sedam centi, a pedeset centi plaćat ću vam mjesečno sve dok ga ne isplatim.“

Vlasnik trgovine ga je i dalje ubjeđivao: „Ti ustvari, ne želiš kupiti tog psića. On nikada kao drugi psi neće moći trčati, skakati i igrati se s tobom.“

Tada je mali dječak sjeo, podigao svoju nogavicu hlača i pokazao vlasniku trgovine svoju lijevu nogu u velikoj metalnoj protezi. Pogledao je vlasnika prodavaone i nježno odgovorio: „Vidite. Ni ja ne mogu dobro trčati, a tom malom štenetu potreban je netko tko će ga zaista razumjeti!“

 

[Bratko]

Skupini monaha koji su živjeli u pećinama neke pustare došao je mlad monah da potraži savjet iskusnog starca.
"Oče", reče on, "tebi je poznato da sam tek nešto više od godinu dana u pustinji, a već sam sedam puta doživio pošast skakavaca. Ti znaš koliko me uznemiruju, ima ih posvuda, dolaze čak i u jelo. Kako ti rješavaš taj problem?"
Starac koji je u pustinji proveo četrdeset godina,odgovori:
"U početku, kad bi mi skakavac upao u juhu, prolio sam cijelu zdjelu. Kasnije sam vadio skakavce,a juhu pojeo. Onda sam nastavio jesti juhu i skakavce. Kad mi sada neki skakavac pokuša izaći iz juhe, ja ga gurnem u zdjelu i pojedem."

S vremenom se čovjek na sve navikne, pomiri se i s onim što mu je u početku bilo neugodno.

 

[Plemeniti]

U neka davna vremena.
Prije odlaska u rat, vitez je za svoju mladu ženu naručio specijalan pojas nevinosti.

Nakon što joj ga je namjestio i oprostio se od nje, otišao je kod najboljeg prijatelja, dao mu ključ i rekao:
- Kralj je obećao da ćemo se vratiti za godinu dana. Ako se ne vratim, nije red da od žene duže zahtijevam vjernost.

Ovlašćujem te da joj u tom slučaju otključaš pojas, a ona će sama odlučiti hoće li i dalje čuvati žensku čast.
Prijatelj obeća da će sve biti u redu i vitez mirne duše odjaha u rat.
Iste večeri, sustigne ga sluga njegovog prijatelja i kaže:
- Slavni viteže, moj gospodar poručuje da ste mu ostavili pogrešan ključ.

 

[vlč.puknuti]

ovo je članak majstora Petra Miloša u slobodnoj dalmaciji na račun gurua pavlovića , nasmija sam se do suza

Samozvani kiropraktičar Ante Pavlović opet je dospio na naslovnice hrvatskih novina. Pritvoren je u Karlovcu, pa pušten, pa opet pritvoren zbog optužbe da je zlostavljao 12-godišnjeg dječaka tako što ga je “vrijeđao, ponižavao, prijetio mu, udarao bičem po stražnjici i licu tražeći da se dječak skine pred svima i pokaže spolovilo”. Dječak je plakao i molio oca za pomoć, a “doktor” Ante je sve to snimao i objavio na YouTubeu.
O Anti Pavloviću pisao sam u ljeto 1992. godine u Slobodnoj. Tada se iz Amerike vratio taj samozvani doktor kiropraktike, pa otvorio “ordinaciju” u mome rodnom selu Crvenice kraj Tomislavgrada, obznanivši puku da centriranjem liječi sve bolesti. Onako visok, zgodan, uz to majstor borilačkih sportova odjeven u crni talar, odmah je privukao pozornost.
Uzalud je župnik fra Vlado Buntić na misama upozoravao župljane da je riječ o čudaku i varalici kojega poznaje iz školskih dana s bogoslovije. Redovi pred Antinom “ordinacijom” ispred Matine pojate su postajali sve duži. Prvo su počeli dolaziti seljani, pa Duvnjaci iz drugih sela, pa pacijenti iz čitave Hercegovine i Dalmacije.
Meni je dotur Ante valja zlata

