Imam puno toga za ispričati,ali sada ću javno iznjeti kako smo prije nekoliko godina išli sa prijateljima proslaviti moj rođendan.Zapravo išli smo na rođendanski ručak u Ludbreg.U hotel.Najbolji u gradu.Iako ih baš i nema previše.Mislim,jedno tri.Manja.I jedan veći.E,u taj veći smo se mi zaputili.Bilo je to ovako-meni je rođendan 29.08.Svake godine.Ali,taj datum obično pada radnim danom,pa ja to onda odgodim za prvu nadolazeću subotu ili nedelju,kako mi je zgodno.Na datum mi se samo počestita,a slavlje i pokloni idu kasnije.Pa sam tako ja i taj puta to malo odgodila,naime početkom devetog mjeseca je u Ludbregu veliko katoličko slavlje,proštenje,hodočašće,i praktično je to sve zaokružiti jednim izlaskom.Nazvala sam prijatelje Fabijaniće i dogovorila da ih pokupimo u podne,kako bismo do trinaest sati mogli započeti sa ručkom,međutim je njima u međuvremenu nešto iskrslo,pa smo polazak morali odgoditi do pola tri.U grad smo došli oko tri,pa kada u toj gunguli nađeš parking,pa kada dopješačiš do hotela,lijepo se sat pomakne na pola četiri.Sada,nije ni to tako kasno,zapravo ne bi bilo,da sam ja nešto barem u podne jela.Ali nisam.Nisam niti ujutro,jer ujutro nikada niti ne jedem,a u podne nisam niti imala šta jer nisam niti ništa kuhala.Koji idiot kuha kada ide u hotel na ručak.Muž je nešto gricnuo,nešto sitno,ali nešto,a ja baš ništa.Veliko ništa.Nula.Nema veze,eto nas u hotelu.Uzeti ćemo janjetinu na žaru,iako je bilo nešto otmjenije u planu,sada je već prekasno da uzimamo nešto po naruđbi.To treba čekati,a meni je već toliko vedro u želucu da mi se mrači pred očima.Došao je konobar saslušati naše želje,i na spomen janjetine mirno rekao-nema.Kako nema-nisu još niti četiri sata,ljudi ko mrava u mravinjaku,a hotel više nema janjetine.Nema,kaže nesuđeni primatelj naruđbe-sve smo prodali.Nismo računali da će biti toliko ljudi.Dobro,pomirila sam se sa situacijom,uzeti ćemo onda odojka,ali samo ako je topli.Nema-govori konobar-i to smo prodali.Ajde,uporna sam ja,sada već spremna i na čekanje iako se želudac već ozbiljno počeo buniti-što imate od gotovih jela ili po naruđbi?Nema ništa-čule su se zlokobne riječi,sve se pokuhalo šta smo imali,ali možete nešto popiti ako želite.Ili možete otići u naš drugi hotel,tu sto metara niže,pa tamo nešto pojesti.Otišli smo.Povo što sam upitala kada smo ušli kroz vrata bilo je-imate li šta za pojesti.Nemamo,čula sam odgovor,a onda je slijedio refren o svemu pokuhanom i pojedenom,no u pola priče se konobar dosjetio i pobjedonosno izvalio-imamo teletine,evo,mogu provjeriti u kuhinji ako želite.Želimo.Želimo i teletinu i juhu i desert,i želimo to najbrže što može,ako može.Sjeli smo za stol i čekali konobara da dođe uzeti naruđbu za piće.Došao je za desetak minuta.U slijedećih deset nam je piće i donio.Meni sok od borovnice,Aniki đus,za muške se više ne sjećam šta su pili,ali se zato vrlo živo sjećam kako je konobar,kada je pometao boce ispred svakoga nespretno rukom zakačio moju bocu soka koja se prevrnula,i naravno razlijala.