Dogodovštine iz naših života

[zvona]

polako,pametnom i jedna dosta,stpljen spašen ha ha

 

[johabica]

E Zvona,znaš šta,neki vjeruju u nešto,neki u ništa,ja sam skeptik koji treba za sve opipljive dokaze.Ali sjećam se još nečega iz djetinjstva.Išla sam taman u prvi osnovne.Sjećam se da sam navečer poslije pranja suđa koje je mama oprala, ja stavljala u ladicu u stolu žlice i vilice.Nekada su bili takvi stolovi.Složila sam sve žlice jednu na drugu,a isto tako i vilice,noževe sam stavila po tri jedan na drugi,jer su se inače rušili.Otišli smo na spavanje.Ja sam spavala sa roditeljima jer nismo imali više prostorija.U jednom trenutku u noći,već smo spavali,se iz kuhinje čula strašna buka.Ko da netko snažno trese ladicu sa žlicama,jasno se čuo zveket.Roditelji su skočili iz kreveta,ja za njima i svi smo otišli u kuhinju.Tata je otvorio ladicu sa žlicama,ali sve je bilo na mjestu.Baš onako kako sam navečer složila.Sutradan je stigao telegram da je tatina sestrična u Sloveniji umrla.Ovo pamtim ko da se danas dogodilo jer sam se jako uplašila,ali evo,opet mi nešto neda da mogu reći sa sigurnošću da ima stvari koje nismo u stanju ili ne želimo razumjeti.Crkveno tumačenje kaže da zlo postoji,postoje ljudi koji se bave time.Nisam htjela u priči ranije napisati,ali na nagovor prijateljice otišla sam našemu župniku i sve mu ispričala.Između ostaloga rekao mi je ono što sam navela-ono što nađeš treba spaliti i baciti u tekuću vodu.Nisam neki vjernik .Ne na način kako nam to tumači crkva.Zbog toga nikada kada sam u nekoj nevolji ne molim Boga za pomoć.Jer smartam ako sam sumnjičava u takvo njegovo postojanje,a On doista postoji na taj način,nisam dostojna njegove pomoći.To ti je ono-kada mi ne treba,onda te nema,ali kada meni treba onda jesi i molim,pomozi.Bilo bi to licemjerno,zar ne?Ali sam zato,kada mi je susjeda imala jako teških obiteljskih problema,a zbog toga i zdravstvenih,otišla na hodočašću u crkvu i zamolila Boga da joj pomogne.Za druge mogu moliti.A bilo bi nam puno lakše shvatiti takve događaje da nemamo nekih barijera u sebi.Zato sada i ja nekako sve češće pogledavam znak križa na mojoj ruci koji mi je prije četiri godine ostao nakon rane koju mi je napravilo vlažno vapno.I još se uvijek nije promijenio ili nestao.Mogu to objasniti na dva načina-slučajnost,koža se skupila i zarasla na taj način,a pigment je nestao na tome mjestu,pa ga sunce ne može potamniti.Ili mi nešto govori da bih trebala preispitati svoje stavove o vjeri i onome što nas uči.

 

[farmervg]

Johabice več sam čul slične stvari od nekih ljudi dali je to puka slučajnost ili stvarnost neznam ..

 

[mtd001]

Kako si me to zapitao,ko da je zločin što sam i ja bila cura.:twisted:

a nisi više...:scratch
zakaj bi bio zločin kaj si cura,i sam imam u familiji 3 cure i niš mi ne fali..

Znaš li što je najveći domet pametne cure?Izabrati dečka koji će je izabrati.A on sretan što ju je smotao

misliš ili znaš.....:lol:
nismo ni mi muški baš tukci,znamo i mi u kaj se upuštamo...

 

[johabica]

a nisi više...:scratch
zakaj bi bio zločin kaj si cura,i sam imam u familiji 3 cure i niš mi ne fali..


misliš ili znaš.....:lol:
nismo ni mi muški baš tukci,znamo i mi u kaj se upuštamo...

ne,nisam više cura,već su mi dva puta na ovome forumu rekli da sam baba:evil::rolleyess:

U godinama sam kada znam.Bio bi i red da znam.8)

Što se tukaca tiče-važno je vjerovati.:idea::idea::idea:

 

[mtd001]

ne,nisam više cura,već su mi dva puta na ovome forumu rekli da sam baba:evil::rolleyess:
:

sram ih bilo......:roll:

 