Nije naplaćivao svoje usluge, osim dobrovoljnih priloga, ali je pacijentima oduzimao prstenove, lančiće i svu zlatninu jer je, po njegovu mišljenju, zlato uzrok svih bolesti. Sjećam se da je gastarbajterskom umirovljeniku Iki oduzeo pozlaćene naočale uvjerivši ga da bolje vidi bez njih.
Na povratku kući Iko je pao s podzide u guvno, pa sve do smrti se liječio ceretima. Dvije babe je nagovorio da se moraju ošišati na golo te baciti šudare s glave, na što ih nisu mogli nagovoriti ni fratri, ni sinovi i kćeri, ni nova moda iz Njemačke.
Zaista ih je bilo smiješno vidjeti kako im se, poput lustera, svijetle ošišane glave kada jutri izgone krave na pašu, pa pričaju da im je glava “lašnja” otkad ih je doktor ošišao i centrirao.
Prije centriranja dida Joke, doktor Ante ga je upitao: “Dide, kad si zadnji put masturbirao?” Kada su Joki razoputili što je masturbiranje, on se tako jako zasmijao da se zagrcnuo od smijeha, a krv mu navrnula u lice. I tako je umro, ugušio se od smijeha. Ukućani su mu kasnije pokušali sklopiti usta, ali nisu uspjeli, pa je u selu ostala priča da veseliji mrtvac nije otišao na groblje od pokojnog Joke.
– Nemoj ti meni protiv doktura Ante – govorio mi je tada rodijak Guto.
– Meni je valja zlata. On je prvi doktur koji mi je otkrio da mi jaja, da prostiš, nisu centrirana. Vidim i ja, livo jaje niže od desnog. Nije to mene bolilo, ali grdno vidit. I za tri centriranja dotra mi je jaja u vaservagu. Sad su u liver ka njemački zid.
– Ja svoja ne centriram, bogarca ti poljubim – govorio mi je tada Rodijak Ćipa.
– Jedno jaje svakako mora bit niže, tako je u živine, tako i kod ljudi.
To mi je reka doktor Stipe. Nakon moga teksta o centriranju jaja, tadašnje civilne i vojne vlasti Tomislavgrada su zabranile Anti Pavloviću pružanje medicinskih usluga u Općini.
Pa se on preselio u Imotski gdje je otvorio “ordinaciju”. Nakon svega Ante je u jednoj TV emisiji kazao kako u svome stanu drži moju uvećanu fotografiju preko koje piše: WANTED. I kazao kako će profesionalnom ubojici platiti sto tisuća maraka da me likvidira.
Preko “Slobodne” sam mu tada poručio da ne treba tražiti profesionalnog ubojicu, jer sam u to ratno vrijeme bio spreman sam sebe ubiti za tolike novce. Malo mi je to sličilo na ratno profiterstvo.
To da se ubijem za sto tisuća maraka, dok momci ginu na bojištima bez naknade. Preživio sam rat, ali poručujem Anti da moja ponuda i danas vrijedi. Ubit ću se za ratnu cijenu, da bude sve po zakonu. Sto tisuća maraka i ni veniga niže. Koja otpremnina za necentrirana i stara novinara u ova teška vremena?!Petar Miloš

 

[Bratko]

Jedan je Arap u svojoj oporuci odredio da se, poslije njegove smrti, njegovih 17 deva podjeli između njegova tri sina.

Od 17 deva najstariji sin je trebao naslijediti polovicu, mlađi trećinu a najmlađi devetinu od tog broja.

Kada je došlo vrijeme za izvršenje oporuke, braća nisu mogla provesti podjelu imanja jer je broj 17 nedjeljiv. Zato su se za pomoć obratili hodži.

Hodža je razmišljao, računao i tada učinio slijedeće: uzeo je jednu svoju devu i dodao je na onih 17 deva. Tako je sada imao 18 deva na broju, pa je ovako braći razdijelio deve:

Najstariji sin dobio je polovicu od 18 deva, dakle 9.

Drugom sinu dodjelio je trećinu od 18, to jest 6 deva, a najmlađem devetinu od 18 deva, dakle 2 deve.

9+6+2=17. To je ukupno 17 deva.

Kada je završio raspodjelu, uzeo je svoju devu i otišao kući!

Ponekad je u životu potrebno dati nešto svoje ljudima da bismo im pomogli da razrješe složene jednadžbe svojih života, i riješe probleme koji bi bez naše pomoći ostali nerješeni. Međutim, naš doprinos drugima, naš ulog u tuđu sreću, neće nas osiromašiti niti unesrećiti. Dajući drugima, dobićemo i mi, bar onoliko koliko smo i uložili, a često i mnogo više.

