Dogodovštine iz naših života

[ajkula]

aha nema johabice,sigurno je sa jačom polovicom negdje izašla na večeru,nadam se da bude atmosfera prošla onak romantično i punog želuca.Nego evo jedne zgone pričice kako sam morao ostaviti ženu na granici i vratiti sam vjenčanicu u salon.Nakon određenog vremena moja još je bila cura i ja odlučili napraviti taj zajeb i krenule pripreme za svadbu,nakon večine poslova došao red da se i vjenčanica nađe i mi preko granice u Mađariju u traženje jer je onda situacija bila tamo povoljnija,normalno da ja nisam ogledao haljinu da me nebi strefila kakava nesreča ali moralo se ići jedno 3 puta jer je haljina zahtjevala neka proširenja radi znate več čega i kad je sve bilo riješeno održala se svadba i idemo friško vjenčani prek granice,kad veli naš carinik ,gospođo izašla vam putovnica jučer,e to je bila smola.Ništa ljepo ženicu ostavio u kafiću i onako pun bijesa gas prema salonu,malo me mađarka gledala čudno ali kad smo se malo sporazumjeli samo se nasmijala i to je to,gas nazad na granicu po frišku ženu i veselo doma:rolfer::rolfer::rolfer:

 

[johabica]

Hvala svima na lijepim željama,i onima koji su ih poslali na PP.Ajde da vam šapnem gdje sam bila,ali nemojte nikome reći-spremali smo robu.Slavlje će biti u subotu navečer,sve je već organizirano i dogovoreno.

Prvih dana braka ostaviti ženicu samu,jadnu,nezaštićenu,a joj,joj,joj.No,dobro,koliko sam shvatila,ti si se unaprijed zaštitio,obilježio svoj teren,priljepio jasan znak da je zauzeta,konzumirana,he,he,:mrgreen::mrgreen::mrgreen:

 

[ARNO]

I ja se pridružujem čestitkama , puno sreće , zdravlja i što manje ludorija ,,,,,,,,,,,,,,,,,

 

[johabica]

Hvala lijepa ARNO,pristajem na sve,ali ludorija se ne odričem.Pa to onda ne bih bila ona prava ja.:vragek::vragek::vragek:

 

[ARNO]

Hvala lijepa ARNO,pristajem na sve,ali ludorija se ne odričem.Pa to onda ne bih bila ona prava ja.:vragek::vragek::vragek:

heee , hee to je istina što kažeš a i istina je da se uvijek dočekaš na noge ,,,,,



A vjerujem da će biti i izvješče sa fešte kada se glave izbistre ,,, a sigurno će biti nešto zanimljivo i za FORUM

 

[johabica]