[ajkula]

joj kad se polako čovijek počne prisječati gluposti iz mladosti i sad kad djeca polako rastu se zamislim, bože samo nek ne budu takvi ali svi mi prođosmo tu fazu kroz život i tako generacijski laganini,drugi put budem opisao kako sam upoznao svoju ženu prek veze ,sad budem jedan smješni događaj iz vremena kad sam bio još proleter,pošto sam imao jednu zanimljivu crvenokosu koja imal malo opičenu mamu , morala se razraditi taktika,ta cura je imala blizu mene sestričnu i ja poberem sestričnu kao mama onda imajuči povjerenja u nečakinju pušta kčer u izlazak,sestričnu bi uvijek usput ostavili a mi odlazili na promatranje zvijezdi,prilikom jednog brojanja zvijezdi oko 2 ujutro na nekom puteljku u autu, iz polja se pojavila svjetla,uf al se brzo pospremalo i teraj auto na rikverc na cestu,kad smo izišli jer bilo je kakvih 100 metara po poljskom putu vidimo mi da ide djedo iz kljeti,jebala ga kljet u 2 ujutro,sad pošto smo vidjeli koliko je sati gas doma ,kad smo stigli kilometar od curine kuče shvatimo da smo zaboravili setričnu pa ajde opet nekoliko kilometara nazad po nju,uglavnom sve je prošlo ok jer su obadvije mame mislile kako su im kčeri u sigurnom društvu:lol::lol::lol:

 

[johabica]

Evo,fino sviježe okupana,došla sam u kuhinju popiti čašu vode.A sudoper je metar i nešto do vratiju špajza.Iliti ostave.I šta čujem?Škrebetanje.U špajzu.U onom istom špajzu isto onakvo škrebetanje kakvo sam slušala svako jutro desetak dana,sve do prošlog petka kada sam konačno otvorila vrata i...privela kraju hladni rat sa mišem koji se usudio zauzeti moje privatno vlasništvo pretvorivši ga u svoj stambeni prostor.Ovo je sada previše.Onog prvog,koji je očito odslužio i svadbu,jer prilikom deložacije ispostavilo se da ih je ustvari dvoje,i sa kojim sam se odlučila na taktiku izgladnjivana do kapitulacije sam izbacila u petak iz razloga koje ovdje neću spominjati,i naivno se ponadala da je borbi kraj.Figu.Očito imam atraktivnu lokaciju.Sada sam opet na početku.Ovo moram riješiti na brzinu,jer shvatila sam jednu bitnu stvar-ne reagiraš li na vrijeme,stvari se samo zakomliciraju.Da je ono prvih dvoje miševa ostalo još neko vrijeme u ostavi,obitelj bi se lijepo proširila,i dok bih se ja konačno odlučila otvoriti vrata,u kutu bi sigurno bila novogodišnja jelka sa kuglicama i poklonima.Ovoga ću jadnika sutra na smrt preplašiti.Znam kako.Isto onako kako sam i prvog.

