• Poštovani posjetitelju, za korištenje svih mogućnosti koje Poljoprivredni Forum omogućuje, predlažemo ti da se registriraš. Besplatno je i tvoja privatnost je potpuno zaštićena. Registracija ti omogućuje pristup svim kategorijama i temama, mogućnost pristupa privicima u postovima (slike, video, tutorijali, uputstva itd), pristup malom oglasniku, direktnu komunikaciju s članovima putem privatnih poruka, automatsko praćenje tema od interesa i još mnogo toga. Veselimo se tvojoj prijavi! ❤️

Dogodovštine iz naših života

DARIJUS

Iskusan lik
Tu od
9 Stu 2011
Poruka
6,743
ajde, mene niš nije ubolo, al bio na hitnoj kad me zgrabio bubreg...
al to boliiiii....
a hitna ko hitna, prednost imaju nekakvi polomljenci, žlakiranci, okrvavljenci...
i tak nakon tri ure dođem ja na red, prvo osnovni pregled, pa ultrazvuk, pa urolog...
kaže on da je to tak kak je i da mi može samo prepisat voltaren u INJEKCIJI!
al, ne daje on injekcije voltarena nego daju u hitnoj ambulanti....fijuuu....
i tak on meni dao sve papire da odem dolje i da me ubodu, međutim silazeći stepenicama dogodilo se čudesno ozdravljenje...8)

neš ti mene bost, ima voltarena i u drugim oblicima osim injekcije!!!

:vragek:
 

johabica

Iskusan lik
Tu od
8 Tra 2012
Poruka
4,529
E Darijus,kak bi ti rekel moj davatelj injekcije,nemoj se ti ništ bojati,to ti je samo jedna sasvim mala injekcija.
Jedno muško,pa pobjeći,pa kako bi ti,da si princ na bjelom konju spasio jednu princezu da je hoće pojesti vuk,ili da si lovac,kako bi spasio Crvenkapicu da je hoće pojesti medo.Uh,nešto sam pobrkala,ali,kako?
 

DARIJUS

Iskusan lik
Tu od
9 Stu 2011
Poruka
6,743
kad ne želiš injekciju vrit, sve je lako!!!
kad već pitaš kako...;)
 

johabica

Iskusan lik
Tu od
8 Tra 2012
Poruka
4,529
kad ne želiš injekciju vrit, sve je lako!!!
kad već pitaš kako...;)

Znaš kaj,ja sam ti bila hrabra još kao curica,igrali smo se ratne igre na livadi iza vrta,bila sam i poprilično jaka,mogla sam pretući skoro polovicu dječaka,čak i one nešto starije,penjala sam se na svako drvo,ma koliko visoko bilo-uvijek mi je mali problem bio sići,o tome bih isto mogla nešto reći iz vremena kada sam bila snaha i jednoj trešnji kraj ceste,ako ne zaboravim,ispričati ću jednom.Što se injekcija i igala tiče,od malena mi nisu bile problem,iako bi možda bilo i bolje da jesu,jer je jedna igla,zapravo vađenje krvi na koje sam u drugom razredu osnovne škole išla autobusom sama,jer je mama morala u polje,krivo za međususjedsku svađu,nakon koje susjedi sa mojima,i mojom bakom i tetom nisu pričali više od dvadeset godina.:vragek:Muči me jedino krv,(ajde,zadnjih četiri-pet godina više i ne previše),jer nakon svakog vađenja krvi ja sam obavezno ne onome krevetu u laboratotiju odležavala petnaestak minuta,dok mi se boja nije vratila na lice i mučnina nije prošla.:rolleyess:

A ti drugi puta lijepo,ak ne želiš bolestan bit-dopusti da ti piknu injekciju vrit.:rolfer:
 

ajkula

Dobro znana faca
Tu od
1 Lip 2011
Poruka
3,192
Sad ste mi dali razlog za prepričati jedan zgodan događaj sa dobrovoljnog davanja krvi,pošto spominjete velike igle.Došao ja dati krv i na dotičnom mjestu hrpa mladih zgodnih djevojaka iz zavoda za transfuziju i bilo bi logično bar za mušku populaciju da krv ide samo tako u one male tankove,nekako sam došao kad je ispred mene bila skupina mladića 17-18 god.tehniče škole i reko sad oni to obave nabrzaka ali mahuna,iako je atmosfera bila OK,jako mali broj prisutnih mladića je uspio dati crvenu tekućinu,jedan se onesvjestio od one ogromne igle,jednom pao tlak,drugom nisu mogli uzeti radi male tjelesne mase i tako se red smanjio i dolazi red na mene.Nakon obavljenog prvotnog rituala mlada ženskica zabode onu igletinu i ide krv kao luda,kaže ona meni da pumpam ,ma štaš pumpat kad kraj tebe takav prirodni stimulans,završio sa davanjem i odlazim ja iz prostorije a samnom jedan stariji gospodin koji je dao krv bez imalo straha i problema oko davanja,što smo malo i poslje vani iskomentirali kako ovi mladi jako zakazali i mnogo su osjetljivi na takve stvari:mrgreen::mrgreen:
 

johabica

Iskusan lik
Tu od
8 Tra 2012
Poruka
4,529
No,no,Ajkula,sada se šepirimo,je li,a ja se dobro sjećam kako si u jednome postu na ovoj temi napisao kako si kao dečko bio poprilično miran i povučen.;)A sada si pravo muško i prenemažeš se pred ženama.:roll:A-ha,a što bismo mogli zaključiti iz ove pouke?Prije ili kasnije doći će i ova dječica na svoje.Za hrabrost i veliko :heart:treba vremena,a osim toga moraju se promjeniti i prioriteti.
Jesam li te malo bocnula,jesam li,ha?Sa sasvim malom,tankom iglicom.:lol::lol::lol:
 

ajkula

Dobro znana faca
Tu od
1 Lip 2011
Poruka
3,192
Ma jok johabice,iako ove male peku jače od velikih,ja sam i dalje miran tih i povučen i što bi rekla ženska populacija nisam SPORTSKI tip,a istina je da davanje krvi u takvom okruženju je sigurno zgodnije i lakše nego kad moramo nažalost ići na klasično vađenje u punu čekaonicu šmcavaca i kihavaca ali fala bogu tamo baš i ne idem nešto par godina:partyman::partyman:
 

outlanderzg

Član
Tu od
1 Sij 2011
Poruka
401
Što se injekcija i igala tiče,od malena mi nisu bile problem,iako bi možda bilo i bolje da jesu,jer je jedna igla,zapravo vađenje krvi na koje sam u drugom razredu osnovne škole išla autobusom sama,jer je mama morala u polje,krivo za međususjedsku svađu,nakon koje susjedi sa mojima,i mojom bakom i tetom nisu pričali više od dvadeset godina.:vragek:

Jel može malo opširnije o ovoj međususjedskoj svađi :)

Što se igli tiče ne mogu reći da sam ljubitelj. Još s onima za šivanje nekako ali s ovima šupljim nikako. :rolleyess: Ajde kad se mora, mora se ali mislim da nikad neću pobjediti strah od igle. Valjda fobija seže u moje mlađe dane.Dolazak u ambulantu rano u jutro praznog želuca,miris bolničkog hodnika i onog alkohola , gužva u čekaonici i strogo prozivanje medicinske sestre sljedećeg pacijenta na malo dijete ostave traga. :eek: Najgore mi je bilo baš to čekanje dok ne dođem na red.