 

[Bratko]

Evo jedna anegdota o našem pjesniku Tinu Ujeviću

Jednu večer došao je Tin Ujević u prestižnu i finu zagrebačku kavanu, sjeo za stol i naručio kavu.
Međutim, konobar odbije njegovu narudžbu jer Tin nije bio prikladno odjeven za tako "otmjeno" mjesto.
Bez ljutnje Tin otiđe i vrati se u svom jedinom i najboljem odjelu te naruči kavu.
Nakon što mu ju konobar donese, on ustane, rastegne džepić od sakoa i polije kavu u džep te kaže konobaru:
"To sam učinio zato jer ste Vi ovu kavu donijeli mom odjelu, a ne meni".

 

[Bratko]

Jedan svećenik sjedio je kraj prozora, spremajući se da napiše propovijed o božjoj providnosti, kada je čuo buku kao od eksplozije i vidio ljude kako panično bježe na sve strane. Ubrzo je čuo da je brana popustila, da rijeka nadolazi i da se ljudi evakuiraju. Voda je uskoro poplavila ulicu ispod njega i, obuzdavajući paniku, rekao je u sebi: "Spremam propovijed o providnosti i evo mi prilike da u praksi sprovedem ono što savjetujem drugima. Neću pobjeći, ostaću ovdje i pouzdaću se u spas koji će doći božjom providnosti."

Kada je voda stigla do prozora, stigao je i čamac pun ljudi. "Uskačite, oče!" povikali su. "Ne, ne, djeco moja", smireno je rekao svećenik. "Uzdam se u božju providnost koja će me spasiti." Ipak, morao se popeti na krov i, kada je voda stigla gore, prošao je još jedan čamac pun ljudi koji su ga zvali da se ukrca. Međutim, ponovo je odbio.

Na kraju, se popeo na vrh zvonika i, kada mu je voda stigla do koljena, poslali su patrolni čamac da ga spase. "Ne, hvala vam", rekao je, spokojno se osmjehujući. "Ja vjerujem u Boga. On me neće ostaviti."

Kada se konačno udavio i stigao u raj, odmah je počeo sa žalopojkom upućenom Bogu: "Vjerovao sam u tebe! Zašto me nisi spasio?" "Ako ćemo pravo", rekao je Bog, "poslao sam ti tri čamca!"

 

[Bratko]

Čuo neki čovjek da postoji čarobnjak, toliko moćan da znade tajnu proizvodnje zlata.
Tko ne bi poželio doznati takvu tajnu i napuniti kuću zlatom? Uputi se on na dug put k njemu, kamo i stigne, te ga odmah stane moliti da onu tajnu podijeli. Razgovor je tekao ovako:
„Slušaj me sad dobro“, govorio je je čarobnjak, „neću ti ponavljati dvaput. Otiđi sada kući. Uzmi jedan bakreni kotao i objesi ga iznad otvorenog plamena. Istresi u nj kukuruzno brašno, i to onoliko brašna koliko želiš da kasnije bude zlata. Uzmi onda jednu drvenu kuhaču i miješaj to brašno. Budeš li miješao dugo, brašno će se pretvoriti u zlato.“
„Ma, zar je to tako jednostavno?“ začudi se čovjek. „Možda postoji još kakva formula ili riječi koje bih za vrijeme miješanja morao izgovarati?“
„Ne, ne postoji ništa važno. Pa i mnoge su druge stvari jednostavne kad ih jednom znaš“, mirno će čarobnjak.
„Ali, ovdje je ipak riječ o zlatu. Molim te, nisi li ti štogod ipak zaboravio?“ nije se predavao molitelj. Strepio je od toga da štogod ne propusti u postupku, a čarobnjak će tada biti tako daleko.
„Dobro, kad si već toliko uporan, reći ću ti: dok budeš miješao brašno, pazi da nijedanput ne pomisliš na krokodila.“
„Ah, to! Nema problema“, reče čovjek i odleti kući napraviti gomilu zlata. Ali se i vrati već za mjesec dana, sav iznuren, jadan...
„Ma, čovječe“, obrati se čarobnjaku, „što si mi uopće spominjao tog krokodila! Nikad u životu nisam pomislio na tu beštiju, a sad mi ne izlazi iz glave! Ništa od zlata se još nije pojavilo...“

 

[nimrennermin]

-"Doćiće vrijeme,, kad će pametan da zašuti,,,budala da progovori a fukara da se obogati"- Ivo Andrić...

