Dogodovštine iz naših života

[batad]

Ma sve si u pravu i nažalost je sve tako kako pišeš. Te ratne igre, i sama kažeš, ne završe uvijek dobro. Nisam pacifista ali se bojim da kad to krene da ne staje lako, bar s moje strane. Tragedija svih tragedija, bar u mom kraju, je da to postaje sistem ponašanja. Napravili viška djece (nisam protiv djece i tko ih može hraniti neka ih ima 20 i više) koju ne mogu hraniti jer se ne trude da prehrane i sebe i tu se broj potencijalnih lopova automatski povećava. Navikli i naviknuti na raznorazne pomoći i davanja iz raznoraznih izvora i kad nema oni misle da za njih mora biti. Raditi i zaraditi, to nikako, dobiti i ukrasti, to svakako. P a r a z i t i . Očekujem da će biti još i gore.

 

[johabica]

Dugo već nije na ovoj temi ništa napisano,a ni na većini ostalih nije nešto bolje,pa da razbijemo malo monotoniju.Ionako je neka sparna noć,iako sam širom otvorila prozor,prevrćem se u krvetu,zapravo me probudila žeđ,sinoć smo za večeru naručili pice.Cijeli smo jučerašnji i prekjučerašnji dan spremali robu za Žitnjak pa sa kuhanjem nisam bila na ti(što bi za jedno normalno žensko trebala biti sramota:lol.Muž je otišao-kako ja to znam reći-nešto privrijediti,tamo još prije pola noći,a ja sam bila toliko umorna da sam zaspala u dnevnom boravku na trosjedu,pa sam se probudila oko jedan i premjestila u spavaću,ali dalje je slijedilo samo prevrtanje i blejenje u strop.A i komarci su velikim djelom zaslužni za ovu priču,navalili su ko da su dva tjedna bili na prisilnoj dijeti pa sada hoće nadoknaditi sve dane gladovanja na meni.Inače,problem gladnih komaraca u spavaćoj sobi ja rješavam vrlo jednostavno i efikasno,bez upotrebe kemije,ne volim to,onda udišeš bogtepitaj šta sve ne,imam ja puno ekološkije rješenje.Pošaljem muža malo ranije na spavanje,nađem neki izgovor-ili mi se još malo gleda tv,ili mi se još ne spava...E,onda on ode,komarci ko komarci,njima je svejedno ko će im poslužiti kao večera,fino se posluže,i kada se ja uvučem u krevet već su lijepo siti,trbuščići nabrekli,puni krvi za dva-tri dana.Nekada sam ih ganjala po sobi,mlatila mlatilicom za muhe,ručnikom,a onda ostaju tragovi po zidu i plafonu,pa to više ne radim.Zapravo,niti ih ne treba sve mlatiti,bodu samo ženski i opet i tu postoji selekcija-samo mršavi ženski.Oni puniji su se već napili pa te neće slijedeća dva-tri dana sigurno ubosti,a muški uopće ne piju krv.No,i šta bih ja onda po sobi naganjala komarce,lamatala mlatilicom,da me susjedi slučajno vide kroz prozor mislili bi da mi nisu sve na broju.Ah,da,malo sam se zanjela,zapravo sam htjela ispričati kako smo moj suprug i ja prošle godine išli u ribolov.Nakon popriličnog broja godina ribičkog staža,a ponajviše zbog poprilične visine kazni,moj je životni suputnik odlučio položiti ribički ispit i uzeti ribičku dozvolu.Da sve bude legalno u ovoj našoj domovini gdje se najbolji poslovi rade ilegalno.Dao čovjek,čini mi se ,sveukupno šestopedeset kuna,i onda šta?Treba sad tih šestopedeset kuna nadoknaditi,neću valjda i dalje novce ostavljati u ribarnici,a konačno se mirne duše može nešto upecati.Pa smo mi tako,ponekada popodne znali otići na obližnji bajer i baciti štapove.Samo je problem bio u tome da zbog plastenika nismo mogli ostajati dugo,pa nismo niti nešto baš ulovili.Zapravo,nismo ulovili baš ništa.Niti prvi puta,niti