Već od mojih ranih dana dalo se naslutiti da bi posao na zemlji mogao biti moje životno zvanje, samo što to moji bližnji nisu željeli prihvatiti. Nemam pojma zašto skoro svi poljoprivrednici (dobro ne baš svi ali većina koje znam) teže tome da odbiju djecu od zemlje. Od ranih dana djecu se uči da je poljoprivreda muka, patnja i zlo. Zadnja opcija ako se propadne u školi (uz naravno obavezno spominjanje kopanja kanala iako taj posao već dugo rade bageri) Od kad sam prohodao bio sam fizički tip i uvijek u pokretu. Mama je iz jednog sela kraj Virovitice. Do početka škole više sam bio tamo nego doma. Mi se u to vrijeme ovdje u Prigorju nismo bavili intenzivno poljoprivrednom nego onako uz posao, jedna krava, nekoliko pajceka, nešto vinograda i ratarskih kultura da se ima za nahraniti blago. Dok je u Podravini bila sasvim druga situacija. Baka i deda skupa s mojim ujakom i njegovom obitelji su se bavili na veliko s duhanom,imali štalu s puno krava, puno zemlje, puno strojeva, za radoznalo dijete zanimacije na pretek. Berba duhana, punjenje sušara, miris sušenog duhana, dojenje krava, odlazak u "mlekaru", slama, kukuruz... već tad sam se navukao na poljoprivredu. Dok su moji vršnjaci željeli biti piloti, doktori, vatrogasci, ja sam svakome tko me je pitao odgovorio da želim biti seljak kao i moj ujko. :) Svima je to bilo simpatično ali nitko nije slutio da će to 20-ak godina kasnije biti moje zanimanje. Negdje početkom 90-ih u Podravini su počeli da uz duhan sade povrće. Na početku svega nekoliko obitelji, a iz godine u godinu taj broj se povećavao. Tako je i moj ujak krenuo skupa s bakom i dedom. Iz početka uz duhan malo paprike i niskog paradajza. Tad nije bilo hibrida, navodnjavanja, folije ali i puno konkurencije tako da se je ono što se je proizvelo moglo jako dobro prodati. Nikad neću zaboraviti ustajanja prije zore i odlazak na zelenu tržncu u starom plavom tamiću sa svojim ujakom. To su bili lijepi dani. Jedan put nismo sve prodali istog dana te smo ostali spavati na tržnici što ovako sad gledano ispada kao neuspjeh ali meni je to tada bio strašan doživljaj, pogotovo spavanje u vojničkoj vreći. Na povratku smo u Rovišču stali na čevape u jednom lokalu koji je danas zatvoren ali ja se tog dana sjetim svaki put kad onuda prolazim. Dječja sjećanja ostaju u glavi do kraja života. Stigli smo kući u ujak je počeo brojiti novce, ispalo je preko 6000 kn što je tada bila skoro dvomjesečna plača moga oca (ima fakultet). Ujak je iz godine u godinu povećavao svoje površine pod povrćem i sve manje sadio duhan sve dok na kraju nije potpuno prešao na povrtlarstvo a ja sam skoro cijele ljetne praznike provodio u tom okruženju.

Kako smo mi u Prigorju počeli saditi paprike i paradajze?

Otac je otišao na pola godine u Ameriku na školovanje da usavrši jezik,a ujak je došao da izore zemlju za kukuruz. Nakon što je izorao rekao je da bi to bila dobra zemlja za povrće. Stavio nam bubu u uho kako se ono kaže i dalje nakon to ga je sve povijest :) Krenuli smo skromno, skoro ikakvog iskustva i znanja, ali sa puno ljubavi i volje uz puno savjeta mog ujaka i nakon 10 godina mogu reći da se ne mogu zamisliti da radim išta drugo što nema veze s poljoprivredom. Možda jednom napišem kako se naše malo gospodarstvo razvijalo i evoluiralo i kakve smo probleme imali ali sad idem spavati jer sutra se rano dižem i idem navodnjavati.
 