Čovjek je spretno reagirao,podigao flašicu u kojoj je ostalo nešto manje od pola tekučine,na brzinu otišao po krpu,pocapkao po stolu da se tekučina upije i otišao.Stolnjak promjenio nije,velika mokra crvena mrlja se crvenjela,drugi sok donio nije,mi se gledamo,i pazimo da se slučajno netko ne nasloni laktovima na stol,jer će na odjeći ostati tragovi.Tko čeka-dočeka.U slijedećih desetak minuta konobar se pojavio opet.Sada je nosio juhe.To je dobro odradio,ništa se nije prolilo,pa smo uzeli žlice i počeli jesti.Stavila sam prvu žilcu juhe u usta i blaženi osječaj zadovoljenja gladi prošao mi je cijelim tjelom.Srknula sam ja i drugu žlicu.Opet osjećaj zadovoljstva.Treću nisam.Kada sam treću prinosila gladnim ustima,u vidno polje mi je upala jedna dlaka.U žlici.U juhi.Pa mi je ruka u zraku stala.Pozvali smo konobara odmah.Koji je ovaj puta odmah i došao.Uzeo je žlicu sa juhom i dlakom iz moje ruke,otišao i ubrzo se vratio i rekao-ja sam odnio ovu dlaku u kuhinju,i utvrdili smo-jeste,to je dlaka,ali je crna,a obadvije naše kuharice su plave.A kao što vidimo,i vi ste svi plavi.Pa nam sad nikako nije jasno,odakle ova dlaka u juhi.E,tu je meni doslovno prekipjelo.Znate šta-rekla sam mu poprilično mirno obzirom da je bijes u meni rastao proporcionalno osječaju gladi,sada nam donesite račun,ovu juhu sa dlakom si naplatite malo više jer i dlaka valjda nešto košta,a sok vam neću platiti,iscijedite si stoljnjak da napunite bocu,pa ga prodajte nekome drugom.Platili smo i otišli.Teletinu nismo dočekali,a i da jesmo ne bismo je jeli.Ma figu,društvo valjda ne bi,ali ja bih jer sam već bila toliko gladna da bih i žablje krake jela.Bljak.Demonstrativno smo ustali i otišli.U potragu za novom gastronomijom.A onda nam je istovremeno svima pala na pamet jedna misao.Shvatili smo to po tome što nam se gotovo u isto vrijeme svima pojavio smiješak na licu.Prvi je progovorio Fabijanić-kaže-meni ono nekako i nije ličilo na kosu.Da,veli moj suprug,kuharice su bile plave,ali ona dlaka je bila kratka,crna i kovrčava,valjda je konobar gledao na krivome mjestu.Svi smo prasnuli u smijeh i požurili potražiti novi izvor hrane.Najbliže što nam je bilo je bila kotlovina.Nije se više biralo,sada uzimao prvo što nam se nudi. Sjeli smo ispod jednog šatora,kupili blokiće koje smo ostavili kod servirke i čekali za stolom.Zaboravila sam ja na otmjenu gastronomiju,sada je bilo važno jedino napuniti prazan želudac,nije važno čime,količina je važna,unutra već ima mjesta za odigrati nogometnu utakmicu.Dvadeset kuna porcija,uzeli smo svakome jednu,a bude li nam fino i potrebno,kada pojedemo uzeti ćemo još.Bude li potrebno,meni sigurno hoće,mogla bih već sada naručiti dvostruko,ali neka,ići ćemo redom da ne ispadnem lakomica koja se prežderava.Donjela je servirka kotlovinu-komad mesa,ma koji komad,komadić,komadićak,dječji dlan ne bi prekrio,i krišku kruha.A uz sve to,od svih tih malih komadića,ja sam dobila najmanji komadičak.Tko mi je tada vidio izraz lica,sigurno ga neće zaboraviti cijeloga života.Primjetio ga je i moj suprug i nagonski odmah reagirao.Kaže-evo,idem ti odmah uzeti još,nemoj se nervirati.Nema šanse.Kao prvo,za pet deka mesa i krišku kruha koja je toliko tanka da kroz nju mogu vidjeti do naše kuće iz principa nedam više niti lipu,a kao drugo,pojedite to što imate,popijte,malo ćemo prošetati,a onda idemo u Prelog.Na pice.Jedite,a onda ćemo brzo hodati i brzo gledati,da se ne dogodi slučajno da nam kuhinju zatvore ispred nosa jer ću provaliti i pojesti sirovo tjesto ako treba.Stigi smo na vrijeme.I pojeli smo na vrijeme.Pice.Nismo jeli nešto baš otmjeno.Niti u hotelu,niti ispod šatora,niti u piceriji.Ali,kada smo zbrojili sve troškove,kao da jesmo.Hajde,ne treba gledati konju u zube.Makar i bio plačen.
Danas je srijeda.Danas mi je rođendan.Idem spavati.Sretan mi rođendan.