Listala sam malo teme,nije baš neka aktivnost na forumu,ali sam primjetila u par navrata spominjanje traktora Torpeda,i to me vratilo u tamo neke osamdesete i probudilo sječanje na sve što sam doživjela radeći sa njim.Sijećam se kakvo je to veselje bilo,a i naravno,ponos,kada smo ga kupili.Do tada smo imali ursus i dva IMT-a ,pa je to bilo značajno pojačanje konja u našem asortimanu mehanizacije.U ono smo vrijeme sadili samo krumpire,više-manje u monokulturi,i to je iziskivalo svakogodišnje gnojenje oranica,a gnoj se kupovao na pilećim farmama u susjednoj županiji.Tako smo te godine,traktor se još nije pošteno niti udomačio kod nas,kupili jedan peradarnik i krenuli sa novim Torpedom i dvije traktorske prikolice na utovar u Varaždin,zapravo selo poslije grada.Krenuli smo natrag,naravno,moralo se proći kroz grad.Muž vozi,ja sjedim pokraj njega u kabini i zvjeram oko sebe,pratim promet,semafore,kada mi malo prije nego što smo morali proći kroz semafor pažnju privuče prednji lijevi kotač.Počeo je nekako lelujati,plesati,raditi osmice ,i naravno,odmah mi je bilo jasno-problem je na vidiku.Upozorila sam supruga da se nešto dešava,stali smo baš na semaforu,jer se u tome trenutku kotač već toliko naginjao lijevo-desno da je bilo samo pitanje sekunda kada će jednostavno otpasti,a mi spasti na prednju osovinu,iliti na tri noge.Stali smo.Sa traktorom i dvije prikolice pune pilećeg gnoja na semaforu.Sa povišenim stranicama.Mobitela nije bilo.Pa se moj suprug otputio po pomoć.Slučajno je u blizini bio Torpedov servis,pa su došli ,skinuli kotač,zapravo je ,kada su traktor podigli na dizalicu samo lijepo otpao,i da ne duljim,nakon par sati popravili.Utvrdili su da u lageru nije bilo niti trunke masti,otišlo je sve,kučište,košuljica,a traktor nov,imao je petnaest radnih sati.Da čovjek ne doživi,ne bi vjerovao.Nedugo nakon toga,bilo je proljeće,ja sam išla u polje sa njim pripremati zemlju za sadnju.Imali smo tada tanjuraču i raukombi,mislim da neki to zovu i sjetvospremač,e,ja sam taj puta išla tanjuračom,dobro se radilo,ali kada sam došla do kraja parcele,i trebalo je podignuti hidrauliku,ručicu sam digla,ali je tanjurača ostala na zemlji,Ništa se micalo nije.Nikakvi pokušaji nisu dali rezultata,ali je srećom par parcela dalje neki čovjek radio isto Torpedom,pa sam se zaputila po pomoć.Je,rekao je,tako ti je to sa Torpedom-kupio ga je nekako u isto vrijeme kada i mi,isti tip-ima jedna caka.Odšarafiš jedan šaraf,unutra je jedna opruga i jedna kuglica,i naravno ulje,malo pročistiš,sve vratiš i ideš dalje.Pokazao mi je,hidraulika je opet besprjekorno radila do slijedećeg puta,a ja sam svaki puta bila crna ko mehaničar,ali bitno je bilo da znam sama popraviti kvar i ne moram iz polja pješačiti kući po pomoć.A jesam se našarafila i nacrnila sa tim traktorom.A bome i napješačila.Prvo pješačenje je bilo prve jeseni kako smo ga kupili.Otišao je muž kamionom na tržnicu,a ja sam išla u oranje,bližilo se vrijeme snijega,nije se imalo šta čekati.Najprije sam poorala jednu parcelu od hektara,a onda sam otišla na drugu,ta je bila hektar i pol,a uzela sam sa sobom i kantu nafte,tako da se do mraka ne moram vraćati kući.Išlo je to lijepo,nisam stajala,mislila sam raditi sve dok ima goriva.I drugu sam parcelu već završavala,bilo je već predvečer,ali sam imala u planu otići i na sljedeću makar samo započeti.Trebalo je još samo proći dva puta gore dolje i napraviti završne brazde na krajevima,kada je odjednom moj Torpedo stao.I krepanako,u vožnji,u oranju.O,živote,što sad?Jeli zaribao,ubiti će me muž.Traktor nov.Pokušala sam ga opet upaliti,neće niti čuti. Mrtav.Ko mrtav hladan.Sveg sam ga pregledala,sve što mi je palo na pamet,a onda sam zaključila da je najbolje da idem po