@ibosilj,ma sve ja to znam,i svoja prava,i način,ali čovjek uvijek nekako nastoji izbjeći konflikte.Ja se sjećam,kada sam bila mala,selo,skoro pa i nije bilo kuće koja nije ratila sa prvim susjedima.Nisam nikako mogla shvatiti razloge tih netrepeljivosti i uvijek sam,već i u odrasloj dobi smatrala da samo najgori ljudi nemogu neki problem rijšiti riječima.Zato sam uvijek išla linijom manjeg otpora,nastojanjem shvatiti nečije postupke i naći opravdanje. Ima dosta slučajeva gdje ljudi nisu svijesni da drugome nanose štetu.Pa kada shvate,ispričaju se i ili isprave,ili jednostavno barem samo prestanu. A ima ko i moj slučaj - gdje misle da si oni sve mogu dozvoliti a ti moraš to bespogovorno tolerirati.
Najgore od svega je to što se ja sada osjećam kao krivac,neka nelagoda je u meni uvijek kada se sjetim.Koliko god godina imala,ja jednostavno ne mogu prihvatiti ljudsku bezobraštinu kao definitivno stanje.Nešto mora postojati što može problem riješiti na miran način.I onda se uvijek pitam - jesam li mogla drugačijim pristupom,drugim riječima reagirati,nekako da to ispadne prihvatljivije.I riješi se mirno.