P.S. e sad je došlo to,, bar u mom podneblju,,:mur::mur:

 

[nimrennermin]

Pošto je danas 8 mart,, svim damama čestitam, i ovo da reknem:

"Žene su ko voće,,svaka ima jedinstven izgled,miris, okus, boju, oblik.........
Problem je u nama muškima,,,,,,,,
mi volimo voćnu salatu!!!!":icon_eyes:

 

[Bratko]

Živio je jednom stari mudri samuraj, učitelj koji je imao grupu učenika i obučavao ih mudrostima i vještinama.
Jednog dana, za vrijeme obuke,k njima je došao mladi ratnik. Njegova omiljena taktika je bila provokacija: vrijeđao bi suparnika i tjerao ga da izgubi strpljenje, razbjesni se i prihvati izazov. No, kako čovjek u bijesu ne postupa ispravno izazvani bi najčešće izgubio borbu.
Nadao se da će tako biti i ovoga puta pa je počeo uzvikivati uvrede. Stari je samuraj nastavio s radom i nije se dao omesti. Mladi je ratnik nekoliko puta pokušao razljutiti starog učitelja, bezuspješno.

Učenici su slijedili primjer svog učitelja i mirno promatrali.
Nakon odlaska ratnika, jedan od njih upitao je: – Učitelju, zašto ste tolerirali njegove napade i vrijeđanja? Trebali ste ga izazvati na borbu!
Učitelj je mirno odgovorio: – Kada vam netko donose poklon, a vi taj poklon ne prihvatite, što će biti s poklonom?
Pa vjerojatno će ostati kod osobe koja ga je željela pokloniti – odgovorio je učenik.

Isto vrijedi i za zavist, mržnju, uvrede i zlobu. Sve dok ih ne prihvatite, oni pripadaju osobi koja ih je donijela – reče učitelj samuraj.

 

[Bratko]

Jedan čovjek i njegov sin iz grada pošli kući. Kako su imali magarca, otac sjedne na magarca, a dječak je hodao pored njih. Uto pored njih prođe jedan čovjek i primijeti:“Nije lijepo da vi jašete, a dijete hoda pored vas.“
Otac tada siđe sa magarca i ustupi mjesto dječaku, a on nastavi hodati pred njih. Uto naiđe drugi čovjek i reče:“Nije lijepo da dječak jaši magarca dok mu stariji otac pješači.“
Nakon te primjedbe otac se popne na magarca, uz dječaka i nastave obojica jahati, sve dok nije naišao čovjek koji reče:“Dvojica na magarcu, sramota je tako mučiti životinju.“
Tada i dječak i njegov otac siđu i nastave hodajući uz magarca. Naiđe čovjek i reče:“Baš ste smiješni. Pješačite pored magarca. Zar ne bi bilo pametnije jahati?“

Što su nakon toga učinili otac i sin, nije važno. Do sada smo već vidjeli što znači slijepo i nepromišljeno slušati mišljenja ljudi oko sebe i kako je nemoguće svima udovoljiti.

 

[sduspara]

U jednom gradu bračni par je proslavljao 25. godišnjicu braka. Oni su bili daleko poznati po tome što se u 25 godina nisu niti jedan jedini put posvađali.Novine i televizijske kuće su pristizale sa raznih strana da provjere na licu mjesta u čemu je tajna "uspješnog braka".
Urednik jednih novina upita:
- Gospodine, recite nam u čemu je tajna? Pa to je nevjerovatno kako ste to uspjeli?
Čovjek se nagnu naprijed i prisjećajući se starih dana provedenih na medenom mjesecu započe priču:

- Bili smo u jednom egzotičnom gradu nakon vjenčanja, bilo je mnogo zabavnog sadržaja. Nakon kraćeg dogovora odlučili smo se na jahanje konja.
Uzeli smo svako svog konja i počeli jahati. Moj je bio miran i poslušan,ali onaj na kojem je moja žena jahala je bio putpuno lud.
Iznenada, konj se trznu i zbaci moju ženu naglavačke! Ona, potpuno mirna lagano se ispravi, potapša konja po leđima i progovori tiho:
"Ovo ti je prvi put". Popela se na konja i nastavila jahanje. Nakon kraćeg vremena konj se ponovo trznu i moja žena se nađe na zemlji.
Ponovo ona ustade i smirenim glasom reče: "Ovo ti je drugi put." Ja sam samo promatrao i nisam se mogao načuditi svojoj ženi, kako je smirena i staložena.
Kada se konj treći put trznu i zbaci moju ženu, ona lagano isuka magnum iz pojasa i hladnokrvno upuca konja na mjestu!
Ja se na to proderah u zaprepaštenju:
- Jesi li normalna, ti luda ženo?!! Ubila si jadnu životinju!!
Žena me smireno pogleda i blagim tonom mi se obrati:

- Ovo ti je prvi put.