pomoć.Pješice.Je,tih pet kilometara do kuće i nije tako strašno.Ma vražju mater nije.Ipak sam krenula,sad je već bio mrak,polje pusto,nitko nije naišao da me pokupi.A onda mi je sinula ideja.Bliže od kuće mi je susjedno seltišla sam do prve kuće,to je bilo samo otprilike tri kilometra pješačenja,nazvala muža koji se umeđuvremenu vratio iz Zagreba.Došao je,pogledao ulje,sve je bilo u redu,upalio traktor iz prve,sve je dobro radilo,izorao zadnje brazde i pošli smo kući.E,traktore,traktore,bem ti tvoje zračno hlađenje,pa se pregriješ i krepavaš.Pješačila sam ja još.Kupili smo i Zetor od 50 konja,pa je muž išao sa njim,a ja sa Torpedom u pripremu za sadnju.Bližila se noć,a suprug je morao na neki sastanak pa je otišao kući,a ja sam ostala napraviti još jednu parcelu,jer je za jutro bilo sve spremno za sadnju.Najprije mi je otkazala hihraulika.Pa sam lijepo uzela ključ sedamnaesticu,otšarafila,izvadila kuglicu i oprugu,kuglicu sam u mraku izgubila i skinula sve svece sa neba dok je nisam napipala,vratila sve na mjesto i radila dalje,i naravno,završila tu parcelu.Sada je trebalo prijeći na drugu,pedesetak metara dalje.Pa sam ja odlučila,da si skratim put,po kraju susjednih parcela,dvije su bile u pitanju prijeći do naše.Prvu sam prešla bez problema.Drugu nisam.Tu je problema bilo.Između prve i druge je bio dubok jarak,pa je tanjuraća sjela,Zadnij desni kotač je ostao u zraku,i niti makac.Nisam paničarila.Ne odmah,Prvo sam pokušala par manevara.Ništa.Onda sam sišla i rukama probala nagurati zemlju ispod kotača koji je bio u zraku.Nije pomoglo.Pa sam probala rukama iskopati zemlju ispod tanjurače.Opet ništa.E,sada sam počela paničariti.Nakon otpaničarenja krenula sam pješice kući.Rano proljeće,pola deset navećer.Opet otprilike pet kilometara. Iliti sat pješačenja.Bem ti život,bem ti Torpedo,bem ti muža,bem ti pješačenje,noć i sve glupe žene koje vooze traktore.Taman kada sam došla blizu kuće,sustigao me suprug koji se vraćeo sa sastanka,uzeli smo sajlu,izvukli me,završili posao,i kući.Toga sam istog tjedna išla tanjurati jednu malu parcelu tri-četiri kilometara od kuće.Započela sam,došla do kraja,trebalo se okrenuti,digla sam hidrauliku,a muž je prilikom oranja po običaju napravio duboke jarke,i taman kada sam pomislila-neće valjda opet-tanjurača sjela,kotač se malo podigao i niti makac.E,tu sam si kilometar skratila put,jer u prvoj kući od polja živi moje kumče,pa me on išao izvuči.Vukli su me u polju prolaznici,jer sam se nakon kilmetara i kilometara opametila pa sam vozila sa sobom sajlu.Pametni znaju čemu služe sajle.Šta da kažem,dopizdio i mome suprugu Torpedo.Pa ga ponudio za prodaju.Iz bijesa je rekao dimnjačaru kad je kod nas čistio dimnjak-daću ga za pet tisuća maraka.Ovaj je odmah sutradan došao sa novcima.Ja ga nisam dala.Jesi li lud,mužu,pusti bijes,ispričala sam se čovjeku,dali smo Torpedo u novine i prodali da za osam tisuća.Nisam čovjeku koji ga je kupio rekla da vozi bicikl sa sobom na polje,zašto ga unaprijed plašiti,vrlo će brzo i sam shvatiti koliko je sati,a možda i nema tanjuraču.Ili neka je proda.Ili neka proda traktor.Kao mi.

 

[outlanderzg]

Hehe sad bude došo na svoje onaj forumaš Miško što stalno pljuje po Torpedo traktorima. Torpedo generalno nije loš traktor, naravno ima mana ali privređuje. Torpedi su posebno popularni u Podravini, uz IMT najčešči traktor.
Znam za jednoga koji ima preko 10 000 sati rada.Imali ste peh da se namjerite na limun u seriji. Tvoj Torpedo je sigurno bio sklapan prije nekog neradnog praznika ili vikenda.:rolleyess:

Nego samo da te pohvalim. Ti si prva žena za koju znam da ore, tanjura... Svaka čast. Zanima me kad si se i kako primila tih "muških poslova" Jel to johabijeva škola ili si to znanje donijela u miraz ?

