Zaposlil sam se nakon završene škole 1985. godine u velikoj prehrambenoj firmi. Plaće su bile male u odnosu na ostale firme, ali se stalno nekaj gradilo i firma je rasla. Bilo je tada u njoj zaposleno 10.500 ljudi. Danas je u toj firmi zaposlena cca polovica od tog broja. Na sreću firma je još živa. U to vrijeme su se masovno kupovala gradilišta i delale se hiže, klijeti, a poneki i vikendice na moru. Uglavnom sve sa svojim rukama i uz pomoć prijatelja. I u dvorištima su bili auteki. Uglavnom iz Zastave, ali su bili auteki za prepelati se i na more sa njima otići i to u firmina odmarališta (bila su 3 odmarališta) gdje se za male novce moglo ljetovati sa obitelji. Na selu su štale bile pune stoke, a u svakome dvorištu je bil traktorek, a u nekima dva ili čak i više njih. Kupovali su se novi traktori koji i dan danas voze, ali sve manje njih dela poljoprivredu jer mali poljoprivrednici su zemlju uglavnom dali u zakup velikima. Danas tome malome poljoprivredniku je gotovo nemoguće kupiti novi traktor, makar on bio indijac ili turčin. Štale su prazne, kravica više nema. Bolji su samo auteki, televizori su u boji, a džepovima su mobiteli koji su zamijenili fiksne linije i telefone na brojčanike.
Mladi ljudi su imali posla u lijepoj našoj i nisu morali prelaziti granicu u potrazi za poslom uz veliku vjerojatnost da se više nikada ne budu vrnuli doma. I nekad se odlazilo delat u Njemačku i Austriju u cilju da se priskrbi neka marka ili šiling kako bi se vrnuli doma i uložili u nekretninu ili svoje gospodarstvo.
Mi stari se sjećamo svega toga, a mladi budu za trideset, četrdeset godina pisali kak je današnje vrijeme bilo dobro jer im budućnost, kako sad stoje stvari, ne donosi ništa dobro.
Mladi ljudi su imali posla u lijepoj našoj i nisu morali prelaziti granicu u potrazi za poslom uz veliku vjerojatnost da se više nikada ne budu vrnuli doma. I nekad se odlazilo delat u Njemačku i Austriju u cilju da se priskrbi neka marka ili šiling kako bi se vrnuli doma i uložili u nekretninu ili svoje gospodarstvo.
Mi stari se sjećamo svega toga, a mladi budu za trideset, četrdeset godina pisali kak je današnje vrijeme bilo dobro jer im budućnost, kako sad stoje stvari, ne donosi ništa dobro.