Bilo je to ovako-mislila sam naivno-inače u životu nisam naivna i teško me je preći,nije da se ne dogodi,ali...-miš u špajzu,špajz pun nepotrebnih stvari,sve što se ne koristi,osim nekih kućanskih aparata koji se koriste na rijetke petke,ali bez mrvice hrane.Pa će uzorpator fino krepati od gladi.Šipak.Deset dana se tulumarilo,a sada znam,i orgijalo,punih trbuha,jer kada sam čistila našla sam jabuku ispod polica na podu,stare začine,jednu mrkvu isto ispod polica,glavicu luka,i nešto što je bilo sve izgriženo ko da je isjeckano.Fešta.No,nije to bitno,htjela sam zapravo ispričati kako sam zbog jednog miša zamalo dobila komplekse.Ja,jedna čvrsta,samouvjerena žena,zadovoljna sobom i svojom percepcijom svoje osobnosti.Desilo se to vrlo jednostavno i vrlo brzo.Konačno sam odlučila ući u špajz,polako sam odškrinula vrata,najprije sam samo provirila,a onda sam ušla i vrata za sobom zatvorila.Stajala sam tako u miru,spremna na uzmak,ali ipak sa čvrstom namjerom da borbu privedem kraju.Pažlijvo sam razgledavala taj prostor metar puta tri i šezdeset i pet,i u jednom mi se trenutku pričinilo da je nešto malo kliznulo kraj zida i stalo kraj prenosivog frižidera.I dalje sam bila mirna i čekala šta će se dogoditi.Prošlo je jedno pola minute-minutu,a onda se nešto počelo micati.Malo,pomalo,migoljilo se nešto prema naprijed,prema meni,a onda se odjednom metar ispred mene stvorio miš.U trenutku je stao i skočio pola metra u zrak,u zraku se okrenuo i otrčao u kut,pa ispod polica.O,bem ti život.Miš je ugledao mene i od straha skočio u zrak.On.Pa nisam valjda tako strašna da se prestrašio ko da je vidio rospiju.On je skočio u zrak. Pola metra.Pa,valjda sam ja bila ta koja se trebala prestrašiti i skočiti pola metra u zrak,JA,JA,pa ja sam ta koja je deset dana čekala kako se ne bi morala suočiti sa tim stvorom,a i onaj vrisak koji se čuo je bio sigurno moj.O živote,kako sam ja mogla tako prestrašiti miša.Da skače u zrak.Sigurno negdje gadno izgledam.Valjda mišu.Jer kada stanem ispred ogladala vidim milu,dragu,simpatičnu ženicu,toplih očiju,blaga lica.Ne rospiju.Nikako.I što se onda ima skakati u zrak.Pola metra.I nabijati nekome komplekse.U njegovoj vlastitoj kući.Na besplatnom stanu i hrani.Osveta je pala.No,dobro,sve što se nakon skakanja u zrak i jednog vriska događalo stvar je slučajnosti.I nečijeg kukavičluka.Mišjeg.Ja sam hrabro iznosila stvari iz špajza u dvorište,zapravo u kantu za smeće,i kada sam bila već skoro pri kraju,od miša nije bilo ni traga.A da se zna,nisam ga imala namjeru ubiti.Ja kažem uvijek da svakome treba dati drugu šansu.Tamo iza vrta je livada,mogao je tamo nastaviti sa životom,pa dokle ide,ali ne-on se morao sakriti u jednu kutiju koju sam isto iznjela van,i vani iskočiti iz nje.Pa ga je maca ščepala.I životni vijek privela kraju.A kada sam nosila slijedeću,i istresla stvari iz nje na zemlju,skočio je još jedan miš.Za kojega nisam niti znala da je bio tamo.Pa je i njega lovila maca,ali se počela igrati sa njim,pa je pobjegao u grm.Ispod one guske na slici.Kamo je otišao dalje,ne znam.I nije me briga.Miševi će meni nabijati komplekse.Skakati u zrak kada me vide.Ko da vide vampira.A ja tako draga i topla.I blaga.Šipak.Sutra je broj tri na redu.Pa neka se skače.

 

[johabica]

Ajkula,dok sam ja napisala priču,ti si svoju već objavio.Tako dakle,vucaralo se po mraku,po puteljcima,a-ha,i bogtepitaj šta se sve još nije radilo.Dakle,to rade oni koji izgledaju mili i dragi.Ma ne mogu vjerovati koga imam za prijatelja.Svu ćete me iskvariti.

 

[ajkula]

e vidiš johabice da si poklonila miceke tko bi sad skratio miša za glavu,mi imamo dva muška i kod kuče samo spavaju a miševe love kod susjeda,ja volim mačke ali kad vidim da ščepaju lastavicu dobiju obavezno sa metlom kao ona zločesta mica maca u crtiču,ma sječanja na mlade dane u meni uvijek bude ljepe uspomene ,iako ima i ponekih malo tužnih ali o tužnim stvarima ja ne volim prebrzo se raznježim,premekana sam srca dobro što se nisam rodio kao žensko jer bih svima htio ugoditi:lol::lol::lol:

 

[johabica]

Pa znaš šta,možda ti uopće ne bi niti bilo loše.:roll::roll::roll:

Malo sam zločesta,ali nisam ja kriva.Valjda.

 

[johabica]