 

[johabica]

Znaš šta,Miško će biti valjda zadovoljan,ali ja znam jednoga koji neće.Da vidiš kako me je u temi"Plavi oglasnik i njuškalo-komentari" kolega TorpedoTD 45 naribao,:weedman:,pročita li još i ovo,bolje da bježim od njega jer,sustigne li me,ne gine mi :axe:,sto posto..Inače,što se tiče rada se traktorom,nešto se znalo,nešto se naučilo silom prilika,naime prvih pet godina braka moj je suprug bio zaposlen,a par godina je bio terenac,tako da je sve što se radilo traktorom ostalo na meni,pošto ga njegov očuh nije znao niti voziti.A i svi su bili u nekakvim službama osim mene.Ah,Torpedo,nije on bio tako loš,međutim,saznali smo već puno kasnije no što smo ga prodali,mi smo ga kupili u vrijeme prije propasti tvornice,počele su se raditi neke spletke i igrice,po saznanju,razne sabotažice su bile u igri,ili najvjerojatnije i nemar radnika,stariji se sigurno sječaju osamdesetih i državnih firmi.
Ovdje u mome kraju ti nema muških i ženskih poslova,pogotovo u mome selu,radi se sve što se mora.Evo,npr,moj susjed prekoputa je policajac,supruga zaposlena,troje djece,kada treba skuha ručak,opere rublje,pospremi kuću,radi i srruju...Ma kažem ti-to smo ti mi-međimurci.
Da,još sam htjela reći ovo-nebismo mi prodavali Torpedo,nije sve to što se događalo bilo toliko strašno,čovjek sa vremenom nauči biti na oprezu,ali smo kupili Zetor 73-45,pa nije imalo smisla imati pet traktora,pogotovo u ono vrijeme.Kasnije smo prodali još jedan,sad su ostala tri,i niti ćemo više šta kupovati,niti prodavati.

 

[johabica]

Sutra ću cijeli dan raditi,a i prekosutra,pa da sada pokušam ispričati kako sam kada sam bila mala napravila veliku svađu.Međususjedsku.Bilo je to ovako-je,bila sam mala,ali ne toliko da ne bih mogla otići samostalno u grad na vađenje krvi.Mama je morala ići na polje,tata je radio,pa me nije imao tko voditi,a ja sam već išla u drugi razred osnovne škole,dakle,imala sam navršenih sedam godina.Sada će netko reći-kako sedam,a drugi osnovne.Pa tako-lako-u prvi sam razred išla sa šest godina,zapravo još su mi i falila tri dana do šest godina.Već sigurno pogađate da tako rano u školu mogu samo pametna djeca.Ili barem uporna.:rolleyess:A ludi roditelji i ludi koji određuju može li to dijete ili ne ih puste.Još samo da navedem da sam se rodila sa zubima,ima tu još toga,ali...No,i tako sam ja sjela na autobus,otišla u laboratorij za vađenje,naravno da su se svi unutra isčuđivali-kako tako mala,pa je sama došla,i pohvale sam dobila.A i bila sam mala,bila sam i najmlađa i najmanja u razredu.Nakon vađenja sam se vratila na autobusni kolodvor u gradu pričekati autobus za povratak kući.Tu sada moram stati i objasniti neke detalje za ovu priču.Naime,dan prije ove moje pustolovine je umro naš susjed,stari čovijek,preko osamdeset,za ono vrijeme i iz moje perspektive,jako,jako stari.No,moram se vratiti još više unatrag i reći ono što sam,iako sam bila dijete,jako dobro zamječivala,i sama zaključila da je to što vidim nešto loše.Naime,toga su staroga čovjeka zapostavljali,tukli čak,govorili mu oštre i ružne riječi.Njegova obitelj.A ja sam sve to svakodnevno preko plota,onakvog kakvim se nekada ograđivalo dvorište,gledala i slušala.Tako bi starac izašao malo na sunce,prošetao dvorištem,a njegov sin(i on je po mojem poimanju starosti već bio star)bi dojurio za njim,stisnutom šakom ga udarao po leđima i vikao,onako prigušeno-kuda ideš,što gaziš travu,ili bi si išao ubrati koju šljivu(šljive su mi posebno do dan-danas ostale u sjećanju),a netko bi dotrčao i opet ga lupao po leđima-što trgaš šljive,još su zelene.I još jednu sličicu moram objasniti,a to nisam osobno vidjela,nego sam čula i upamtila iz razgovora moje obitelji i susjeda.Susjedi čiji je član obitelji umro imali su u Zagrebu tetu,neudatu staru curu koja je skupila popriličnu imovinu i godinama pomagala rođake-naše susjede.Kupila im je uz ostalo u ono vrijeme televizor i donjela na poklon,pa su bili prvi u selu koji su ga imali,što je bio veliki prestiž.Pomogla je i prilikom gradnje kuće,i mnogih drugih stvari,a sve sa razlogom da kada više ne bude htjela ili mogla živjeti sama dođe iz Zagreba k njima u zajedničko kučanstvo.Naravno,i da im nakon svoje smrti ostavi svoju imovinu.E,sada mogu nastaviti.Čekala sam ja autobus,i onda je,kao i dan danas polazio sa sedmog perona,kartu sam kupila i nestrpljiva se vrpoljila.Malo dalje od mene je bila neka starija žena,malo pomalo mi se približila i započela razgovor.Prvo me je pitala od kuda sam.Pa,iz Belice,spremno sam odgovorila,bolje razgovarati,a pričati sam uvijek voljela,nego se dosađivati.Ispitala me zašto sam sama,što sam radila u gradu,a onda je slijedilo pitanje-a što ima novoga kod vas u selu.Ništa,rekla sam,jedino je umro jedan stari čovjek,ali-rekla sam,sigurno nije umro nego su ga zatukli.Tukli su ga svaki dan,a oni vam imaju jednu tetu u Zagrebu koja će doći živjeti kod njih a jako je bogata,pa će sigurno i nju zatući.Gledala me nekako zainteresirano,pa se vratila na umrlog.Ma nisu ga valjda zatukli,ako je bio jako star,stari ljudi umiru od starosti.Je, bila sam uporna ja,zatukli su ga,zatukli,vidjela sam ja kako ga svaki dan tuku,i detaljno prepričala što sam svakodnevno gledala i slušala,i dodala-sada će moja baka ići na verestovanje(tako mi zovemo bdijenje uz mrtvaca,a u ono su vrijeme mrtvi ležali u kući do pokopa),pa će vidjeti da li je crni(mislila sam na masnice),ako je crni onda su ga sigurno zatukli.Pričale smo mi do dolaska autobusa,a sigurno vam je već palo na pamet-žena sa kojom sam razgovarala bila je teta koja je došla na sprovod.Prošao je sprovod.Drugi dan nakon sprovoda došla je susjeda k nama.Što da kažem,teške su riječi pale.Svađa.Prijetnje,čak i sudom.Najbolje sam zapamtila susjedine riječi-je,zato ga je ona tako gledala(mislila je na moju baku),da vidi jeli gdje crni.Nije to moglo dijete izmisliti,vi ste to pričali među sobom,pa je ona čula.Vi nas ogovarate.Otišla je i više se nije vratila.Niti su ikada više sa mojima pričali. Niti sa mojom bakom,niti tetom koja je živjela prekoputa.A otišla je i njihova teta. I niti se ikada više vratila niti pričala sa njima.A niti im nakon smrti ostavila imovinu.Eto,tako je nastala ta svađa,svađa koja je trajala tridesetak godina.Sada su se pomirili,već desetak godina.Nestalo je zle krvi,otišla je u grob sa mlatiteljima starog susjeda,a mlađa generacija je valjda zaključila da je bolje da prašina proteklog vremena prekrije međususjedske razmirice.A i zašto se na nekoga ljutiti zbog tuđih djela.Život ide dalje,ja sam odrasla,naučila sam birati riječi kada želim reći nešto što bi za nekoga moglo biti neugodno.Svađe više ne priređujem,izuzmemo li onu kada su se moji posvađali sa lijevim susjedom,a bilo je to ili te iste godine na jesen,ili slijedeće,ne sječam se točno,ali nisam bila ja kriva nego stari čangrizavi susjed .Ah,bila sam mala,a ljudi u ono vrijeme nekako naoštreni i preponosni.Ispričati ću kada budem imala vremena.