drugi,niti treći,niti....Bem ti dozvolu,kada je nismo imali,nije se dogodilo,ali baš niti jedan jedini puta da se kući vratimo makar bez jedne ribe.Taman one za baciti,ali je bila riba.E,ovo je iziskivalo hitno mijenjanje taktike i promjenu lokacije ratišta.Pa smo,kada su nam dojadili učestali porazi odlučili zaputiti se malo dalje,na rijeku,tamo,petnaestak kilometara od nas teče Mura,rijeka na kojoj su se u doba neposjedovanja ribičke bozvole vodile teške bitke sa mrenama,ali smo redovito iz boja izlazili kao pobjednici.Bilo je to ovako-otišli smo mi opet na bajer,bacili štapove,i opet se nije ništa ulovilo,pa nam dopizdilo,sjeli smo u auto i pravac-Mura.Bilo je nedeljno popodne.Par dana prije toga je danima povremeno padala kiša.A put do našega mjesta za boj je vodio preko nekog drvenog mostiča,one okrugle oblice samo su se okretale pod kotačima i jedva smo ga prošli.Već smo mislili a ćemo tu i ostati i u divljini brojiti ovce,a onda su se gume ipak nekako uhvatile pa smo prošli.Dalje je bio koliko-toliko prohodan putič kroz livade,sve do stotijak metara do rijeke.A onda se pred nama ukazala ogromna mlaka puna vode koju je trebalo priječi.Prešli smo je .Do polovice.A onda je auto stao.Nije zapravo stao,kotači su se vrtjeli ko ludi,samo se mi nismo micali sa mjesta.Možda malo,onako,mic po mic,ali nekog napretka baš i nije bil,kako u tom tranutku metar puta izgleda dugačak.Već sam nas vidjela kako pješačimo nekolko kilometara do prvoga sela po pomoć,a onda je moj suprug iskoristio sve vještine dugogodišnjeg šoferskog staža i nekako nas izvukao iz gabule.Došli smo do rijeke,za svaki slučaj smo se odmah okrenuli,bilo je oblačno,počne li padati kiša,tko zna bismo li uspjeli okrenuti auto po mokroj travi.No,ajde da bacimo štapove.Eto,bačena su sva tri u vodu.Samo je gore u Austriji četiri dana stalno padala kiša,a kod nas svaki čas,pa je nivo poprilično porastao.No,to nas nije sekiralo,prekaljeni smo mi ribolovci,u normalnoj situaciji muž izvlači ribe,ja ih hvatam,stavljam u kantu,spremam -zapravo mijesim mamce,i rastjerujem komarce.Komarce.Bem ti komarce.Ovakvo što u životu nisam vidjela.U istom trenutku kako smo izašli iz auta cijeli roj se spustio na nas i nisu odustajali.Nije postojao niti djelič tijela gdje nas nisu uboli.Ma u istom trenutku bila sam bodena na sto mjesta.Sve se po nama crnilo,a mi smo došli lijepo u kratkim hlačama,ljetnim majcama,i naravno,bili bi ludi de se ne posluže kada im je ručak tako naivno i besplatno serviran.Je da je nekima to bio posljednji obrok u životu,ali ih se većina lijepo popunila,tromo bi odletjeli na odmor,ali bi se novi gladuši sručili u brzom letu i sve je oko nas stalno zujalo i bolo.Borili smo se neko vrijeme u nadi da će nešto zagristi,ali grizlo nije.Moram li reći da nismo ništa niti ovaj puta ulovili.Bem ti dozvolu.Bem ti komarce.Spremaj stvari i pravac kući.Opet preko mlake,opet preko mostiča.Nekako smo prošli i odahnuli.Šestopedeset kuna.Koliko riba sam za to mogla kupiti .I niti jednog ugriza komarca ne bi bilo.Koja ribička dozvola.Kada je nismo imali,imali smo riba ko u priči.A sada imamo dozvolu.Riba nemamo.Izgriženi i pobodeni jesmo.Pita muž,kada smo stigli do grada,hoćemo li na sladoled.Može,rekla sam,samo prije idemo na hitnu.Zašto na hitnu-pitao me naivno.Pa na transfuziju,vidiš da su mi komarci svu krv isisali.

