Evo jedne istinite koju sam sam napisao.
Osamdesetogodisnji starac moljase svog sina i unuka da nek pokose vinograd. Trava vec dosla do pasa, vinograd neobrezan ni povezan, ali ipak jos njihov. Sin i unuk nisu marili za vinograd nego za zemlju kako bi ju prodali. Starac se sjecao vinograda, kako je kao mladic odlazio i radio u njemu. Nije njemu bilo toliko do grozdja ni vina koliko ga je bilo sramota da stoji onako neobradjen i zarastao. Iako je bilo uokolo jos takvih vinograda sve vise, ipak se nadao da ce sin i unuk krenuti da ga pokose. Ali nista od toga, iako je blizu kuce, samo desetak minuta, oni ni da ga obidju. Ni starcu za ljubav. Jednoga ljetnog dana odluci starac sutra uzeti kosu pa ranom zorom a da nikom ne kaze u vinograd. I ucini tako. U 6 sati prije ljetne vrucine ponese kosu, brus i pice pa pravac puteljkom do vinograda. Tu se njegova prica i zavrsava. Nadjen tek slucajno kasnije tog dana nadomak vinogradu. Policiji je javljeno ali nije imao dokumenata. Tek kosa, brus i plasticna boca ugrijale vode stajase kraj njega. Kazu izdalo ga srce. Tek kasno navecer dotrcase njegov sin i unuk do tog mjesta nadomak vinogradu. Eto, sto reci. Onaj koji obradjuje svoje srce taj nece ostaviti neobradjenim niti svoje polje. Tko nema od TV, kompjutera, izlazaka, zabave i ljubavi prema svijetu vremena za pokositi 4 reda vinograda, taj nema ni vremena ni volje obradjivati ni vinograd svog srca zarasao u korov svijeta. Ovo je istiniti dogadjaj.