 

[johabica]

Gleda se u našoj kući utakmica,a mene nogometaši ne zanimaju,pa mogu sada ispričati još jednu priču.A i u godinama sam kada me i sve manje zanimaju nogometaške noge,pa dakle,priča.Kako sam,kada sam bila mala,napravila svađu sa lijevim susjedom.Time ću najvjerojatnije zaokružiti djetinjstvo,ako se kasnije još nečega ne sjetim.No,bilo je to ovako-(primjetila sam da nekako često počinjem sa "bilo je to ovako")-bili smo jedna mala obitelj-otac,majka,brat i ja.Baš tako,poredani po godinama,a i važnosti.Ja na kraju.Tata je bio zaposlen,mama kućanica sa ambicijom da postane poljodjelka,mi đaci.Kada sada razmislim,bili smo kao obitelj bliže siromaštvu nego dobrostoječoj srednjoj klasi,pa je moja mati odlučila nagovoriti tatu da kupe kravu od susjeda,jednu staru Šeku,isluženu i pri kraju svoga mukotrpnog životnog puta,ali za nas dobru,jer sva joj je zadaća bila ujutro i navečer opskrbiti nas sviježim toplim mlijekom.Barem ispočetka.Kao što sam već rekla,prodavali su je naši susjedi sa lijeve strane,ljudi sa kojima smo se družili i posječivali,sa čijom sam se curicom svakodnevno igrala,i sa kojom sam išla zajedno u školu,kod koje sam ponekad znala i prespavati,a i ona kod mene,a znali su me njezini i pričuvati kada je trebalo.Dobro su tekli međususjedski odnosi,bila je to neka idila,nepomučena ljudska druželjubivost i dugi bezbrižni razgovori navečer nakon završenih dnevnih radova.I tako je Šeka bila kupljena.Odveli smo je u štalu mojega djeda.O,kako sam voljela tu životinju.Bila je to ljubav na prvo vođenje na lancu,više je ona mene vukla nego ja nju vodila,ali savršeno smo se razumjele.Svaki sam je dan vodila na pašu,ili prije škole ili nakon škole,tu na livadu odmah iz vrta.U mome je kraju bio običaj da se do Male Gospe livade kose,a nakon toga su krave pasle po bilo čijoj livadi.Nije se ništa nikoga moralo pitati,cijelo je selo imalo krave,i svi su ih vodili na pašu,pustilo ih se da lutaju kamo ih volja,samo se pazilo da ne odu u kukuruze ako su bili u blizini ili da ne naprave neku drugu štetu.Da,svi su ih puštali,samo sam ja svoju stalno držala na lancu.Vukla bih je na silu tamo gdje sam vidjela da je trava ljepša i zadovoljno promatrala kako joj se trbuh zaokružije i postaje sve veći. Tako svakoga dana.Pa i toga kada je puknula svađa.Držala sam ja svoju Šeku na lancu,milile smo polako korak po korak po livadi,povremeno bih je pogladila po glavi,a onda sam se sjetila da sam dan ranije napravila kolače od blata i stavila ih na sušenje na kukuružnjak,kako bih ih ,kada budu suhi,mogla ofarbati.Pa šta,bila sam prvi razred osnovne,kolači od blata su mi bili specijalnost i najdraža igra,jer osim jednog plišanog mede,drugo nisam niti imala.Osim raznobojnih i raznolikih kamenčića koje sam sakupljala.E,kolače je trebalo ići okrenuti kako bi sušenje bilo ravnomjerno,tu sam bila pravi znalac,pa sam lanac lijepo Šeki omotala oko rogova i otišla kući.Okrenula sam kolače i vratila se.Šeka je i dalje mirno pasla,vrtjela se po livadi amo-tamo.I taman kada sam htjela odmotati lanac i ponovno preuzeti ulogu čuvarice,palo mi je na pamet da sam gladna.Odmah sam se sjetila kosane slane masti i svježega kruha,bilo je to nešto što sam posebno voljela(ionako za nekakve paštete,pekmeze ili med nismo imali novaca-med je mama kuhala od cvijetova maslačaka i šečera),i odluka je pala u trenu-vraćam se po šnite.Šekin trbuh je sve puniji,a moj sve prazniji,pa da se malo izjednačimo.Nisam se dugo zadržala,namazala sam dvije šnite,jednu sam usput pojela a sa drugom sam došla do moje kravice i htjela odmotati lanac kako bih bih ga opet držala u rukama.No,lanca nije bilo.Krava je mirno pasla,rogovi su bili prazni,lanca kao da nikada nije niti bilo.Nestao ko nekom čarolijom,sad ga vidiš,sad ga ne vidiš.Gledala sam i nije mi bilo jasno kako je mogao nestati.A što je najgore,kako ću sada moju Šeku odvesti kući i privezati je za valov.Ovo je iziskivalo pomoć.Otrčala sam ja i treći puta kući,ovaj puta po pomoć mame.Ispričala sam uzbuđeno što se dogodilo,pa smo se zajedno vratile na livadu.Pregledale smo sve grmlje,jer je mama mislila da se krava češala pa je lanac negdje spao,prehodale cijelu livadu,ali lancu niti traga.Kao da ga je zemlja progutala.Odvele smo kravu u štalu.Bližila se večer.Tamo,malo prije mraka,došla je moja najbolja prijateljica,susjedova unuka,od kojeg smo kupili kravu i rekla-susjeda,poslao me japica da dođete k nama po Šekin lanac i da platite travu koju je pojela na našoj livadi.Da,livada je bila njhova,ali Mala Gospa je odavno prošla,pa se to po svim seoskim uobičajenim pravilima nije računalo,pa i oni su pasli svoje krave po tuđim livadama.Vidjela sam ja odmah kako se mamin izraz lica pomalo mijenjao.Na kraju prijateljičine izrecitirane poruke nastala je tišina.A onda je mama progovorila.Rekla je-znaš šta Slavice,reci ti svome japici da ću mu ja donjeti šator trave,a on si neka lanac zadrži i može se objesiti za ne njega.E,tu je dobrosusjedstvo puklo.Ko staklena čaša kad je podigneš visoko iznad glave i pustiš da padne na betonski pod.Odu krhotine na sve strane,i da ih i hoćeš skupiti i poljepiti,uvijek neki komadić nedostaje,i nikada više ne može biti kao što je bilo.I sve to zbog čangrizavosti jednog starca i ponosa jedne povrijeđene žene i djeteta koje nije bilo tamo gdje je moralo biti.A i da je bilo,bi li bilo drugačije?Vjerojatno ne.I tako su se sa jednim susjedima nakon izmjene generacija odnosi popravili,ali sa ovim lijevima se sa dolaskom zeta sve još pogoršalo.I to traje četerdeset i petu godinu.Dugo je to vremena,pakosti su nam se radile za japičinog života,nakon njegove smrti ulogu pakosnika je preuzeo njegov sin,a nakon njega zet.Muž moje nekadašnje najbolje prijateljice.Koja je tamo negdje u sedmom osnovne jednostavno prestala pričati samnom,a da se nismo ništa posvađale niti bilo što jedna drugoj krivo napravile.Ali joj je naredila mama.A ja već trideset i pet godina ne živim pokraj nje.Ali,kada se sretnemo,jednostavno okrene glavu.To je jedina osoba u selu sa kojom ne pričam:A ima nas tri tisuće.Joj,krivo sam rekla,ima još jedna,pa tu je odmah preko puta mene.Tu je prije dvije godine pala svađa.Nije zapravo svađa,samo sam ja rekla što mislim o ocjeni komisije za najljepše uređeno dvorište u natjecanju u kojem smo sudjelovale,a čija je predsjednica iliti glavna bila njena nećaka.A-joj,što sam tu ispala naivna i glupa,to nije niti za ispričati,a i malo sam razočarana kakva sam ovca ispala.Ma,nema veze,život je pun uspona i padova i nije bitno ako se spotakneš i padneš,bitno je smoći snage za ustati i krenuti dalje,zat ne?

 

[tomo522]

eeeeeeeeeeeee sve naj naj i ko će ovo sve pročitat.....men treba 2 sata za ovo:drinkers:

 

[johabica]

E moj Tomo,priča je priča,ne možeš sve reći u par riječi,a šta da sam rekla sve što bih mogla o ovoj temi,ma bila bi to cijela knjiga.Koliko tu još detalja ima,eeeeee.A i nekako mi leži pisana riječ od malih nogu,volim i pročitati i napisati,ali zbog ograničenja strpljivosti čitatelja ne bih htjela biti prenaporna pa je ovo što pišem više informativno nego literarno.Da mi se pratioci ove teme ne umore.
Ima jedna pjesma posvečena ovoj priči,čovjeku koji je mojoj Šeki skinuo lanac oko vrata namotan na rogove,napisao ju je moj otac davnih sedamdesetih,a zove se "Sosed".Znam je napamet.Možda je jednom napišem.