A jesam se danas narezala krizantema.Nemam volje ni do kupaone otići,ostaviti ću to za prije spavanja.Sada sam se sjetila našega auta od prije petnaestak godina,one crvene reno petice TD koja mi je bila tako draga sve dok nije počela pokazivati zube i inatiti se kada si najmanje očekivao.Najprije deset godina nisi morao ništa pipnuti na njoj osim joj dati dizela,a jedanaestu dama postala zahtjevna,pa je se svaki čas vodilo mehaničaru.Imala je ta još jednu manu,koja zapravo i nije bila mana,ali ja to ne želim priznati jer je dovela u pitanje moju snalažljivst i domišljatost.Da ne kažem glasno i javno-inteligenciju.Iliti zdravu pamet.Za radoznale da objasnim odmah-radilo se o rezervnom kotaču.Nisu kotači meni nikada bili problem,nagledala sam se ja kotača i našarafila o-ho-ho,i automobilskih,i traktorskih i kamionskih.Dobro,neću dramatizirati-traktorski sam mijenjala samo jednom u životu,ali ima to svojih čari.Dođeš na polje sa traktorom-tri žene-snaha,svekrva i baka,bere se krumpir,i poslije ručka se ustanovi da je guma na velikom kotaču prazna.Pa imaš dva izbora-sjediti i gledati ko tele u kotač,ili otići pješice kući,(u pješačenju iz polja imam iskustva,mislim da ima kakvo natjecanje,ja bih zauzela visoko prvo mjesto.Drugi bi morao biti dva mjesta ispod mene),uzeti dizalicu i nešto čvrsto drveno za podmetnuti ispod nje,jer zemlja propada,pa nešto staviti još na dizalicu,isto čvrsto,i podići kotač iznad tla.Ako si prije toga uspio popustiti šarafe.Što poslije onoga što zašarafi moj muž nije nimalo jednostavno.Možeš ti staviti okrugli ključ na mjesto,umetnuti šipku i cijeli se njihati na njoj,popustiti neće.Prije će se šipka savinuti,što je najava teške gabule ako nisi snalažljiv.Ja jesam,pa se ipak začulo najprije škripanje,a onda se počelo malo pomalo odvrtati. No,tu moram reći,iako bih to morala kriti kao zmija noge,da je do škripanja došlo tek kada sam dužu stranu šipke stavila na drugu stranu,i naravno i nogu premjestila na tu stranu i opet se zanjihala.A kaj,ja sam prirodni lijevak,pa mi sve paše naopako.Šta mogu.Bitno je to da sam kotač skinula,stavila na prikolicu drugog traktora i otišla vulkanizeru,vratila se i skinula sve svece sa neba dok sam uspjela kotač namjestiti,podiči-o, to,podiči zadnji kotač ursusa(nije neki traktor,ali kotač za jednu jadnicu koja je u to vrijeme imala nekih šezdesetak kila je nešto) i smjestiti ga na šarafe je problem veći od odšarafiti ih.Ma kud sam otišla,pričam zapravo o petici.Na kamionu sam isto samo jednom u životu mijenjala probušenu gumu,ti su kotači male bebe u odnosu na traktor,ali je odšarafiti ih isto umjetnost.A moja petica...Bilo je to ovako-nekamo sam morala otići,a muž mi je rekao neka požurim jer za sat vremena on treba auttišla sam zapravo svojoj mami,parkirala u dvorištu,i nakon sat vremena htjela se vratiti kući.Da ne bi-kada sam došla do auta-felga je sjedila na gumi.Guma prazna.Ma,ništa to strašno nije,namjenjala sam se ja kotača i na autu koji smo imali ranije.Otvorila sam prtljažnik,najprije sam uzela dizalicu i ključ,pa sam malo popustila šarafe-je da je teško išlo,ali su brzo popustili,a onda sam se vratila u prtljažnik uzeti rezervni kotač.Podigla sam tepih,ali kotača nije bilo.Gledam,mamu li mu njegovu,nestao je,ma nije vrag da su nam prodali auto bez petog kotača.A onda mi je pala na pamet ideja.Imam ja i prvu haubu.Znam da je ispod nje motor,ali vrag mi neda mira,moram ja provjeriti ne krije li se kotač negdje tamo.Naravno da ga nije bilo.Pa sam otišla do telefona i nazvala muža.Koji je več bio sav živčan jer sam debelo kasnila kući.Prvo sam mu objasnila da naš auto nema rezervnog kotača i da ili su nam ga takvog prodali,ili nam ga je netko ukrao.Moram li reći da se smijao ko da je gledao Mućke na tv,a onda mi objasnio da se tepih mora podići do kraja,odšarafiti (bem ti stalno neko šarafljenje)onaj šaraf koji vidim,i ISPOD auta skinuti kotač.I to ispod-isto bem ti.Tko je normalan vidio takvo mjesto za rezervni kotač.I kleknuti se mora.Jedno žensko da kleči,ka da je nekakvo smotano muško.Ma jesam,sve sam napravila prema uputama,i kada smo godinama nakon toga prodali peticu nije mi niti bilo žao.Malo je.Baš je bila lijepa.I navikneš se na klečanje.Eh,ti auti sa rezervnim ispod ti pokažu gdje ti je mjesto.Pa te spuste na zemlju.Prizemlje.Na svaki način.