 

[DARIJUS]

blažena moja Kupa i Dobra, teku tu pod prozorom i baš nema puno KOMARACA!

:rolfer:

a dozvola, kaj je to?

 

[johabica]

Darijus,uboo te komarac, :rolleyess:zar ti loviš ribe bez ribičke dozvole?A šta ćeš ako dođe ribočuvar :twisted:?

 

[DARIJUS]

Nemore mi niš, ja lovim na svojem!
... da me nebi tam nekakaf brđan teral s moje zemlje...:finga: ...e neš!

 

[zvona]

Zato sam ja odusto od ribolova,kada sam išao sa boljom polovicom uvjek je bilo riba.Bolja polovica više ne ide,ja pokupovo tešku artiljeriju isključivo za ribolov šarana i amura i to na nagovor bolje polovice.I onda još kupio i dozvolu i na vodu izašao par puta.Potrošio kukuruza za primamu da bi time izranio 2 bravca za zimu,a za izradu boili samo jaja potrošio da bi mogao pomladiti cjelu farmu nesilica.Ovdje kod mene kada ovi ,, soliteraši ,, iz Osijeka vide da netko prihranjuje ribu,iduči dan njih 100 na mjestu,nemoš ih otjerati.Išao tako po mrklom mraku prihranjivati,na glavu ona kapa za pčelare,rukavice na ruke,obučen da komarci ne mogu do kože i bacaj raketu sa primamom.Tako svaki drugi dan,nekoliko raketa ostalo u granju,jer samo u granju se nalaze i šarani.Nakon dobrih mjesec dana pripreme i ja krenio ujutro u 4 več na vodi,a tamo več neko peca.U tri pm okrenio se i kući,odmah štapove na klin i amen sa ribolovom.

 

[outlanderzg]

Svaka čast johabice, tvoje dogodovštine i način na koji su ispričane su genijalne, užitak je čitati. Da sam ja moderator dao bih ti plačenu kolumnu za svaki tjedan novu dogodovštinu.

Meni je vrhunac ribolova bio "pecanje" klenova na našem potoku. Prije 20-ak godina napravio mi pokojni deda štap za pecanje. Otišao u šumu i izabrao najravniju lijesku što je mogao naći, ogulio koru, stavo flaks i neki crveno-žuto-zeleni plovak (taj dio je mene kao sedmogodišnjaka najviše fascinirao), stavio malo olova i udicu. Ono pravi komplet za hobista-amatera-maloljenika . Isto napravio i mojoj sestri dvije godine mlađoj sestri. Veselje, a i očekivanje nas dvoje je bilo golemo. Našli mi doma bakinu staklenku za zimicu, izbušili rupe na poklopcu i krenuli tražiti gliste. Nakon 50-ak prevrnutih kamena imali smo dovoljno glista za izloviti pola potoka. Našli neke plastične kante u koje smo planirali staviti ulov i krenuli ponosno put potoka. Našli savršeno mjesto, riba kao u priči (tad još nisu izbetonirali korito, sad nakon betona nema niti r od riba, a niti vode). Nabili mi gliste na udice i zabacim ja, zabaci sestra, čekamo par minuta, riba ne grize. Ja kao stariji brat predložim da izvadimo udice i provjerimo da li su gliste još na njima. Izvadimo mi udice van, a kad ono flaksevi nam se malo zapetljali. Nema panike budem ja to brzo otpetljao. Krenem ja otpetljavati i nakon nekih desetak minuta dvije udice su bile tako stručno vezane jedna za drugu da je za njih gordijski čvor bio mala beba za otpetljati. Umjesto da smo se vratili kući ponosno s ulovom mi smo razočarani i posramljeni (zahvaljujući mom umjeću otpetljavanja) došli s 2 štapa pretvorena u jedan. Tu je bio kraj moje, a i sestrine ribičke karijere, ali i dan danas se sjetim onog šarenog plutenog plovka.