 

[johabica]

Htjela sam danas ispričati kako sam zbog polaganja "C" kategorije prolila gorke suze,ali sam se pročitavši zadnji post koji sam napisala prisjetila oca,a time i jedne druge priče u kojoj su se isto lile suze.Ah,suze,šta da kažem,pomažu kada je u duši teško,a pomažu i kada se treba izvuči iz teške ili neugodne situacije.No,moram početi ispočetka.Bilo je to prije dvanaest godina,znam točno,jer je tada moj otac ležao u bolnici teško bolestan,a ja sam mu svaki dan odlazila u posjetu,ponekada u vrijeme posjeta,a najčešće kasno popodne ili navečer kada bih se vratila iz polja ili napravila sve što treba.Nisam mogla propustiti nijedan dan, bili su to naši posljednji zajednički mjeseci.Nakon posjeta,tokom vožnje kući,emocijama treba neko vrijeme da se slegnu i primire,obično je to trajalo do dolaska kući,kod kuće obaveze potisnu sjećanja pa se čovijek nekako vrati u normalu.Tako bih ja svaki dan već rutinski prolazila taj put od kuće do bolnice i natrag,a onda se jednoga dana nešto dogodilo.Taman sam prešla prugu na izlasku iz grada kada sam ugledala nekog starog čovjeka kako polako,teškim korakom, pješači uz rub ceste.Stala sam uz njega,otvorila vrata auta i pozvala ga da uđe.Sjeo je starac u auto,pa sam ga odmah upitala-japica(tako mi nazivamo jako stare ljude,njima je uvreda ako im kažeš deda,to je rezervirano za generaciju moga oca i ovu našu),a kamo idete?Mislila sam na selo u kojem živi.Moglo je to biti prvo iza grada,ili moje,ili čak i neko iza moga na toj cesti koja nas povezuje.I prije nego sam čula odgovor bila sam odlučna odvesti ga kamo god treba,taman i tri-četiri sela dalje od moga.Starosti treba pomoći ako se može.Zato sam se nemalo iznenadila kada je rekao-u Orehovicu.U Orehovicu?-odmah mi je nešto zazvonilo na uzbunu,ali auto je već milio cestom,a ja sam preslagivala u mislima sve moguće kombinacije.Orehovica nije na toj cesti,može se doći i tim putem,ali je puno duži nego da se ide onim koji vodi izravno iz grada.A nakon još par rečenica postalo mi je jasno da kraj sebe imam starca koji se ili izgubio,ili je otišao iz nekog doma ili je dementan,sve u svemu,nešto nije bilo kako treba.Zato mi se lice obasjalo smiješkom kada sam stotinjak metara ispred sebe parkiranog uz cestu ugledala policajca.Odmah sam dala žmigavac sa namjerom da stanem i zamolim ga da provjeri fali li netko u bolnici ili staračkom domu,ili je tko prijavio nestanak stare osobe.Taman kada je auto stao,policajac je digao palicu stop.Koja glupost,on mene zaustavlja,a da i na oba oka slabo vidi moralo bi mu biti jasno da sam ja stala i prije nego mu je uopće i palo na pamet dići palicu.Izašla sam iz auta i pokušala mu objasniti situaciju sa putnikom.Nakon izlaganja zamolila sam ga da provjeri traži li tko čovjeka-dom,bolnica,obitelj...Prve policajčeve izgovorene riječi bile su-vozačku i prometnu molim.Molim?Nisam mogla vjerovati što čujem.Pa on traži dokumente na provjeru,a u autu sjedi čovijek koji očito treba pomć,i moju i njegovu.Netko je negdje sigurno zabrinut za sigurnost člana svoje obitelji koji se izgubio,a ovaj bi provjeravao dokumente.Nisam se dala,nije mi padalo na pamet udovoljiti mu zahtjevu dok ne riješimo misterij izgubljenog čovjeka,pa sam inzistirala na poduzimanju potrebnih radnji.Nato sam dobila odgovor kako nema potrebe ništa provjeravati,jer,da se netko izgubio,ili netko nekoga traži,on bi to već čuo preko radija,a kako nije,znači da je sve u redu,a ja neka lijepo izvolim njemu pokazati ono što se od mene traži da ne bi bilo problema.Vidjela sam ja odmah da od normalne komunikacije neće biti ništa pa sam se okrenula prema autu sa namjerom da pokažem te toliko tražene putne isprave,i imala sam što vidjeti.Starčić je već izašao iz auta i zaputio se polako cestom,odmaknuo je već nekih pedesetak metara dok smo mi raspravljali.Tu je moje strpljenje i tolerancija i poštovanje prema uniformi isparilo.Ko kipuća voda na vatri.Bijesno sam mu rekla-vidite što ste napravili,tko zna gdje će sada završiti,vi ćete biti krivi ako nešto nije u redu.Tu sam stala,svaka daljnja riječ je mogla samo izazvati tešku svađu,ali je zato uniformirano lice samo kratko ponovilo-isprave molim.Gurnula sam mu ih pod nos i demonstrativno okrenula glavu na drugu stranu.Zato sam tek nakon što je izgovorio-istekla vam je registracija-primjetila zlobni sjaj njegovih očica.Pogledala sam ga i u prvi mah pomislila da nisam dobro čula,ali me pakostan izraz njegovog lica odmah prizemljitvorio je knjižicu,i čitao-registracija vrijedi do šesnaestog petog.A danas je devetnaesti peti.Kazna je tisuću kuna.Neznam koliko su sudski troškovi.Ali i njih ćete morati platiti.Bem ti život.Stala sam a da nisam morala.Pale su oštre riječi i uništile svaku mogučnost mirnog rješenja nastalog problema.Tisuću kuna.Plus troškovi suca za prekršaje.A sigurno ću dobiti i kaznene bodove.Nije to malo.Treba naći neki izlaz.Na brzinu sam posložila neku strategiju rješavanja krizne situacije u glavi.Počela sam sa istinom,a kasnije sam je mislila prilagoditi razvoju i potrebi situacije,pa sam rekla-ma,ne mogu vjerovati,registracija nam je istekla,uopće nismo primjetili,hvala Bogu da sam stala,jer da me sada niste provjeravali,tko zna dokle bismo se tako vozili.Evo,čim dođem kući,muž će odmah riješiti problem,i već danas će registracija biti produžena.Da ne bi.Inzistiralo se na pisanju prijave sucu za prekršaje,pa sam nastavila sa uvjeravanjem da će se sve srediti još danas,pogotovo kada sam primjetila da se led na licu policajca počeo pomalo otapati,a onda sam u žaru izlaganja izrekla ono što je pokopalo sav dotadašnji trud-tako nam se isto dogodilo i prije tri godine,čisto smo zaboravili na registraciju pa smo se mjesec dana vozili dok nismo primjetili.Bem ti jezik brži od pameti.Lice se opet sledilo u trenu,blok i olovka je opet bila aktivirana,i tisućica je opet visjela u zraku.Pogledao me i oštro rekao-šta,već ste se vozili neregistriranim vozilom,i to mjesec dana?Šta sada?Ovo je iziskivalo alternativno rješenje.Suze.Posljednje sredstvo obrane na bojnom polju.Ako ga to ne slomi,nikakvih asova više nemam u rukavu,sva raspoloživa sredstva bila su iskorištena,i logika,i iskrenost i poniznost i moljakanje. Pa,iskreno rečeno,rasplakati mi se i nije bilo teško,cijelokupni obiteljski stres je provalio u trenu,pomiješan bijesom propalog pokušaja spašavanja jadnog starog čovjeka i nemogučnošću normalne komunikacije sa službenim licem,suze su stale polako kliziti niz lice,a onda su navalile ko kišna godina,i da sam i htijela,više nisu htjele stati.Sve se sručilo u trenu,i više nije bila u pitanju ta tisuća i nešto,bila je nevažna ko da je manja od kune,ili ko da nikada i nije bila moja.Samo jad i osjećaj nemoći da se promjeni nešto što se nikada neće moći. Gledao me policajac začuđeno,neznam što je mislio,a ja mu nisam imala namjere ništa više objašnjavati.Čekala sam da napiše tu kaznu,sada mi je već bilo svejedno i nebitno,ali nije.Vratio mi je dokumente i mirno rekao-idite napraviti tehnički,sredite to do sutra i sve će biti u redu.Uzela sam isprave,sjela u auto i otišla,starca više nisam vidjela.Kamo je otišao,neznam,morala sam ga sustiči na cesti,ali je jednostavno nestao.
Ovdje ću stati,priči nije kraj,ali bilo bi previše da je ispričam do kraja pa ću nastaviti kada nađem vremena.