Sada imamo opet neki drugi auto.Novije generacije.One u kojima rezervni kotači ne postoje.Sada doista.Da sam to znala kada smo ga kupovali,ne bi taj ušao u moje dvorište.Veli mi muž,probuši li mi se negdje guma,tu je neka smjesa koja se stavi u gumu,i tu je neki kompresor koji se nekamo prikopča ili šta već,napuše se guma i voziš se dalje.Do vulkanizera.Ne želim niti vidjeti.Znam ja što ću ako mi se probuši guma.Ništa.Ako netko tko pročita ovo bude negdje vidio parkiran auto uz cestu i jednu ženu što sjedi u grabi ,to ću biti ja.I moj auto sa probušenom gumom.Koji kompresor,koje nešto što se stavlja u gumu-uostalom-kako-da je razrežem nožem i nasipam unutra?A-ha,vento mi nije bio dobar.A imao je pet kotača.Sada bi mi bila dobra i petica.Pa neka se i kleči.

 

[johabica]

Sjetila sam se neki dan koliko znam biti zločesta kada me stjeraju u kut.Pa da se ne pomisli kako sam uvijek samo pristojna i draga,da ispričam kako su zbog mene budili i dizali iz kreveta direktora zelene tržnice na Žitnjaku u Zg.Bilo je to prije,pa,dosta godina,već četiri-pet ja ne odlazim tamo,sada je to posao supruga.Ah,moram početi ispočetka.Mi smo povrčari.Pa pošto ne želimo da nas netko za..,reći ću pristojno-zavitlava sa uvjetima otkupa,cijenom i isplatom,cijeloga radnog vijeka svoju robu prodajemo sami.A pošto treba istovremeno i raditi u proizvodnji i prodavati,godinama sam ja bila određena za ići u trgovinu,a muž i radnik su doma spremali robu.Nije mi to teško padalo,ima tržnica svojih čari,pogotovo ako se zanemari činjenica da treba tri puta u tjednu ustati u dvanaest i petnaest,upaliti kombi,i onako pospan ko zombi krenuti na sat i pol noćne vožnje,usput ići u hladnjaču na vagu,pa se vratiti na tržnicu gdje te čeka tvoje rezervirano,cijelosezonski plačeno mjesto.Ako te čeka.
Tržnica ima svoj ritam života.Prodaja je u to vrijeme počinjala već ujutro iza pola dva,pogotovo lijeti,i,iako te tvoja rezervacija morala po propisima čekati do četiri ujutro prazna,svi smo žurili kako bi se uhvatili prvi kupci.Pa kada se smjestiš,istovariš i pripremiš robu za prodaju,pa malo popričaš sa supatnicima,dođe i pola tri,a onda je u vrijeme prije trgovačkih lanaca nastupala ludnica.Sve se znalo zakrčiti,roba se nosila na sve strane,kombiji kupaca su prolazili u dvije trake,i do pet,kada se gužva malo prorijedila,obično je pola posla već bilo odrađeno.To je već uobičajeno bilo vrijeme za malo predaha,popila se kava,ma bez kave se dalje nije moglo funkcionirati,pogotovo ja,ne zato što sam ovisnik o kavi nego zato što pet sati nakon ustanka iz kreveta,onako neispavana više nisam mogla držati oči otvorene.A moraš još odraditi ostatak trgovine.Misim da sam van tržnice u životu popila najviše pet-šest kava.Kapučino je nešto drugo.Nisam ovisnik,ali...Kapučino volim-najviše volim sa šlagom i natrenom-sa šlagom za slatki život,a sa natrenom za vitku liniju.Zašto je onda nemam?Nešto tu nije u redu.Ma neću sada o tome razmišljati,kao što kaže Skarlet O*Hara u "Prohujalo sa vihorom", misliti ću sutra,sutra je novi dan.Joj,da se vratim na bit teme-jedino važno je zapravo to da mene moje mjesto mora čekati prazno svakoga dana do četiri sata ujutro.Nakon toga vremena,ako se ja ne pojavim,djelatnici tržnice mogu tu smjestiti nekoga drugoga i dopustiti mu da odradi taj dan ma mome mjestu.E,tu je nastao problem.Smještali su oni ne rezervirana mjesta one koji su im davali novce ,i nas sa rezervacijama puštali da se snalazimo kako znamo. Uzeli bi pare od čovjeka u popodnevnoj smjeni,otišli kući,a ovi iz noćne nisu htjeli reagirati jer od toga nisu imali financijske koristi.