Jedna gospođa je pitala:
Po koliko prodaješ luk?
Baka je odgovorila:
0,25€ jednu vezu, gospođo!
Ako mi daš 6 veza za 1,00€ uzet ću, ako ne, odlazim kod drugog...
Baka je odgovorila:
Uzmite luk po kojoj god cijeni hoćete, gospođo. Za mene je to dobar početak, jer cijeli dan nisam prodala ni jednu vezu a trebaju mi pare da preživim. Gospođa je uzela luk po cijeni po kojoj je tražila i otišla sa osmijehom, osjećajući sreću pobjede. Sjela je u svoj skupi auto i otišla u restoran na ručak sa prijateljicom. Nakon obilnog ručka u tanjurima je ostalo još dosta hrane koje njih dvije nisu mogle pojesti. Vlasnik restorana je došao za stol da provjeri da li je sve u redu. Gospođa ga je pitala koliko sve košta, a on je odmah odgovorio 88,00€. Dala mu je 100,00€ i rekla neka zadrži kusur.
Ova priča izgleda prilično normalna za vlasnika luksuznog restorana, ali ne i za baku koja prodaje luk.
Pitanje je:
Zašto uvijek moramo dokazivati svoju moć kada kupujemo od siromašnih?
Zašto smo velikodušni prema onima koji i ne traže od nas to?
Znam da mnogi od vas neće podijeliti ovu priču, ali ako ste jedna od osoba koja je uzela vremena da do kraja pročita ovu priču, onda če se sigurno podjeliti.