 

[johabica]

E moj Zvona,da ti vidiš koje smo mi mrene prije dvadesetak godina vadili iz Mure.Nismo nikada prihranjivali,ali jedanput su došli na naše mjesto slovenci prije nas i isto tako par dana bacali u vodu neznam šta,a mi naišli nakon njih. Štapovi su se izvlačili prije nego bi mamac došao do dna,za sat -dva patnaestak kila,neki komadi i od par kila.Riba ko u priči.Komaraca niotkuda.Ajde,tu i tamo pokoji.Krvi koliko imaš u žilama kada dođeš,sa toliko se vračaš.Za dozvolu te nitko i nepita.Malo mi je smiješno koliko si nahranio ribetine,sigurno su ti bile veoma zahvalne,vjerojatno su na gozbu pozvale i svu daljnju rodbinu.:rolleyess::drinkersržati ćemo se mi i dalje ribarnice,zar ne?Jeftinije nam dođe.A i meni bi bolje bilo da sam onu kutiju zdenka sir pojela nego što sam je umjesila u mamac.
Darijus,ti zbilja imaš sreće u životu.Živjeti na rijeci,klokot vode pod prozorom,cvrkut ptičica u šumarcima,životinjice i zelene livade.Ja bih tu živjela,taman da se svaki dan izgubim u šumi,i da me pojede medo,ili vuk ili zec,ili da me poplavi rijeka.Hm,ovo zadnje baš i ne bih,plivati neznam,a živjeti volim.:mrgreen:

 

[johabica]

Svaka čast johabice, tvoje dogodovštine i način na koji su ispričane su genijalne, užitak je čitati. Da sam ja moderator dao bih ti plačenu kolumnu za svaki tjedan novu dogodovštinu.

Meni je vrhunac ribolova bio "pecanje" klenova na našem potoku. Prije 20-ak godina napravio mi pokojni deda štap za pecanje. Otišao u šumu i izabrao najravniju lijesku što je mogao naći, ogulio koru, stavo flaks i neki crveno-žuto-zeleni plovak (taj dio je mene kao sedmogodišnjaka najviše fascinirao), stavio malo olova i udicu. Ono pravi komplet za hobista-amatera-maloljenika . Isto napravio i mojoj sestri dvije godine mlađoj sestri. Veselje, a i očekivanje nas dvoje je bilo golemo. Našli mi doma bakinu staklenku za zimicu, izbušili rupe na poklopcu i krenuli tražiti gliste. Nakon 50-ak prevrnutih kamena imali smo dovoljno glista za izloviti pola potoka. Našli neke plastične kante u koje smo planirali staviti ulov i krenuli ponosno put potoka. Našli savršeno mjesto, riba kao u priči (tad još nisu izbetonirali korito, sad nakon betona nema niti r od riba, a niti vode). Nabili mi gliste na udice i zabacim ja, zabaci sestra, čekamo par minuta, riba ne grize. Ja kao stariji brat predložim da izvadimo udice i provjerimo da li su gliste još na njima. Izvadimo mi udice van, a kad ono flaksevi nam se malo zapetljali. Nema panike budem ja to brzo otpetljao. Krenem ja otpetljavati i nakon nekih desetak minuta dvije udice su bile tako stručno vezane jedna za drugu da je za njih gordijski čvor bio mala beba za otpetljati. Umjesto da smo se vratili kući ponosno s ulovom mi smo razočarani i posramljeni (zahvaljujući mom umjeću otpetljavanja) došli s 2 štapa pretvorena u jedan. Tu je bio kraj moje, a i sestrine ribičke karijere, ali i dan danas se sjetim onog šarenog plutenog plovka.