Čisti lopovluk.Onda ti dođeš,tvoje mjesto je zauzeto,uzorpator se neće maknuti(ni ja ne bih htjela da sam nekome dala dvijesto kuna u đep)a ti nemaš gdje raditi.Trgovina počinje,gužva raste,tebi se diže kosa na glavi,znaju pasti i teške riječi.Zapravo ta je tržnica znala izvuči iz mene ono najgore što nosim u sebi,čak i neke stvari za koje nisam niti znala da spavaju u mojim genima.Tu postaješ vuk,tu si grabežljivac kome je bolje ne stati na put.Jednostavno si prisiljen pokazati zube jer te inače ne shvačaju ozbiljno.Pogotovo ako si žena.Imala sam ja više puta problema sa uzorpatorima.I problem sam uvijek riješila.Tu moraš biti uporan.Ne popustiti niti milimetar.Ako ne želiš da te zgaze.Obično sam uvijek počela sa zaposlenicima tržnice.Njih sam upornošću znala prisiliti da odrade svoj posao i oslobode mi mjesto.Znali bi reći u ljutnji da boli njih ona stvar za moje probleme,ali imala sam ja asa u rukavu-direktoru tržnice sam bila draga.Pa sam ih odmah ujutro tužila,pa je jedno vrijeme bilo sve u redu.Dok se opet ne bi zaboravili,pa im popustilo sjećanje.Ali većinu puta sam sama rješavala problem.U najgorem slučaju jednostavno razbacaš robu uzorparora,izgovoriš riječi kojih se kasnije sa nelagodom sjećaš,i to je to.Pa sam došla na takav glas da se već znalo-a,tu nećemo stati,to je mjesto one međimurke,biće opet svašta.Znali su to svi stalni prodavači.Nisu znali oni koji su dolazili povremeno,neki dalmatinci i neki hercegovci.Pa sam ja tako jednog jutra opet nešto prije dva ujutro stigla u tržnicu,i opet što je bilo-na mojoj rezervaciji je bio smješten kamion od desetak tona pun hercegovačkog krumpira.I već je jedno tona i pol bila ispred njega istovarena ,spremna za prodaju.Počela sam kao i uvijek lijepo i pristojno-objasnila sam čovjeku o čemu se radi i pristojno ga zamolila da se makne.Samo me podsmješljivo pogledao i rekao mi da ne pričam gluposti.On je dao jednom iz tržnice sinoć dvijesto kuna i tu ostaje.E,onda sam malo pojačala verbalni pritisak,na što sam bila upozorena od strane uzorpatora da se maknem od njega i zatvorim usta.Kupci su već pomalo počeli stizati,trgovina je počinjala,pa sam otišla do porte zatražiti pomoć.Ne mogu reći da od strane nadležnih nije bilo intervencije,ali nije pomoglo.Čovjek se nije htio maknuti i točka.A nadležni su se povukli i rekli da pričekam na prvo slobodno mjestni ne žele odrađivati ono što smijena prije njih nije.Ma to mi nije padalo na pamet.Pa sam se odlučila za krajnju metodu.Još sam jednom otišla do vlasnika kamiona i mirno mu rekla-ajde se lijepo makni dok nisam napravila pizadariju,pa nećemo raditi ni ti ni ja,a niti ova tržnica.I to je ostalo bez efekta.A onda sam fino sjela u kombi,upalila ga i stala iza kamiona.Njemu za guzicu sa prvom stranom tik do njegovog istovarenog krumpira.Onako,popreko,zatvorila sam cijelom dužinom kombija obadvije prolazne trake.Gungula je počela čim sam izašla iz kombija i zaključala vrata.Već se naguralo pet-šest kombija koji nisu mogli proći.Otišla sam u kafić,sjela za stol i naručila kavu.Još je nisam počela piti kada je nadležni došao do mene.Veli,da jesam li luda,neka idem odmah maknuti kombi ili će zvati policiju.Za to vrijeme se već sve zakrčilo,kolona je bila od porte do moga mjesta.Nije me uopće diralo.Na policiju nisam padala,niti na prijetnju paukom,niti na molbe.Iznjela sam jasan stav-kombi mičem samo kada se makne kamion,i to ne više onako kako bi oni htjeli,da kamion izlazi unazad,nego,žele li riješiti problem,neka si maknu onog ispred kamiona a ja ulazim odmah za njim.Prevesati me nemaju šanse.Koja je to gužva bila.Svi su na sve strane trubili,psovali.Mislim da je puklo kada su se zakrčili semafori.Ni to me nije diralo.Pukla sam ja prije semafora,pa isto nije nikome bilo važno.Nije dugo trebalo da uvide da je vrag odnio šalu.Konačno se stvar pomaknula sa mrtve točke.Izašao je kamion parkiran ispred uzorpatora,potovarili su istovarenu robu i oslobodili mi mjesto.Je da me koštalo živaca,ali to je bilo posljednji puta da je netko zauzeo moju rezervaciju.A ako bi se slučajno i dogodilo,i prije nego sam ja stigla,oni kojima je to bio posao su riješavali problem.Zao glas se daleko čuje.A kada je onog jutra kada sam na skoro sat vremena blokirala tržnicu stigao direktor na posao,došao je do mene i rekao-S...,mene su danas u pola tri probudili i izvukli iz kreveta zbog tebe.Što radiš pizdarije.Jesi li ti normalna.Ni to me nije diralo.Ja sam svoje odradila.Zajebancije više nema.Neka mi samo nitko ne staje na žulj i biće sve u redu.Među vukovima si vuk.Ili te prožvaču i ispljunu.Ili u najgorem slučaju-progutaju.

