Prošlo je podosta vremena od zadnje priče,malo su me modovi iznervirali neukusnim komentarima,a kako ja nisam čovjek koji pred silom poginje glavu,a opet,sa druge strane zbog kućnog,a nadasve osobnog odgoja ne mogu si dozvoliti spuštati se na nivo koji se kosi sa osnovama opće ljudske pristojnosti u komunikaciji, željela sam iskazati svoj bunt,iako sam duboko svijesna da on osobama kojima je namjenjen na znači ništa.Iako bi morao.Ma dobro,ništa se strašno nije dogodilo,iako bih se ja, da sam se na onakav način prema nekome ponjela već odavno ispričala,ali znam da je od svake vlasti to previše za očekivati,pa tako i od ove.
Malo sam listala danas temu povrtlarstva pa sam primjetila da se piše nešto o krađama.To me podsjetilo na već pomalo zaboravljen događaj jedne nedjeljnje predvečeri davnih dvijetisućitih,a možda i ranijih godina kada još nije bilo ovakve opće krize,ali da je bilo onih koji imaju i onih koji nemaju,bilo je.Sada,zašto je bilo onih koji nemaju malo je upitno,neki nisu imali ne svojom krivicom,a neki zbog toga što im se nije radilo a imalo im se.Pa je tako bilo lakše umjesto novcem kupiti ono što im treba,otići u podne ili kasno navečer u polje i jednostavno nabrati si tuđu muku.Ili im se nije radilo pa kuna za kupiti niti nije bilo,ali sve se svodi na isto-ukradi kada te nitko ne vidi.E,da kažem,nije da se hvalim,ali naš je krumpir redovito bio među najljepšim i najranijim u polju,pa se polako već od kasnih dana maja mogao vaditi,ne onako isplativo za prodaju,jer je prinos bio još uvijek premalen da bi se financijski isplatilo prodavati,ali za kučnu upotrebu se bez problema moglo nabrati za sebe.Ono što pojedeš ne gledaš na isplativost,to je tvoje,tvoj trud.Međutim,ja baš nisam ljubitelj mladoga krumpira i rijetko mi je kada padalo na pamet čupati ga i nositi kući.Zato smo redovito imali ljubitelje koji su se zdušno trudili nadoknaditi naš nadostatak gurmanskog ukusa,pa smo prilikom svakog obilaska krumpirišta nailazili na počupane jamice.Šta da kažem,prilično mi je to podizalo živac.Ponajviše zbog toga što je tako rano u jamici bio svega jedan ili dva krupnija krumpiriča,a ostalo je bilo sitno,a gospoda lopovi su ove sitne redovito ostavljali razbacane po njivi.Pa im je za jedan pošteni ručak umjesto četiri-pet jamica trebalo počupati dvadeset i pet.Ajde dobro,i to ne bi bio problem da se to dešavalo jednom ili dvaput u sezoni.Figu.Nije bilo dana kada smo došli na parcelu a da iznova nije rađena šteta.Pa ti lijepo dopizdi.Pa se odlučiš na krajnje rigorozne mjere,pogotovo kada shvatiš da veličina počupanog dijela krumpirišta proporcijalno raste s tvojom ljutnjom.I tako padne odluka-braniti će se svoje svim mogučim sredstvima.Prvo dolazi na red pokušaj identifikacije otuđitelja.To zahtjeva poprilični napor jer dan traje dvadeset i četiri sata,a nikako ne možeš znati kada će lopov krenuti u akciju.Pa smo mi lijepo sijeli u zasjedu i čekali.Otišli bi tako navečer iza deset sati,podalje od naše parcele parkirali auto i čekali.Obično do dva ujutro.Ništa se nije događalo.Mir.Pa bi otišli kući malo odspavati,pa smo se oko pet ujutro vratili.E,sada se nešto dogodilo.Krumpir je bio počupan.Ovo je zahtjevalo mijenjanje taktike.Zasjeda je počela u četiri ujutro,ali se opet nije ništa događalo.Pa smo opet išli kući,pa se vratili popodne.Pa je opet bilo počupano.Trajala je ta igra mačke i miša cijelo ljeto,veličina počupanog dijela parcele se