johabica

Iskusan lik
Tu od
8 Tra 2012
Poruka
4,529
Joj,sada ne mogu ispričati kako je nastala međususjedska svađa,preduga je to priča,a i moram se koncentrirati da se prisjetim svih detalja.To ću ostaviti za neki dan kasnije.Sada samo želim reći da sam i ja kao dijete već bila predodređena za poljoprivredu.Najprije sam na livadi čuvala krave,ispočetka onu prvu koju smo kupili kada sam ja išla u prvi razred osnovne škole,od prvog susjeda sa lijeve strane.O,Gospode Bože,pa i tu sam krivac za svađu,čuvala sam ja našu Šeku kada je pasla na livadi,a onda je sve otišlo kvragu.Morati ću i to ispričati.E,htjela sam reći ovo-moj je otac bio državni službenik-matičar,a majka kučanica,ali joj vrag nije dao mira.Nagovorila je tatu da kupimo kravu,pa onda drvena kola sa gumenim kotačima,što se u ono vrijeme smatralo već boljom opremom,sjećam se da smo ih kupili u susjednom selu i na ruke gurali kući,jer smo još uvijek imali samo jednu kravu Šeku-koje je to bilo veselje,pa smo poslije kupili Tigru,A onda smo Šeku prodali i kupili Mucu,Zbog Šeke je nastala svađa,a moj je otac njoj u čast napisao i jednu pjesmu(recitatorsku),a zove se "Sosed".Jedan stih između ostalih glasi:
A da je sosedovu Šeku staru
v svojoj senokoši prijal v kvaru
zbil jo je do krvi i lanca zel.
A soseda svojega fčrnu mater zemlju fklel.
Mislim da je jasno zašto je došlo do svađe,to ću opisati sljedeći tjedan.Željela sam reći da sam još u drugom razredu osnovne škole sama znala upreći krave u kola i otići u polje za mamom koja je ustala rano i otišla npr čupati repu ili sjeći kukuruzovinu,a ja bih došla kasnije pa bismo to potovarile i vozile kući.Koja su to vremena bila.Ova današnja djeca nikada neće osjetiti ljepotu prošlog vremena.Danas,daš li djeci neke ozbiljnije zadatke i poslove,natovariš si na leđa socijalne radnike i dječjeg pravobranitelja,možeš i u zatvoru završiti ili ti djecu oduzmu.A onda se pitamo što se to događa i zašto su generacije sve gore i gore i ne može se izači sa njima na kraj.Mene su isto pripremali za neko drugo zanimanje,ali stvari su se posložile ovako kako jesu,i ne žalim zbog toga,jedino mi ponekada malo fali neka dobra knjiga za pročitati,vremena baš i nema previše,ajde,zimi se i nešto pročita,čak sam neko vrijeme bila učlanjena u knjižnicu.Zapravo mi i više leži pjesništvo,volim posebno Cesarića,dosta njegovih pjesama još uvijek znam napamet,ma volim sve ,ali naši mi posebno leže.Otišla sam malo u širinu.Samo sam htijela reći Outlanderzg,ima nas više kojima je sudbina predodredila zanimanje i koji zbog toga ne žale.:p
Sada idem nešto napraviti,ono od čega živim,a sutra mi je rođendan,pa ću sutra ispričati kako smo prije par godina sa prijateljima išli u Ludbreg na rođendanski ručak,i zašto sam ja ostala gladna.
Pa imam ja priča ko u priči,zar ne?:rolleyess::rolleyess::rolleyess:
 

