Ne diraj ljude nakon pedesete.
To nije samo generacija — to je posebna forma preživljavanja.
Tvrdi kao kruh od tjedan dana.
Brzi kao bakina papuča koje leti prema tebi preciznošću bumeranga.
S pet godina znali su prepoznati raspoloženje mame po zvuku poklopca lonca.
Sa sedam — imali su ključ na špagi i uputu: „Ručak je u hladnjaku. Podgrij, ali ne zapali kuču.”
S devet — kuhali su sami sebi jednostavna jela, a nakon toga sami pješice išli do škole.
S deset — znali su popraviti slavinu i pobjeći pred susjedovim psom.
Cijele dane provodili su vani.
Bez telefona.
Umjesto Wi-Fi-ja — ruta: igralište — rijeka — kući po mraku s koljenima koja su izgledala kao da su došli iz bitke.
I preživjeli su.
Rane na koljenima namazali bi slinom te na nju stavili list koji bi bio pri ruci.
A kad je boljelo — čuli bi od roditelja: „Nije otpalo? Onda ne boli.”
Jeli su kruh sa šećerom, pili vodu iz vrtnog crijeva — mikrobiotik na kojem bi pozavidio svaki dodatak prehrani.
Alergija nije bilo. A ako ih je i bilo — o njima se nije govorilo.
Znaju 15 načina kako sa odjeće očistiti travu, mast, krv, blato i tintu — jer se kući moralo vratiti „čist”.
I to nije sve. Prošli su kroz:
– tranzistorski radio,
– crno-bijeli televizor,
– gramofon,
– kasetofone,
– CD-ove i discmane,
- kazete su premotavali olovkom.
To je posljednja generacija koja pamti svijet bez interneta.
Bez straha da će se baterija isprazniti.
Pamte kućni telefon, bilježnice s receptima i rođendane — bez podsjetnika.
To su ljudi koji:
– sve popravljaju izolirkom, spajalicom i kliještima,
– imali su jedan TV kanal i telefon sa žicom
Oni su drugačiji.
Imaju emocionalni azbest, otpornost iz vremena oskudice i reflekse uvježbane na divljim igralištima.
Posljednji pravi nindže svakodnevice.
Ne diraj pedesetogodišnjaka.
On je vidio više.
Proživio dublje.
I u đepu ima mentol bombon stariji od tvog pametnog telefona.
To nije samo generacija — to je posebna forma preživljavanja.
Tvrdi kao kruh od tjedan dana.
Brzi kao bakina papuča koje leti prema tebi preciznošću bumeranga.
S pet godina znali su prepoznati raspoloženje mame po zvuku poklopca lonca.
Sa sedam — imali su ključ na špagi i uputu: „Ručak je u hladnjaku. Podgrij, ali ne zapali kuču.”
S devet — kuhali su sami sebi jednostavna jela, a nakon toga sami pješice išli do škole.
S deset — znali su popraviti slavinu i pobjeći pred susjedovim psom.
Cijele dane provodili su vani.
Bez telefona.
Umjesto Wi-Fi-ja — ruta: igralište — rijeka — kući po mraku s koljenima koja su izgledala kao da su došli iz bitke.
I preživjeli su.
Rane na koljenima namazali bi slinom te na nju stavili list koji bi bio pri ruci.
A kad je boljelo — čuli bi od roditelja: „Nije otpalo? Onda ne boli.”
Jeli su kruh sa šećerom, pili vodu iz vrtnog crijeva — mikrobiotik na kojem bi pozavidio svaki dodatak prehrani.
Alergija nije bilo. A ako ih je i bilo — o njima se nije govorilo.
Znaju 15 načina kako sa odjeće očistiti travu, mast, krv, blato i tintu — jer se kući moralo vratiti „čist”.
I to nije sve. Prošli su kroz:
– tranzistorski radio,
– crno-bijeli televizor,
– gramofon,
– kasetofone,
– CD-ove i discmane,
- kazete su premotavali olovkom.
To je posljednja generacija koja pamti svijet bez interneta.
Bez straha da će se baterija isprazniti.
Pamte kućni telefon, bilježnice s receptima i rođendane — bez podsjetnika.
To su ljudi koji:
– sve popravljaju izolirkom, spajalicom i kliještima,
– imali su jedan TV kanal i telefon sa žicom
Oni su drugačiji.
Imaju emocionalni azbest, otpornost iz vremena oskudice i reflekse uvježbane na divljim igralištima.
Posljednji pravi nindže svakodnevice.
Ne diraj pedesetogodišnjaka.
On je vidio više.
Proživio dublje.
I u đepu ima mentol bombon stariji od tvog pametnog telefona.