pomalo ali sigurno povečavala,mijenjali smo termin zasjede svaki dan,ali do bliskog susreta sa otimačima i žderačima naše imovine nikako nije dolazilo.Umeđuvremenu se i obim krađe povečavao,lopov je poharao još jednu parcelu u blizini naše,pa su se vlasnici pridružili našim naporima hvatanja počinitelja.Isto tako nauspješno kao i mi.Tako smo jedne večeri nakon i opet neuspješne akcije ostali navečer malo duže u razgovoru stotinjak metara niže od naše parcele.Zapričali smo se i nismo ni primjetili da se spustio mrak,prošla je deseta ura kada smo se rastali i krenuli kući.Muž je upalio auto,uključio svjetla,krenuli,i imali smo što vidjeti.Na putu ispred nas,malo podalje od naše parcele netko na biciklu gura vreću krumpira od tridesetak kila.A-ha,tu smo,evo lopova,zapravo lopovice,to je ta zbog koje smo izgubili sve nedjelje i svo slobodno vrijeme cijeloga ljeta i bili neispavani i umorni,ljuti,frustrirani neuspjehom,a ruku na srce,šteta se već mjerila u tisućama kuna pa ni to nije bilo zanemarivo.Iskočili smo iz auta ko dva razjarena lava,spremni iskaliti sav bijes nagomilan u protekla dva mjeseca.Muž je uhvatio bicikl natovaren krumpirom,bacio ga na zemlju,odvezao vreću i isuo sav krumpir po putu.A onda su pale teške riječi.I prijetnje o lomljenju kostiju, oduzimanju bicikla,gaženju bicikla,ma svega što se čovjek sjeti a zvuči bar imalo strašno.E,kada se došlo do teme o oduzimanju bicikla,stvari su se počele mijenjati.Gospođa koja je na našoj parceli radila večernju smjenu je u jednom trenutku doslovno klekla ne zemlju,sklopila ruke onako kako se sklapaju u crkvi kada se moli,i plačnim glasom rekla-nemojte mi ,molim vas uzimati bicikl.Ujutro moram na posao,imam červero djece,nemam im šta dati jesti.Ja ne bih krala krumpire,ali svi smo u kući gladni,a nešto moramo jesti,evo obečajem,više vam nikada neću raditi štetu.Ako mi uzmete bicikl morati ću svaki dan na posao ići pješice,jer novaca za autobus nemam.Slušala sam je njen jad,gledala njeno prestrašeno lice,nešto me počelo bockati u srcu,osječala sam kako moja ljutnja nestaje ko voda koja otiče rijekom.Pružila sam joj ruku,pomogla da se podigne, a onda sam počela skupljatim rasute krumpire.Ona mi je držala vreću,ja sam kupila,a suprug je gledao,sada već i on prilično primiren.Kada sam sve skupila stavili smo joj vreću opet na bicikl,dali joj ga u ruke i ispratili je riječima-idi i nemoj se više vračati na našu njivu.Čvrsto je obečala da neće.I nije.Cijeli tjedan.A onda se vratila sa mužem,njegovim bratom i bratovom ženom.Išao moj muž sljedećeg tjedna prskati krumpire na parceli dvjestotinjak metara niže od ove.Taman je stigao kada su tovarili svaki po jednu vreću.Ispočetka nije niti primjetio da se među četvorkom nalazi i ona koja neće nikada više,i kojoj sam ja tako zdušno skupljala po putu razbacane krumpire i poslala je da čim prije nahrani djecu.Kada je shvatio koga ima pred sobom pao mu je mrak na oči.Muža joj poznajemo,a i njegovog brata,tu su iz susjednog sela,išli smo zajedno u školu iako u različite razrede, jer su obojica koju godinu mlađi od mene.Nakon verbalnog okršaja i teških riječi muž se vratoi kući,pozvali smo policiju i zamolili ih da im zaprijete tužbom.Tako su krađe nakon puno potrošenog vremena i živaca konačno prestale.Na toj parceli,te godine.
oželjela je uzvratiti:axe:,ali.pošto je dobro odgojena(što se uostalom i doliči njezinim godinama),radije se odlučila na zavjet šutnje.