zvona

Aktivni član
Tu od
17 Pro 2006
Poruka
1,292
Igle,male,velike.šprice koje su spremne za upotrebu na meni.Samo stvaraje nelagodu i predpadanje u nesvjest,najradije bi pobjego ali bilo bi me stid,svakako to moraš napraviti.Pa kako ti bude,stisni zube i istrpi.
No idemo redom oduvjek sam bio strašljivac i veliki plačko kada bi išao kod bilo kojeg doktora,od zubara sam jednom prilikom i pobjego.Taj zub me nikada više nije bolio.Kada bi dolazio do doma zdravlja,znali su tko dolazi.Bio sam prepoznatljiv.Iglu sam jedino bez problema primao u ruku,ali dalje užas.Sječam se prvog samostalnog vađenja krvi,bio sam več malo stariji,prvi srednje.Tada još nisu bile ove fine udobne stolice da se zavališ,nego one obične okrugle.Ovaj što vadi jedva pronađe venu koja se od straha sakrila,taman ubode a ja probljedio i lelujam.Stani pa ponovi,tako nekoliko puta,na kraju me otjero.Dopizdo sam mu.Tek kada sam došao na pregled za vojsku tada je bila ista situacija,no ,, vadilac krvi ,, me ljepo odveo do kreveta pa ti sada padaj ako moraš,ali ja moram izvaditi krv.No duge godine su prošle bez tog problema i evo vraga opet je potrebno vađenje.Dođem među prvima da budem što prije gotov,no kada pozovu prvu turu ja do vrata pa nazad na zrak,muka u stomaku,sve se vrti,užas.Tako nekoliko puta.Jednom smognem snage ili su me doslovce ugurali u prostoriju.Sjednem ja na onaj pomočni krevet,mala djeca plaču a ja u oblacima,sve nešto mutno pred očima.Odjednom netko izvuče papir iz ruke i pozove me po imenu,ali ja ništa.opet ponove.Ustajem i sjedam za stol kao zombi,čujem kaže glas ,, vadimo iz prsta trebamo tri kapi ,, ništa pružam ruku osjetim ubod i počnem lelujat,pred očima mutno i nejasno.Izvukli su dvije kapi i zasušilo,osjetim ova navlačim prst ko da muze kravu ,ali nema.Odjednom osjetim netko me diže sa stolice i polaže na krevet i kaže mladiču jel vama nije dobro.Ma joj sve je ok samo se malo vrti u glavi.Stiže voda,vračam se u stvarnost.Ležim na krevetu i čekam,opet moram vaditi krv ali ovaj puta iz vene,prvo nije uspjelo.Malo se opet zamutilo u glavi,ali bilo je dobro.Sljedeči puta odmah na krevet.Prije 2god opet počeli ozbiljni problemi,prvo u bolnici po dolasku infuzije,pa vađenje krvi.Drugi dan svakih 8 sati kroz narednih 5 dana vađenje,naznam odakle je više izlazilo.Kaže Ajkula imao je poticaj od ovih mladih zgodnih medecinki,ma da su gole dolazile u grupama poticaja nije bilo.Zatim poslje bolnice svakih 7 dana u laboratoriju su me več znali,još malo i dobio bi inventurni broj.Prvo sam pokušao da vade iz šake,to sam mogao gledat a da ne lelujam i bljedim,ali one nisu bile oduševljenje time.Kroz neko vrijeme više nisu željele tako nego iz vene,nije mi bilo svejedno ali ajde.Prvo se stolica puštala u ležeči položaj,čak je jedna sestra došla do mene i držala me za noge da ne pobjegnem,njima je to ludosti bilo.Kasnije sam tražio da podižem stolicu u normalu,sada sam naučio ko magarac na batine,no još uvjek ako idem negdje gdje nema tih finih udobnih stolica,tražim da legnem.Jbg to je jače od mene.
 

johabica

Iskusan lik
Tu od
8 Tra 2012
Poruka
4,529
E Zvona,Zvona,tako ti je i meni bilo,ja sam se malo primirila,a ti,ako ne uspiješ,ne brini.Barem si siguran da nikada nećeš postati narkoman.Barem ne onaj na igli.:p:p:p
 