 

[ŠANANA]

Opasna si Johabice...

 

[farmervg]

Strah i trepet zelene tržnice tako je Johabice :rolfer::rolfer:

 

[ajkula]

izgleda da ovi kumovi iz mog sela zato i zaobilaze zelenu tržnicu,nego johabice šta sad dolazi na red u plasteniku ili ti i jača polovica uzimate godišnji i nekud gibate na godišnji odmor od svegaartyman:artyman:

 

[zeleno zagorje]

bravo johabice , nek se zna što su odlučne žene, kad rečeš tak,nek bu tak, pa ako je najgore ili najbedastije , to je to,. natrag nema samo napred

 

[johabica]

Kažu da bosanke skrivaju novce u ostavi sa lopatama,zagorke ispod prazne bačve,a međimurka stavi na stol i kaže-uzmi ako se usuđuješ.:roll:
Nisam ja zločesta.Samo me ponekada život prisili navuči rukavice.Neki ih skidaju,neki navlače.Mislim da je gore biti ono što nisi,nakon toga uvijek ostane neka gorčina.Ali,šta a kažem,ako treba-treba.Zelena je mjesto gdje samo nenormalan čovijek može ostati normalan.
Tko je ono spomenuo neki odmor-imam odmor do utorka.A onda opet spremam robu.I tako će biti sve dok se u plastenicima sve ne smrzne.Što je jedne godine bilo malo prije Božića.Nadam se da će sada prije.
Skijati ne znam,plivati ne znam,u šumi se gubim,što ću.
Nema veze,ipak volim živjeti,zato mi je drago što sam ostala živa prije sedam-osam godina kada se šleper zabio u mene i nabio me u kombi ispred mene.Kombi-totalka,ja natučena,u šoku,sva crno-plavo-zelena,ali živa.To se zove sreća.I na što bih se onda imala žaliti-na malo problema na Zelenoj?

 

[ajkula]

johabice gdje si?pa daj malo ostavi posao za drugi dan i baci se na pisanje,navukla si nas na čitanje,sad bar znamo da z Međimurkama nema z........je,aha es vidla da sam stavio z,ipak je bilo vojaka iz Međimurja samnom u vojsci a onaj of ste mi objasnili na sajmuartyman:artyman:

 

[johabica]

Priča.Napisana.Izrečena. Dan,dio života,pretočen u riječi,ustoličen u nečijem sjećanju,otrgnut od zaborava minulog vremena.Dio života podijeljen sa nepoznatim i nestvarnim ljudima koji čitajući ga, žive ga ponovno sa vama.


Nisu svi dani života lijepi.Nisu sve priče lijepe.Ali mogu biti.U pričama mogu.I kada ih uzdigneš na prijestolje bezbrižnosti i prihvačanja lakrdija što nam ih priređuje život,lako možeš izmamiti osmijeh u kutovima usana čitatelja.I on,zapravo i nesvjestan svih mučnih i teških trenutaka nastanka jedne priče,jednog proživljenog dana,lakomo i pohlepno guta slova u času trenutnog zadovoljstva, ne shvačajući da je stvarnost ipak nešto drugačija,i da je pisatelj priče u času njenog stvaranja proživljavao iste one trenutke u svome životu kojh se najčešće najradije nikada ne bi sjetio,kao i on svojih-onih koji dugo poslije ostavljaju gorčinu u duši i nedaju smiraj u tenutcima samoće.