 

[tomo522]

e kolegice,kolegice.....vidiš da u nesreći uvijek ima i sreće ali i dobrih policajaca..ha ha...a jesi li registrirala auto sutra dan il si opet zaboravila:lol:artyman:

 

[johabica]

e kolegice,kolegice.....vidiš da u nesreći uvijek ima i sreće ali i dobrih policajaca..ha ha...a jesi li registrirala auto sutra dan il si opet zaboravila:lol:artyman:

E tomo522,što se tiče policajca,on uopće nije bio dobar,koliko sam samo riječi morala potrošiti da ga svedem u okvire normalne komunikacije,bilo bi ih dovoljno za dvadesetak priča.A što se registracije tiče,pa to je ono što još moram ispričati,a šta da kažem,sudionici te priče su isti ko i u ovoj ispričanoj-isti moj auto,ista ja,isti policajac i isti policajčev motor,jedna srijeda i jedam sajam srijedom.
Htjela sam napisati sada,ali mi je dan nekako težak.Ništa danas nisam napravila,neka luda južina od jutra,sama kod kuće,dva smo dana spremali robu,pa sam sada polumrtva.Ne,poluživa,danas sam optimist.

 

[tomo522]

E nemogu vjerovat da ti nemožeš pisat........onda si stvarno jako umorna...pozdrav tebi i tvom mužiću našem prijateljuartyman:

 

[johabica]