ajkula

Dobro znana faca
Tu od
1 Lip 2011
Poruka
3,192
Jao zvone pa zar je to moguče a dobro bude to tebe popustilo za sto godina:mrgreen::mrgreen:,ja jedva čekam idući mjesec da se da krv ,sad mi izmaklo ovaj mjesec a igletina nekih 7.8 cm i koji ljepi osječaj kad vidiš onu vrečicu kako se puni.Ma nečemo više o iglama nego evo kako sam ja sam morao se snalaziti po Pečuhu kad smo išli na sahranu nekom rođaku,krenuli smo pokojni stric i tata ranom zorom radi ono nedaj bože svašta se desi na putu ,sve je upučivalo da bude jako zanimljivo putovanje i tako se moje osječanje počelo ostvarivati,prešli smo Sigetvar i tamo mi se strikan nalio ko bure,od pok.tate slabe vajde i pičim ja prema Pečuhu i na ulazu u grad nekoliko traka a ja zinuo kao som u Dravi kud sad ,stric viče sa zadnjeg sjedala tamo ,tata ravno i ja odlučih ono filmski pravo i na jednom manjem skretanju ja pristanem i onak domačim Bilogorskoenglish razvalih pričati sa neki vrlo pristojnim Mađarom i u tom objašnjavanju ja na kraju uspio doći do onog velikog groblja,tamo se skupila poluožaloščena familija ,bog te sačuvaj nikog nisam poznavao pa sam otišao u obilazak tog velikog groblja što me zbilja iznenadilo sa svojim izgledom,nakon bla bla na groblju sljedio je odlazak kod rodbine na trenutak kao pa nevidimo se a baš mi je bilo to falilo ali ajd izdržat ču ja i to ,sve bi to bilo dobro da se stric ponovo nije nakrijesio ali i tata ,ajme muke sad treba prijeći granicu i dolazimo mi do table VIROVCA i onda u meni nastaje tiha molitva samo da me ne dave na granici ,na moju sreču sve je prošlo ok ,ali čim se prešla granica odmah se moralo ići opet na natakanje,tako da sam gotovo po mraku krenuo od kuče a po mrkloj noći došao kući,fala bogu što se raskinule te rodbinske veze pa ako je tko i okinuo ovih godina nitko nije ništa javljao:prayer::prayer:
 

johabica

Iskusan lik
Tu od
8 Tra 2012
Poruka
4,529
A šta znaš Ajkula,možda i nisu raskinute obiteljske veze,možda jednostavno ne žele umrjeti.Znaš kakvi su ljudi,samo bi živjeli,živjeli....:weedman::weedman::weedman:
 