Lijepa su sječanja iz djetinjstva,zar ne?Taj dječji entuzijazam i uzbuđenje su neprocijenjivi.Dobro je što ih se kasnije možemo sjetiti sa smješkom na licu.Tako ti je i moj sin,isto tako negdje u tvojim godinama bio ribojovac.Tu,iza vrtova u našoj ulici se nekada na opčinskom zemljištu vadio šljunak.Nakon vađenja je ostao bajer sa krasnom čistom vodom u kojoj su se djeca kupala.No,malo-pomalo-bile su to rane osamdesete,sve je bilo dozvoljeno-ljudi su počeli tu dovoziti kućno smeće
,otpad,čak i krepane životinje,u ono doba i ambalažu od pesticida,ma sve i svašta u najgorem izdanju.Bejer se pomalo počeo smanjivati,ali je netko odmah na početku,kada je sve još bilo uredno i čisto bacio unutra neke ribe koje su se vremenom lijepo razmnožile.Tu su djeca hodala pecati,pa je i naš sin svakodnevno sa prijateljima iz ulice pokušavao nešto uloviti.Koje je to uzbuđenje bilo!Ispočetka je isto tako imao drveni prut,a onda mu je muž dao najmanji štap na poklon.Očice su mu se zacaklile ko stakalca,i prvo što je izgovorio bilo je-mama,je ću tebi uloviti ribu.Hočeš li je pojesti ako je ulovim?Što sam mogla reći uzbuđenom djetetu-hoću-Treba znati da je u to vrijeme voda već bila toliko zagađena,a bajer se sveo na jednu desetinu veličine od prije jer se uporno zatrpavao dovozom smeća iz cijeloga sela.Otišlo moje dijete na pecanje,a ja sam Boga molila da ništa ne ulovi.Izgleda da sam imala previše grijehova na duši jer mi molitva nije bila uslišena,vratio se sin vrlo brzo sa ribicom ne većom od dužine pola dlana u kantici, i ponosno mi je pokazao i upitao-hoćeš li je ispeći i pojesti?Šta sam mogla,pokušala sam odgoditi kulinarski užitak,ali nije išlo.Morala sam je staviti u tavu,ispeči i pojesti,a on je sve vrijeme blistao od ponosa.Sin blista,a mama guta tih par deka ribice ko da joj se niz grlo spuštaju gumbošnise,i kroz glavu joj prolaze slike svega što pliva u bajeru,u isti joj se čas okreču i oči i želudac,ali je pojela.Bio mi je to najteži ručak u životu.A moj je sin toga trena bio najsretnije dijete na svijetu.On je nahranio mamu.

 

[zvona]

Ma ja do rukavca stare Drave imam neka 2km,do Dunava ovisno gdje do 30km.Okolo bezbroj kanala sa ribom ,razni rukavci Dunava -Dunavci,bare ali jbg nemam više volje a i ne volim iči sam.No da se vratim na početak priče o ribolovu.Moja bolja polovica je češto znala ,, kvocati ,,kako možeš biti na vodi i gledati u vodu u plovke,vrhove štapa to je dosadno,bez veze ovo ono.A gora je od kormorana ,obožava ribu. Dobro dobro njen rođendan a ja za poklon običan teleskom od 3m ( kederica ) složio sistem malog plovka i udice.Prvi ljep i pogodan dan na pecanje, ajmo snašo. Prvi puta ja njoj sve objasnio, pokazo kako se stavlja crvič na udicu,sistem zabacivanja itd itd i pecaj.U početku su to bile sitnije crvenperke i ostali ,, sitniš,, kad odjednom zaveze plovak i ode,udarila kontru a riba daje otpor,vozi ljevo desno.Štap lagan pa se još i dobrano savio.Viče ona što sada,pa što pecaj dobacujem ja i smijem se.Zamaraj.Izvukla babušku malo veču od dlana za nju kapitalac,oznojila,umorila ali osmjeh od uha do uha.Jel sada dosadno pecanje,Nije više bilo dosadno.Poslje naučila i one ,, grstave ,,crviče stavljat na udicu,one dugačke kišne također,pravi ribolovac.Svaki slobodan trenutak bili smo na vodi,i uvjek imala više ribe od mene.Da još sam imao sreće uspjeo sam je nagovoriti da nauči i čistiti ribu.