Da ukratko završim započetu priču o jednom zločestom policajcu i jednom nehotičnom propustu registracije jednog osobnog vozila.Krenuti ću od dolaska kući nakon što sam sama,ko neka glupača,stala kod policajca kraj velikog motora sa palicom "stop" u ruci koju je dotični podigao u trenutku kad sam ja već takoreći izlazila iz auta.Pitao je Tomo522 jesmo li registrirali nakon toga auto.Pa jesmo,naravno da jesmo,pa to se mora,samo...
Bilo je to ovako-došla sam ja doma,ispričala suprugu šta se dogodilo i šta sam ja zločestome obečala-za one koji nisu pročitali raniju priču-da će auto biti registriran već sutra-on je uzeo u ruke knjižicu,provjerio i rekao-ah,danas je petak već kasno popodne,sutra je subota,pa nedjelja,pa će se to odgoditi za ponedeljak.Je,ali se u ponedeljak trebala pripremati roba za tržnicu,u utorak se to trebalo prodati,pa se registracija pomaknula za još jedan dan.Usput sam od supruga dobila savjet da se ne vozim previše,samo onoliko koliko je nužno.A ja sam morala svaki dan ići do grada u bolnicu.I tako je došla srijeda.Otišla sam ja opet neregistriranim autom do bolnice(ako me to šta rehabilitira-osiguranje je vrijedilo do kraja mjeseca,ali je datum tehničkog pregleda prošao),i nakon posjeta se zaputila kući.Je,ali srijeda je kod nas sajmeni dan.A proljeće je bilo,a u proljeće je sajam prepun cvijeća.A to se ne može nikako propustiti pogledati.Ma šta,i taj put vodi od bolnice ravno kući,samo treba ići malo okolo.Pa sam se ja zaputila tamo,ubacila se u gužvu i na sreću poprilično spretno se dočepala parkinga na samom ulazu u prodajni prostor. Zaključala sam auto i prošetala šarenilom sajma.Nisam se predugo zadržala,nekih pola sata,nisam čak ništa niti kupila,tek da se duša napije ljepote.Kada sam se vratila do svoga vozila malo mi se digao živac.Iza mene je bio parkiran ogroman motor.Tako da nisam mogla niti naprijed niti nazad.POgledala sam malo bolje to vozilo na dva kotača i prvo mi je palo na pamet-pa takav isti motor je imao onaj policajac koji me u petak htio kazniti. O,koji li je idiot tako pametno parkirao i otišao.Sad mogu tu stajati i brojati ovce.Ogledavala sam se oko sebe,nije bilo nikakve naznake da je vlasnik grdosije u blizini,pa sam sjela u svog jadnika i odlučila pričekati.Valjda taj netko ima toliko mozga da zna kakvu je glupost napravio,nije valjda da mu je u glavi propuh,pa ću tu sjediti ko drvena Marija dok se cijeli sajam ne raziđe.Taman sam sijela,i gotovo isti čas se okrenula iza sebe-kad eto ti iznenađenja-iza mene prazno.Motor je nestao.Na brzinu sam izašla na rikverc i uključila se u kolonu prema izlazu.A onda sam šest vozila ispred sebe ugladala policajca na motoru.Motor mi je bio nekako poznat.Pa to je onaj motor koji je maločas bio parkiran iza mena.U taj čas je poličnik ušao u zavoj i našao se meni iz profila.Pa to je onaj policajac koji je meni u petak htio napisati kaznu.I kome sam ja napričala priče dostojne najljepše bajke,i koji je konačno ustuknuo pred suzama kao posljednjim sredstvom obrane.E,sada bi moglo biti svašta.No,sreća mi se nasmiješila.Privremeno.Naime,leteći(tako ja zovem sve policajce na motoru)je odjednom dao gas i spretno se među kolonama probijao prema cesti.Idi,samo idi,mislila sam i jedva čekala da mi se izgubi iz vida prije nego se okrene prema meni i skuži koga je opet sretišao je.Ali samo do ruba ceste.Tu je stao i počeo regulirati promet.A gužva sa svih strana,ne možeš iz kolone niti lijevo niti desno,samo mic po mic miliš ravno naprijed.Milila sam i ja.Polako.Pognute glave.Mala.Makovo zrno.I manja.A ,iako i nisam prerevan vjernik,usput sam molila Boga da se ne okrene u mome smjeru.Okrenuo se.Šest auta prije nego sam trebala doći do njega.Pogledi su nam se sreli.Bljesnulo je u trenu.Prepoznavanje.Neki čudan izraz lica.Na trenutak.Nije mi promaknuo.U trenu sam opet pognula glavu.Činilo mi se do ispod volana.E,S... sada si gotova.Neće sada suze pomoći.Neće pomoći ni da Mura suza poteče,dobiti ćeš sad kaznu i za petak i za srijedu.Tko zna šta će mi sve nakalemiti zločesti. Još pet auta do njega i igri je kraj.Smrknulo je meni,svanulo je njemu,vidjela sam da se veseli nešem susretu,svaki me čas pogledavao i strpljivo čekao.Gužva je bile prestrašna,iz pet smjerova su se automobili križali,i svatko je mogao ići samo ravno.Pomakla sam se za još jedno mjesto naprijed,a onda je sve stalo.Došao je neki kamion i totalno sve zagungulao.Leteći me još jednom pogledao,oči su nam se srele,a onda se dao na posao rasčiščavanja situacije.Toga mi je trena blijesnulo-pa tu uz kanal vodi jedan uski piteljak kroz livade prema prugi.Još jedno mjesto,i imam slobodan put.I baš taj čas vozilo ispred mene se pomaklo,tek toliko da sam ga mogla kroz iglenu ušku zaobiči sa desne strane,i put u slobodu mi je bio otvoren.Jednostavno rečeno-pobjegla sam.Gas po grabastom livadnom putiću,čim dalje od sajma,zločestog i kazne.Srećom je trava već dosta porasla,a i grmlja je bilo dosta,pa sam se brzo izgubila iz vidnog polja.Neću sada pričati koliko sam preoranih njiva svojim jadnikom morala proći,samo sam čekala da negdje zapnem ili da se zločesti na motoru stvori iza mene i kaže-stop,isprave molim.Nije.Niti sam gdje zapela.Kući sam dočla blatnim,zmazanimautom,i čim sam vidjela muža samo kratko rekla-tehnički.Odmah.A zločesti nek si sada misli kako sam nestala.Imam ja čarolija.Iliti ,znam se ja dočekati na noge.

 

[mtd001]

ha,ha,ha..ovo je dobro..
a jeste vi ženske snalažljive....:lol:

 

[johabica]

A-ha,sada je valjda jasna ona narodna-gdje :vragek: nemože,ženu pošalje..Dala bih ,ma platila bih i cijelu kaznu samo da sam mogla vidjeti njegov izraz lica kada je shvatio da me nema,jer morala sam proći kraj njega,nikakve druge mogučnosti nije bilo,a put kojim sam odlepršala je neprimjetan,tko ne zna za njega ne bi mu ni palo na pamet da je tu.:weedman::weedman::weedman:
Baš sa zločesta.:rolfer::rolfer::rolfer:

 

[ŠANANA]

Pak smiješ se voziti, odnosno imaš pravo 2 tjedna nakon isteka registracije, bitno da je osiguranje produženo ili još uvijek vrijedi i nemogu ti ništa.