johabica

Iskusan lik
Tu od
8 Tra 2012
Poruka
4,529
Imam puno toga za ispričati,ali sada ću javno iznjeti kako smo prije nekoliko godina išli sa prijateljima proslaviti moj rođendan.Zapravo išli smo na rođendanski ručak u Ludbreg.U hotel.Najbolji u gradu.Iako ih baš i nema previše.Mislim,jedno tri.Manja.I jedan veći.E,u taj veći smo se mi zaputili.Bilo je to ovako-meni je rođendan 29.08.Svake godine.Ali,taj datum obično pada radnim danom,pa ja to onda odgodim za prvu nadolazeću subotu ili nedelju,kako mi je zgodno.Na datum mi se samo počestita,a slavlje i pokloni idu kasnije.Pa sam tako ja i taj puta to malo odgodila,naime početkom devetog mjeseca je u Ludbregu veliko katoličko slavlje,proštenje,hodočašće,i praktično je to sve zaokružiti jednim izlaskom.Nazvala sam prijatelje Fabijaniće i dogovorila da ih pokupimo u podne,kako bismo do trinaest sati mogli započeti sa ručkom,međutim je njima u međuvremenu nešto iskrslo,pa smo polazak morali odgoditi do pola tri.U grad smo došli oko tri,pa kada u toj gunguli nađeš parking,pa kada dopješačiš do hotela,lijepo se sat pomakne na pola četiri.Sada,nije ni to tako kasno,zapravo ne bi bilo,da sam ja nešto barem u podne jela.Ali nisam.Nisam niti ujutro,jer ujutro nikada niti ne jedem,a u podne nisam niti imala šta jer nisam niti ništa kuhala.Koji idiot kuha kada ide u hotel na ručak.Muž je nešto gricnuo,nešto sitno,ali nešto,a ja baš ništa.Veliko ništa.Nula.Nema veze,eto nas u hotelu.Uzeti ćemo janjetinu na žaru,iako je bilo nešto otmjenije u planu,sada je već prekasno da uzimamo nešto po naruđbi.To treba čekati,a meni je već toliko vedro u želucu da mi se mrači pred očima.Došao je konobar saslušati naše želje,i na spomen janjetine mirno rekao-nema.Kako nema-nisu još niti četiri sata,ljudi ko mrava u mravinjaku,a hotel više nema janjetine.Nema,kaže nesuđeni primatelj naruđbe-sve smo prodali.Nismo računali da će biti toliko ljudi.Dobro,pomirila sam se sa situacijom,uzeti ćemo onda odojka,ali samo ako je topli.Nema-govori konobar-i to smo prodali.Ajde,uporna sam ja,sada već spremna i na čekanje iako se želudac već ozbiljno počeo buniti-što imate od gotovih jela ili po naruđbi?Nema ništa-čule su se zlokobne riječi,sve se pokuhalo šta smo imali,ali možete nešto popiti ako želite.Ili možete otići u naš drugi hotel,tu sto metara niže,pa tamo nešto pojesti.Otišli smo.Povo što sam upitala kada smo ušli kroz vrata bilo je-imate li šta za pojesti.Nemamo,čula sam odgovor,a onda je slijedio refren o svemu pokuhanom i pojedenom,no u pola priče se konobar dosjetio i pobjedonosno izvalio-imamo teletine,evo,mogu provjeriti u kuhinji ako želite.Želimo.Želimo i teletinu i juhu i desert,i želimo to najbrže što može,ako može.Sjeli smo za stol i čekali konobara da dođe uzeti naruđbu za piće.Došao je za desetak minuta.U slijedećih deset nam je piće i donio.Meni sok od borovnice,Aniki đus,za muške se više ne sjećam šta su pili,ali se zato vrlo živo sjećam kako je konobar,kada je pometao boce ispred svakoga nespretno rukom zakačio moju bocu soka koja se prevrnula,i naravno razlijala.Čovjek je spretno reagirao,podigao flašicu u kojoj je ostalo nešto manje od pola tekučine,na brzinu otišao po krpu,pocapkao po stolu da se tekučina upije i otišao.Stolnjak promjenio nije,velika mokra crvena mrlja se crvenjela,drugi sok donio nije,mi se gledamo,i pazimo da se slučajno netko ne nasloni laktovima na stol,jer će na odjeći ostati tragovi.Tko čeka-dočeka.U slijedećih desetak minuta konobar se pojavio opet.Sada je nosio juhe.To je dobro odradio,ništa se nije prolilo,pa smo uzeli žlice i počeli jesti.Stavila sam prvu žilcu juhe u usta i blaženi osječaj zadovoljenja gladi prošao mi je cijelim tjelom.Srknula sam ja i drugu žlicu.Opet osjećaj zadovoljstva.Treću nisam.Kada sam treću prinosila gladnim ustima,u vidno polje