Davnih dana vu Podravini.
Leže Jagica i Štef vu posleli vu trošnoj hižici.
I onda veli Jagica:¨Čuj Štef, izgleda da nam se bude krov hižice srušil na glavu. Trebalo bi ga popraviti, a škuda nema. Mučimo se kaj Kristuši, ruke nam budu otpale od posla, a siromašni smo kak cirkveni miši. Kaj se ti malo ne bi pobunil i rekel da je ve dosti? Ako se tak jako mučimo onda bi morali i bolje živeti.
Odgovara joj Štef.
Čkomi, čkomi Jagica pa kaj ti je? Hočeš da nas čuju? Pak nam budu zeli i to još malo kaj imamo? Vidiš, platimo državi ono kaj treba, podmirimo debelu vlastelu i njihove debele riti, cirkvi damo cirkveno i još nam nekaj ostane. Nismo gladni. I zato čkomi, čkomi Jagica kaj nas ne budu čuli.
Leže Jagica i Štef vu posleli vu trošnoj hižici.
I onda veli Jagica:¨Čuj Štef, izgleda da nam se bude krov hižice srušil na glavu. Trebalo bi ga popraviti, a škuda nema. Mučimo se kaj Kristuši, ruke nam budu otpale od posla, a siromašni smo kak cirkveni miši. Kaj se ti malo ne bi pobunil i rekel da je ve dosti? Ako se tak jako mučimo onda bi morali i bolje živeti.
Odgovara joj Štef.
Čkomi, čkomi Jagica pa kaj ti je? Hočeš da nas čuju? Pak nam budu zeli i to još malo kaj imamo? Vidiš, platimo državi ono kaj treba, podmirimo debelu vlastelu i njihove debele riti, cirkvi damo cirkveno i još nam nekaj ostane. Nismo gladni. I zato čkomi, čkomi Jagica kaj nas ne budu čuli.