U narodu ga još zovu posavski konj, posavec i posavski bušak. Kao što mu ime govori, nastao je na području slivnog toka rijeke Save i njezinih pašnjačkih površina. Uzgojno mu je područje nekada bilo od Zagreba prema Županji, a danas je to nizvodno od Zagreba do Nove Gradiške. Po svojoj brojnosti danas je najznačajnija pasmina konja u Republici Hrvatskoj. Zahvaljujući svojim kvalitetnim osobinama prihvatili su ga i brojni uzgajivači s područja Posavja u Republici Sloveniji.
Hrvati, stigavši u prošlosti na ove prostore iz stepa Euroazije, sa sobom su doveli i svoje konje. Na ovim prostorima vjekovnih sudara civilizacijskih kultura istoka i zapada, velikih carstava te njihovih vojski, odnosno teškog europskog ratnog konja s jedne strane i lako pokretljivog orijentalnog konja s druge strane, taj se konj morao prilagođavati uvjetima. To je podloga na kojoj je nastala današnja gojidba hrvatskog posavca kojeg je narod stvorio kao specifčni tip konja pod utjecajem našeg podneblja i posavskih pašnjaka.
Godina 1991. značajna je za tu pasminu jer tada započinje sustavno provođenje uzgojno - selekcijskog rada kroz pregled, odabir te obilježavanje i upis grla u matične knjige. Prvi zahvati na umatičavanju konja zbili su se ranije u dva navrata 1978. i 1980. godine kada je u te dvije akcije obilježeno ukupno 83 grla i to u mjestima Sisačko - moslavačke županije: Tišina Kaptolska, Mahovo, Posavsko Jezero, Ljubljanica te Martinska Ves. Rad na umatičavanju zamire sve do 1991. godine kada započinje sustavni rad u tom dijelu našeg konjogojstva. Svoju inozemnu promociju pasmina doživljava u Friedrichshafenu u travnju 1998. godine.
Hrvatski posavac ima ne odviše dugu glavu, suhu, karakteristično širokih nozdrva i izraženo bistrih očiju te male, stršeće uši. Vrat mu je čvrsto nasađen na greben, kratak i lijepo oblikovan s gusto preljevajućom grivom. Zbijenog je i čvrstog trupa, jednako izražen u sva tri dijela. Sapi su raskoljene, češće strme s niže nasađenim repom bogatog strunom. Noge su relativno suhe s kratkom cjevanicom, pravilnog su stava s kičicama obraslih kratko nakostriješenih dlačica. Od boja prevladava riđan,dorat, češće tamni, nego svijetli. Isto tako javlja se kao vranac, rjeđe kao sivac(zelenac) i alat. Šara boja nije poželjna u uzgoju.
Ranozrela je pasmina, čvrste konstitucije, dobrog zdravlja i dugovječnosti. Posjeduje uravnotežen karakter, izraženu volju i upornost u radu. Skroman je i jednostavan u hranidbenim zahtjevima. Od ranog proljeća do kasne jeseni uzgaja se na posavskim pašnjacima, a zimi u staji uz sijeno s par klipova kukuruza.
Najbolje rezultate u uzgoju i upotrebi s obzirom na uzgojni cilj i povijest postiže u ravničarskom kraju koji obiluje vodenim tokovima i naplavnim šumama te pašnjačkim površinama. Miran, dobroćudan i podoban je za vuču u šumi, kao i za rad na oranicama pod plugom, a odličnog je držanja i kasa u šlavoneru.
Njegova ekonomska vrijednost, kao i svih ostalih pasmina radnih konja u nas pa i u svijetu, izgubila se pojavom mehanizacije u poljoprivredi. Danas svoju vrijednost iskazuje u športu - rekreativno jahanje, hipoterapija te kao dio ekološke cjeline parkova prirode i nacionalnih parkova. Isto tako ova se pasmina upotrebljava za proizvodnju mesa i specifčnih proizvoda od konjskog mesa.
Država stimulira putem novčanih poticaja u znatnoj mjeri očuvanje i zaštitu pasmine, a u provedbi programa izravno sudjeluju uz Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, udruge uzgajivača hrvatskog posavca te Hrvatski stočarski centar Zagreb.
Za ovu pasminu potrebno je naglasiti njezinu izuzetnu ekološku vrijednost. Gledano u stočarskoj proizvodnji ovaj vid konjogojstva pridonosi biološkoj raznolikosti proizvodnje na obiteljskom gospodarstvu, ali samo tamo gdje je ekonomski isplativ, odnosno na područjima s otežanom poljoprivrednom proizvodnjom s naglaskom na vlažna staništa. Valja napomenuti da je konj, općenito, ekološki najčistija od svih vrsta domaćih životinja.