- To je to, nakon ovoga smo uvijek sretni i slažemo se, završi muž svoju priču.

 

[bm joja]

MALA JE KO- AVION.
U Hrvatskoj više nije
kompliment?

 

[Bratko]

Jednom je jedna grupa muškaraca raspravljala na temu kako izgleda najljepša žena na svijetu. Jedan je volio plameno- crne, kao ugalj oči, s vatrenim pogledom.

Drugi je volio sivo- plave oči, beskrajno duboke, kao nebo. Trećem su, pak, najdraže bile one sa smeđima očima, tople i nasmijane…

A za kosu, jedan je govorio da su ljepše žene s kraćom kosom, a drugi je tvrdio s dužom. Jedni su se oduševljavali onima s visokim i veličanstvenim držanjem…a drugi radije manjim, nježnijim i elegantnijim figurama. I svaki od njih je mislio da su njegovo mišljenje i opis najtočniji i nije prestajao uvjeravati one druge u ispravnost svog suda.

Vidjevši da tako nikada neće stići do zajedničke suglasnosti, napokon odlučiše da odu do jednog mudrog čovjeka i da čuju njegovo mišljenje: “Počeli smo raspravljati“, rekoše mu, “i nismo se nikako uspjeli razumjeti. Kaži nam ti, mudri čovječe, koja žena je najljepša žena na svijetu?”

Dugo je starac gledao u bijele vrhove dalekih planina, povremeno se neprimjetno osmjehujući… i naposljetku odgovori s ove tri riječi: “Ona koju voliš!”

 

[nimrennermin]

Kažu ,,
zdrav čovjek ima hiljadu želja,,,,
a nezaposlen Bosanac samo jednu??????
-da za 1. Maj(praznik rada) nepada kiša-!!!!


Neki dan me pitaju:
-šta ti misliš o seksu-,,
Rekoh:
- sve najbolje,,,, i još uvijek ga se rado sjećam-,,,

 

[ZJ]

Osobine žena

Plava - ženstvena
Crna - strastvena
Crvenokosa - vatrena
Brineta - poželjna
Sijeda - vjerna

 

[Bratko]

Ljudi su izmislili tisuću načina kako da nam brže prođe vrijeme kad nam je dosadno, a nijedan kako da stane kad nam je lijepo ....

 

[Bratko]

Uz dobru ženu tuga je pola tuge, a radost dvostruka.

Ruska poslovica

 

[Bratko]

Ne umanjuj vlastitu vrijednost uspoređujući se s drugima. Svatko od nas drugačiji je i svatko od nas je poseban.

Ne postavljaj svoje ciljeve prema tome što neko drugi misli da je važno. Samo ti znaš što je za tebe najbolje.

Ne uzimaj “zdravo za gotovo” stvari koje su ti najbliže srcu. Čuvaj ih, kao što štitiš vlastiti život jer bez njih, život je besmislen.

Ne dozvoli da ti život procuri kroz prste. Nastoj živjeti u sadašnjosti, a ne u prošlosti. Živi život dan po dan…

Ne odustaj sve dok imaš razloga pokušavati i ići dalje. Ništa nije izgubljeno dok ne odustanemo i prestanemo se truditi.

Ne boj se riskirati. Tako učimo biti hrabriji.

Ne isključuj ljubav iz svog života. Najbolji način za dobiti ljubav je – dati je.

Najbrži način da izgubiš ljubav je da ju prečvrsto držiš. Najbolji način da zadržiš ljubav je da joj daš krila.

Ne odbacuj svoje snove. Živjeti bez snova je kao živjeti bez nade. Živjeti bez nade je kao živjeti bez smisla.

Ne juri kroz život. Jurnjava je najbolji način da zaboraviš ne samo gdje si bio nego i kamo ideš.

Život nije trka, već putovanje u kojem treba uživati… U svakom koraku…