Ima i lijepih priča.Lijepih dana života.Ali,koliko se god trudili lijepe priče zadržati u sjećanju i živjeti ih u budućem vremenu,one koje nisu lijepe uvijek nekako lakše isplivaju,grčevito se drže na tronu uspomena.I čim ih više guraš u dubinu zaborava,i nedozvoljavaš im da dopiru u trenutnu stvarnost,u času neopreza dotaknu te vrhovima prstiju i uzlete u vodoskoku razbijenog stakla tresnutog po mramornom podu.I ti si ponovno u danu priče i sjećanja krenu.

Lijepe priče.Sretni dani našeg života.Sretni su ljudi koji ih imaju više od dana koji nisu sretni.Zapavo,sretni su svi ljudi,jer nije važno dali je dan proživjlen onako kako ga mi zamišljamo sretnim,važno je koliko smo sami u stanju predočiti si ga kao neizbježan slijed okolnosti na koje nismo mogli utjecati.I prihvatiti ih kao neizbježnost trenutka koji će proći i ojačati nas i učvrstiti vjeru u našu spremnost i snagu prevazilaženja svih prepreka životnih smicalica koje bolno ostavljaju traga u najskrivenijim dubinama duše.Nije to teško.Samo treba naučiti. Kada se jednom nauči,kameleonskom se lakoćom svi dani pretvore u sretne dane i lako je živjeti i sa onim što nas pritišće i baca na koljena potisnute realnosti.To je život.Zbir svih previranja,događanja, uskomešanih na lelujavoj stvarnosti, pohranjenih u skrivenom sjećanju.

Život je moj.Vaš.Svaki dan života je naš.Proživljen sa drugima,sudionicima naše svakodnevnice,ali naš.I nikada,ali baš nikada,nesmijemo dozvoliti da ga živimo onako kako drugi smatraju da bismo trebali.Grčevito i sebično treba ga nastojati u svakome novome danu podrediti svojim potrebama.Svaki dan jednoga života prolazi kao voda što otječe rijekom.Oteče,i nikada se više ne vrati.I kada prođe,ne proživimo li ga tako da ispuni naše potrebe i očekivanja izgubljen je zauvijek.To ne znači da sudionicima našega života ne trebamo dati sebe.Dati nekome sebe dio je života koji uljepšava svaki proživljni dan i daje svrhu našega postojanja.Pobuđuje sve ono skriveno u nama, ono naše,najnašije,ono što želimo podijeliti samo sa nekim do koga nam je stalo, koji danima našega života ne dopuštaju da nas zgaze u času posrnulih očekivanja.Ne dati sebe lišilo bi svrhu svih razloga našega postojanja i ispraznilo sve ladice svakodnevnice na kraju minulog vremena.

Vrijeme prolazi.U svakom trenutku vremena prolaze i sjećanja.Neka se vraćaju,neka se ukopaju duboko u nama i samo se pobuđena trenutkom sretnog ili nesretnog dana ponovno vinu i zabljesnu u mislima.I tada,u tom dijeliću ponovne stvarnosti možemo ispričati priču.Onakvu kakva je doista bila,ili onakvu kakvu smo spremni predočiti si je radi lakšeg i bezbolnijeg prihvačanja i spremanja u dubinu sjećanja.I kada ispričamo priču taj smo dan života podijelili sa drugima.Dali ga da ga prožive sa nama,da osjete trenutak naše radosti ili bola,dozvolili da zavire u skrivene misli i osjete sve naše pritajene čežnje zavijene u jednostavnost izrečenih riječi.

U životu svake osobe ima tisuće priča.Jedan dan života-jedna priča.Većina njih je ispričana samo nama.Samo rijetke dijelimo sa drugima.Pedesetak priča.Pedesetak dana podjeljenih sa vama,vama koji ste ih pročitali.Hvala vam.Hvala na spremnosti proživljavanja mojih dana samnom,i na smiješku u kutovima usana.Hvala na zadovoljstvu koje je živjelo u meni pritiskom prstiju na svaku tipku napisanih slova.Ako sam vam samo jednom pričom uspjela trenutak ispuniti zadovoljstvom,vrijedilo je.
U životu svake osobe sve ima svoj početak i svoj kraj.I ova je priča došla svome kraju.I sve su ove priče jedna priča jednog dijela moga života podijeljenog sa vama.Svojim ste mi čitanjem dozvolili da ga ponovno proživim i još vam jednom moram reći-hvala vam.Vrijeme je za stati i krenuti dalje.
Ima jedan stih,Jesenjinov,koji izvađen iz konteksta kaže-

"i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća".

Možda ipak,malo.