Evo, ja ću prvi opisati svoj svakodnevni ritual. Koze su mi 15 km daleko od kuće, pa je sve prilagođeno tome.
Dolazim oko 9:00. Najprije mužnja, tijekom koje svaka dobije šaku smjese (trećina šrota, trećina stočnog brašna i trećina mljevene zobi) i u cca 9:30 izlazim s njima na pašu. To je susjedna neograđena povelika parcela, zarasla u visoke korove, nešto šikare i puno one čupave oštre trave koju koze rado pasu. Na paši sam... kako kad. Najmanje 45 min, a najduže 90. No, koliko god da smo vani, koze neprestano jedu. Jarac na jutarnjoj paši slabo. Tu i tamo nešto grice. Uglavnom stoji, piša si u usta i visoko uzdignute glave pokazuje zube urbi et orbi.
S paše ih vraćam natrag na njihovu, ograđenu livadu. Da ih primam doma, opet svaka dobije pola šnjite suhog kruha ili šakicu iste one smjese. Na toj svojoj livadi (ispustu) su cijeli dan slobodne, ali slabo pasu. Trave ima puno, visoka je dvadesetak cm, ali je ne fermaju.
Popodne dolazim oko 18:00 i odmah izlazimo na pašu. Ostajemo sat vremena (do mraka). Ovaj puta i jarac jede bez prestanka. Nazad ih ponovno primamim kruhom ili s malo smjese. U štali iz čeka cca četvrtina bale sijena (na 4 koze i jarca). Ona dojenje i ponovno svaka dobije šaku one smjese.
Kad pada kiša i kad ne možemo na pašu, nasiječem im malo listova kupusa, koji su ostali u vrtu nakon što sam posjekao glavice. Ako nemam kupusa, onda im natrpam pune jasle sijena. Primijetio sam da po kiši i slinavom vremenu uglavnom i ne izlaze iz štale.