 

[johabica]

Znaš šta,Zvona,ma ne mogu vjerovati,meni ti je moj suprug isto tako nekada za rođendan kupio ribički štap.Veliki plavi teleskop.Gdje ste se našli,sunce li vam zubato!Dobro,tvoja je supruga barem koristila poklon,ja sam uvijek samo poslužitelj pa je to ispao poklon za njega(a i dan-danas sumnjam da je tako bilo i u planu).Inače,mi smo na štapove stavljali zvončiče i čekali i izležavali se.Ima taj ribolov svojih čari,ha?Samo da je više vremena.

 

[mtd001]

.Inače,mi smo na štapove stavljali zvončiče i čekali i izležavali se.Ima taj ribolov svojih čari,ha?Samo da je više vremena.

i tako se rodilo dvoje djece...:lol:

 

[mtd001]

Ajd da i ja napišem nešto friško od prije 2 mjeseca...:mrgreen:
Dogovorili se supruga i ja sa kumovima da sa klincima otiđemo jedno nedjeljno popodne u obližnji auto-kamp na pijaču.I tak sjedimo mi za stolom,a do nas sjeli isto jedan mlađi bračni par(nizozemci) sa curicom godištem ko i moja mlađa kćer.Ova moja kako još nije dobro znala hodati trebalo je stalno trčat za njom,a kako je mojoj ženi dopizdilo da stalno trči za njom a ja da ja ležerno sjedim i pijem pivkana,morao sam na smjenu.E,sad dolazi najbolje.Moja popišanka stalno napinje onoj maloj nizozemki i ja je dopeljam do nje da se malo poigraju i čučnem pored nje da je držim,ali kaj je najbolje,moje oči su bile točno u ravnini koljena njezine mame.A mama imala laganu haljinicu iznad koljena i pogled mi nesvjesno odluta ni više ni manje nego znate već kamo,srećom pa je imala gaćice.:mrgreen: A bio sam ni puni metar od nje,skoro sam i miris osjetio.:mrgreen:I tako mi spikamo malo po engleskom,više je bilo natucanje nego razgovor..a pogled tu i tamo odleti u nepoznato..
A joj,kad je kum skužio,pras u smijeh,kaže on meni da ga skoro čulo pola kampa:E moj kume,ti odeš pravo u jasle......
Kad je ženska skužila,pogledala u mene,stisla jadna noge i pocrvenila,ja nabacio kiseli osmjeh pokupio svoji malecku i bris za svoj stol dok još nisam popušio šamarčinu.A ovi moji se kesili ko da su se napušili trave.
Od tada pazim kada čučnem kad mi pogled luta u nepoznato,da ostanem neprimjećen...:lol:

 

[johabica]

Dobro si ti i prošao Mtd001.Dobro je da nisi obrao bostan i po nizozemski i po hrvataski.:rolleyess:No,nađeš li se opet u sličnoj situaciji,stavi naočale-bolje se vidi.:vragek::vragek:

 

[mtd001]

,nađeš li se opet u sličnoj situaciji,stavi naočale-bolje se vidi.:vragek::vragek:

a i ne vidi se kamo ide pogled....:lol:

 

[seljačić]

Ajd da i ja napišem nešto friško od prije 2 mjeseca...:mrgreen:
Dogovorili se supruga i ja sa kumovima da sa klincima otiđemo jedno nedjeljno popodne u obližnji auto-kamp na pijaču.I tak sjedimo mi za stolom,a do nas sjeli isto jedan mlađi bračni par(nizozemci) sa curicom godištem ko i moja mlađa kćer.Ova moja kako još nije dobro znala hodati trebalo je stalno trčat za njom,a kako je mojoj ženi dopizdilo da stalno trči za njom a ja da ja ležerno sjedim i pijem pivkana,morao sam na smjenu.E,sad dolazi najbolje.Moja popišanka stalno napinje onoj maloj nizozemki i ja je dopeljam do nje da se malo poigraju i čučnem pored nje da je držim,ali kaj je najbolje,moje oči su bile točno u ravnini koljena njezine mame.A mama imala laganu haljinicu iznad koljena i pogled mi nesvjesno odluta ni više ni manje nego znate već kamo,srećom pa je imala gaćice.:mrgreen: A bio sam ni puni metar od nje,skoro sam i miris osjetio.:mrgreen:I tako mi spikamo malo po engleskom,više je bilo natucanje nego razgovor..a pogled tu i tamo odleti u nepoznato..
A joj,kad je kum skužio,pras u smijeh,kaže on meni da ga skoro čulo pola kampa:E moj kume,ti odeš pravo u jasle......
Kad je ženska skužila,pogledala u mene,stisla jadna noge i pocrvenila,ja nabacio kiseli osmjeh pokupio svoji malecku i bris za svoj stol dok još nisam popušio šamarčinu.A ovi moji se kesili ko da su se napušili trave.
Od tada pazim kada čučnem kad mi pogled luta u nepoznato,da ostanem neprimjećen...:lol:

znači gledo si je pravo u oči.sasvim normalna pojava ;-)

 

[johabica]

Eto,ispričane su tri lijepe priče,znala sam ja da se hurmarije ne događaju samo meni:roll:ima nas više,jeli,bismo li mogli pročitati još koju?Ajde,lijepo molim,bilo koji forumaš,a onda ću,kada budem stigla,ispričati kako me muž vozio na hitnu.A možda se odlučim najprije kako sam kao mala napravila svađu zbog koje susjedi nisu pričali sa svom mojom bližom rodbinom dvadeset godina.I nešto više,čini mi se, još desetak.Ili nešto manje,ma nije bitno ali vrlo,vrlo dugo.

 

[mtd001]

znači gledo si je pravo u oči.sasvim normalna pojava ;-)

da,da....:lol:

Eto,ispričane su tri lijepe priče,znala sam ja da se hurmarije ne događaju samo meni:roll:ima nas više,jeli,bismo li mogli pročitati još koju?Ajde,lijepo molim,

joj,ima još jedna samo budem napisao kad dođem kući...:blackeye

 

[johabica]

da,da....:lol:


joj,ima još jedna samo budem napisao kad dođem kući...:blackeye

Vrati se brzo!

 

[johabica]

Što se događa,lijepo su se počele pričati priče,pa se naglo stalo.Malo smo sebični,ili krijemo svoje hurmarije kao zmija noge?:rolleyess:.U životu se svašta događa,grizu vas,ljute vas,bodu vas,a kad smo već kod bodenja,da ispričam još i kako me je ubola osa.To je bilo ono,kada me je suprug vozio na hitnu.E,bilo je to ovako-bio je neki dan,ne sječam se više jeli bila nedelja ili obični dan u tjednu,ali znam da je bilo ljeto,sunčano prijepodne,i ja sam krenula spremati ručak.Šta?Uz ostalo,naravno i krumpire.Pa ja sam beličanka,u mome selu krumpira ko u priči,pa je nekako normalno da krumpiri budu na meniu češće nego neki drugi prilozi.I tako sam si ja lijepo stavila u jednu zdjelu oprane krumpire i izašla ih guliti van iz kuće,na blago prijepodnevno sunce,na stepenice ispred kuće.Samo me je ,kada sam izlazila,odmah kod izlaznih vrata,malo iznad pete na nozi ubola osa.Zločestoća jedna,piknula me bez povoda,onako,pošteno,zapeklo me ko da je grom sjevnuo,i odletjela.Ma nisam ja neka mimoza,je da je bilo neugodno,ali već su me ranije pčele toliko puta napikale da sam prestala obračati pažnju na ovakve sitnice,i bez nekog uzrujavanja sam otišla do prve stepenice,sjela,i počela guliti.Peklo je još uvijek,ali nakon trećeg krumpira se pomalo počelo primirivati.nakon četvrtog boli skoro više nije niti bilo,jedino sam počela osječati kao da su mi očni kapci počeli nekako bridjeti.Ustala sam i otišla u kuću do supruga koji je gledao nešto na tv-u,i rekla mu-daj pogledaj,kakve su mi oči.Pogledao me je on,onako,i ne baš previše zainteresirano,valjda sam mu ometala koncentraciju,pa rekao-kakve su ti oči-oči ko oči.To me umirilo,pa sam se vratila na stepenice i nastavila sa guljenjem.Sunce toplo,još je jedan krumpir oguljen,ali sada su mi počela bridjeti i uha.Ostavila sam ja zdjelu opet na stepenicama,vratila se u kuću,podigla kosu i zapitala muža-kakve su mi uši?Zagledao se sada on malo pomnije