Suosjećam ja sa kupcima. Ostavim kunu, vraćam dvadeset lipa, bacim paradajz nakon vage, dam oštećeno na poklon.....
Kupac suosjeća samnom, veli - a jadni, po vrućini morate raditi, ali bogami, nikome ne padne na pamet doći i jedan sat samnom odraditi u plasteniku. Ja suosjećam sa njima materijalno, oni samnom duhovno.
Tko je u prednosti?
Ja svaki repromaterijal moram platiti u lipu, jer na kasi drugačije na prolazi.
Kada sam dnevno pedeset kila krastavaca bacala jer ih nitko nije htio niti po pet kuna, nitko me nije pitao - a si ih proizvela, i pobrala,i dizala dvadeset pet kila teške kutije....eeeee....kada sam male krastavce prodavala u špici sezone, došla gospođa i rekla - hoće samo male ko mali prst na ruci. Ajd, sada si pogledaj veličinu malog prsta na ruci, i razmisli koliko takvih krastavaca ide u kilu - sto dvadeset, ako nisi znao.I veli ona, platitti će ih pet kuna. Ne šest ili više. I zato ja ne suosjećam sa kupcom - evo sam maločas nabrala desetak kila malih krastavaca, ali ne ko mali prst - onih kojih ide deset u kilu. I tražim za njih petnaest kuna. I dobijem. Mogla bih tražiti i dvadeset, ali neću. Neću iz računa. Za čas će mi doći berbe tridesetak kila dnevno. Pa si oću nagomilati kupce, da rebnem konkurenciju kada njihovi dođu.
Je @samko, malo sam takva (sam izaberi prikladni pojam), ali takva sam - radim i hoću zaraditi. Dok se može. Dok se ne može, manja sam od makovog zrna.
@samko, svaki kupac ima izbor - kupiti ili ne kupiti.
Još u nikoga nisam uperila pušku i rekla - kupi ili život.....
Kad sam rekla bilo kakvi paradajzi bili, mislila sam na bilo koji hibrid ili sortu od onih koje sadim ja u plasteniku.