mi je upala jedna dlaka.U žlici.U juhi.Pa mi je ruka u zraku stala.Pozvali smo konobara odmah.Koji je ovaj puta odmah i došao.Uzeo je žlicu sa juhom i dlakom iz moje ruke,otišao i ubrzo se vratio i rekao-ja sam odnio ovu dlaku u kuhinju,i utvrdili smo-jeste,to je dlaka,ali je crna,a obadvije naše kuharice su plave.A kao što vidimo,i vi ste svi plavi.Pa nam sad nikako nije jasno,odakle ova dlaka u juhi.E,tu je meni doslovno prekipjelo.Znate šta-rekla sam mu poprilično mirno obzirom da je bijes u meni rastao proporcionalno osječaju gladi,sada nam donesite račun,ovu juhu sa dlakom si naplatite malo više jer i dlaka valjda nešto košta,a sok vam neću platiti,iscijedite si stoljnjak da napunite bocu,pa ga prodajte nekome drugom.Platili smo i otišli.Teletinu nismo dočekali,a i da jesmo ne bismo je jeli.Ma figu,društvo valjda ne bi,ali ja bih jer sam već bila toliko gladna da bih i žablje krake jela.Bljak.Demonstrativno smo ustali i otišli.U potragu za novom gastronomijom.A onda nam je istovremeno svima pala na pamet jedna misao.Shvatili smo to po tome što nam se gotovo u isto vrijeme svima pojavio smiješak na licu.Prvi je progovorio Fabijanić-kaže-meni ono nekako i nije ličilo na kosu.Da,veli moj suprug,kuharice su bile plave,ali ona dlaka je bila kratka,crna i kovrčava,valjda je konobar gledao na krivome mjestu.Svi smo prasnuli u smijeh i požurili potražiti novi izvor hrane.Najbliže što nam je bilo je bila kotlovina.Nije se više biralo,sada uzimao prvo što nam se nudi. Sjeli smo ispod jednog šatora,kupili blokiće koje smo ostavili kod servirke i čekali za stolom.Zaboravila sam ja na otmjenu gastronomiju,sada je bilo važno jedino napuniti prazan želudac,nije važno čime,količina je važna,unutra već ima mjesta za odigrati nogometnu utakmicu.Dvadeset kuna porcija,uzeli smo svakome jednu,a bude li nam fino i potrebno,kada pojedemo uzeti ćemo još.Bude li potrebno,meni sigurno hoće,mogla bih već sada naručiti dvostruko,ali neka,ići ćemo redom da ne ispadnem lakomica koja se prežderava.Donjela je servirka kotlovinu-komad mesa,ma koji komad,komadić,komadićak,dječji dlan ne bi prekrio,i krišku kruha.A uz sve to,od svih tih malih komadića,ja sam dobila najmanji komadičak.Tko mi je tada vidio izraz lica,sigurno ga neće zaboraviti cijeloga života.Primjetio ga je i moj suprug i nagonski odmah reagirao.Kaže-evo,idem ti odmah uzeti još,nemoj se nervirati.Nema šanse.Kao prvo,za pet deka mesa i krišku kruha koja je toliko tanka da kroz nju mogu vidjeti do naše kuće iz principa nedam više niti lipu,a kao drugo,pojedite to što imate,popijte,malo ćemo prošetati,a onda idemo u Prelog.Na pice.Jedite,a onda ćemo brzo hodati i brzo gledati,da se ne dogodi slučajno da nam kuhinju zatvore ispred nosa jer ću provaliti i pojesti sirovo tjesto ako treba.Stigi smo na vrijeme.I pojeli smo na vrijeme.Pice.Nismo jeli nešto baš otmjeno.Niti u hotelu,niti ispod šatora,niti u piceriji.Ali,kada smo zbrojili sve troškove,kao da jesmo.Hajde,ne treba gledati konju u zube.Makar i bio plačen.
Danas je srijeda.Danas mi je rođendan.Idem spavati.Sretan mi rođendan.
 

johabica

Iskusan lik
Tu od
8 Tra 2012
Poruka
4,529
pouka ove priče bolje nek bude nedaj ženi na traktor

Bi li to mogao malo elaborirati,molim te,razjasni malo,nekako mi nije jasno moram li se ljutiti ili nasmijati.Ali,za svaki slučaj,može i ovako::axe::p.A za kraj :scratch
 

DARIJUS

Iskusan lik
Tu od
9 Stu 2011
Poruka
6,743
a, johabica nam je jedna od onih koji svagdje nađu dlaku...
nemoj me :axe:
sretan rođendan, nadam se da torta nebu ni s dlakama, ni s perjem, a ni ljuskama...ribljim ili jajcetovim...:mrgreen:
 
Z

zeleno zagorje

Guest
sretan ti rođendan spravi pravi ručak za voljene ljepo ih dočekaj i proslavi probudi se i pokaži da sve što se plati nije uvjek najbolje
 

Najnoviji postovi

Na vrh