u moje uši i konstatirao-uši ko uši.Pa sam opet otišla guliti.Treba taj ručak konačno i početi pristavljati.Eto,guli se zadnji krumpir,i baš i tome trenutku oko mene je počela ples još jedna osa.Mahnula sam rukom da je otjeram,kad-imam šta za vidjeti-koža na ruci mi je bila sva gobičasta,sve se osulo,a bome i druga ruka isto,sreće što ih nemam više,jer bi i te sigurno bile osute.Ostale djelove tijela nisam niti provjeravala,ustala sam brzo,odjurila u kuću,iz hodnika viknula mužu-pali auto,idemo na hitnu,na brzinu se istuširala-ne možeš znojan i bogtepiraj kakav doktoru,tko zna koje će mu sve djelove tijela pasti na pamet pregledavati,obukla haljinu,usput obula ljetne sandalice(one krasne nove sa srednje visokom potpeticom,a tako udobne za nositi),i nije prošlo sve zajedno niti pet minuta ,a mi smo već jurili prema gradu.Pogledavala sam pomalo ljutito u muža i mislila-e,tu ti je sada-oči ko oči i uha ko uha.tako ti je to kada je film važniji od rođene supruge.Vidjela sam da je zabrinut,gas je pritisnuo do kraja,pogotovo kada sam na ulazu u grad počinjala ostajati bez zraka,mislim da ga je pomalo počela hvatati panika.A i mene.No,eto,na hitnoj smo.Dojurio je liječnik odmah,konstatirao alergiju na ubod ose,prepisao mi injekciju,dao uputnicu za vađenje krvi i otišao,a došao je bilničar ili šta već jest,onaj koji mi tu injekciju mora dati.Iliti me piknuti. iliti ubosti.Da,opet ću biti bodena,jer sam ranije bila bodena.Koje li ironije.Sjedila sam ja na stolici i čekala spasonosnu pikicu,a bolničar je pripremao injekciju.To je onaj postipak koji traje minuticu.-dvije dok se injekcija priredi,odredi doza,a pacijent za to vrijeme mirno sjedi.Ako ga nije ubola osa.A mene je.No i ja sam sjedila mirno,svi su mi djelovi tijela bili mirni osim nogu.Jedna od posljedica uboda bilo je i nekontrolirano drhtanje.Počelo je još dok smo se vozili u autu i nikako nije prestajalo.I tako sam ja sjedila u stolci,mirna,a noge su mi se tresle.Imala sam one sandale sa peticama koje su po onom mramornom podu radile tok-tok-tok-tok zvuk.Pa stane.Pa tok-tok-tok-tok opet,pa stane.I tako stalno.Vidjela sam ja da mene bolničar stalno pogledava.Drži iglu u zraku,gleda mene,gleda u iglu,pa opet nešto provjerava,pa me gleda,a tok-tok se razlježe ordinacijom ko neki muzički refren koji se stalno ponavlja.A onda se okrenuo prema meni podigao iglu još malo više u rukama i rekao-gospođo,pa to je sasvim mala igla,eto vidite,čak sam je zamjenio,uzeo sam ovu najmanju što imamo.Nije vam to ništa strašno.Biti ću pažljiv,brzo će sve biti gotovo.Širom sam otvorila oči,čujem li ja to dobro,pa on misli da se je bojim injekcije.On to mene hoće utješiti.Htjela sam se na sav glas nasmijati.Nisam.Pa što bi čovjek pomislio,valjda da sam već i histerična.Pa da na kraju završim i na psihijatriji.Samo sam mu lijepo zahvalila na pažnji,i nakon pikice otišla.Mislim da će me se sjećati do kraja života.