Lee Champa
Iskusan lik
- Tu od
- 9 Tra 2019
- Poruka
- 11,487
A odgovor možda nije znala niti mamica! 
-
Poštovani posjetitelju, za korištenje svih mogućnosti koje Poljoprivredni Forum omogućuje, predlažemo ti da se registriraš. Besplatno je i tvoja privatnost je potpuno zaštićena. Registracija ti omogućuje pristup svim kategorijama i temama, mogućnost pristupa privicima u postovima (slike, video, tutorijali, uputstva itd), pristup malom oglasniku, direktnu komunikaciju s članovima putem privatnih poruka, automatsko praćenje tema od interesa i još mnogo toga. Veselimo se tvojoj prijavi! ❤️
Poučne priče, aforizmi, poslovice, anegdote
- Temu pokrenuo Bratko
- Datum prvog posta
Viduka OPG
Iskusan lik
- Tu od
- 23 Velj 2019
- Poruka
- 3,802
Lee ne provociraj, vjerojatno nebi volio dobiti drugačiji odgovor na zadnji komentar.A odgovor možda nije znala niti mamica!
NikolaT55
Iskusan lik
- Tu od
- 17 Velj 2020
- Poruka
- 2,159
Ovo smo mi – generacija koja se više neće vratiti.
Generacija koja se iz škole vraćala pješice, s torbom na leđima i srcem punim nestrpljenja, ne da bi uronila u ekran, nego da što prije napiše zadaću i potrči van s prijateljima.
Generacija koja se igrala skrivača do mraka, koja je znala običan list papira pretvoriti u avion, komad špage u zmaja, a sjajnu kuglicu u pravi mali dragulj.
Ulice su bile naša kraljevstva, a nogostupi – naša igrališta.
Uspomene smo čuvali u fotoalbumima, a ne u digitalnim mapama.
Roditelje smo zvali „mama” i „tata”, a ne „starci”.
Navečer smo šaptali pod pokrivačem, nadajući se da naši mali tajni razgovori sa braćom i sestrama neće doći do roditeljskih ušiju.
Ta generacija polako odlazi, tiho, ali neumoljivo ostavljajući za sobom blag sjaj, uspomene zauvijek upisane u srcu i miris vremena koje je bilo jednostavnije, nježnije i nezaboravno.
Mi smo upoznali pravo djetinjstvo. I prije svega proživjeli smo ga u potpunosti.
Generacija koja se iz škole vraćala pješice, s torbom na leđima i srcem punim nestrpljenja, ne da bi uronila u ekran, nego da što prije napiše zadaću i potrči van s prijateljima.
Generacija koja se igrala skrivača do mraka, koja je znala običan list papira pretvoriti u avion, komad špage u zmaja, a sjajnu kuglicu u pravi mali dragulj.
Ulice su bile naša kraljevstva, a nogostupi – naša igrališta.
Uspomene smo čuvali u fotoalbumima, a ne u digitalnim mapama.
Roditelje smo zvali „mama” i „tata”, a ne „starci”.
Navečer smo šaptali pod pokrivačem, nadajući se da naši mali tajni razgovori sa braćom i sestrama neće doći do roditeljskih ušiju.
Ta generacija polako odlazi, tiho, ali neumoljivo ostavljajući za sobom blag sjaj, uspomene zauvijek upisane u srcu i miris vremena koje je bilo jednostavnije, nježnije i nezaboravno.
Mi smo upoznali pravo djetinjstvo. I prije svega proživjeli smo ga u potpunosti.
TomGun
Aktivni član
- Tu od
- 24 Svi 2019
- Poruka
- 79
Zbog toga i jesmo u banani....pa lopine kradu sve više i više kad vide da mogu i da nitko ne reagira
plus
Iskusan lik
- Tu od
- 7 Sij 2016
- Poruka
- 6,491
Zovem se Franjo. Imam 67 godina i umirovljeni sam električar.
Četrdeset i pet godina proveo sam provlačeći kablove po kućama, mijenjajući osigurače, pazeći da ljudima svijetli svjetlo u kuhinji... Sve te godine nitko me nikada nije pitao koji sam fakultet završio. Najčešće su pitali samo jedno: mogu li vratiti struju prije nego što im se meso u zamrzivaču počne topiti.
U svibnju sam bio na školskom „danu zanimanja” kod svoje unuke Ene. Znate već — liječnik, pravnik, neki gospodin u odijelu iz IT-ja koji priča o „skaliranju startupa”. Ja sam bio jedini čovjek s remenom za alat i radnim čizmama.
Kad je došao moj red, rekao sam djeci: „Nemam diplomu. Nikad nisam studirao. Ali postavljao sam instalacije u školama, bolnicama i… u kući vaše ravnateljice. A kad se tijekom snježne oluje ’98. pokvario generator u bolnici, ja sam sjedio u podrumu s baterijom u ruci i pazio da se na odjelu za novorođenčad svjetla ne ugase.”
Djeca su se nagnula naprijed. Imala su prava pitanja: „Kako se nešto popravlja po mraku?” „Je li ste dobro zarađivali?” „Je li vas ikad struja udarila?” (Da. Jednom. Kosa mi je stajala kao ježu.)
Nakon zvona ostao je jedan dječak. Mali, pjegav, s majicom dva broja prevelikom. Promrmlja: „Moj ujak je vodoinstalater. Smiju mu se jer nije završio fakultet. Ali… jedini u obitelji zna nešto popraviti.”
Pogledao sam ga ravno u oči: „Sinko, tvoj ujak je heroj. Ako ti usred noći pukne cijev i poplavi kupaonica, sveučilište ti neće poslati profesora. Doći će vodoinstalater.”
I tu je nešto što meni nitko nije rekao dok sam bio mlad — ovaj svijet ne može funkcionirati bez ljudi od zanata. Možeš imati tisuće inženjera i važno je da i oni postoje jer nam trebaju, ali ako ti nitko ne zna sagraditi kuću, postaviti instalacije ili položiti cijevi, svi ti projekti mogu ostati u ladici.
Mladima se stalno ponavlja da u strukovne škole idu oni koji se „nisu uspjeli upisati na fakultet”. A to je često svjestan izbor — jer netko voli raditi rukama, rješavati stvarne probleme i vidjeti rezultat vlastitog rada koji stoji desetljećima.
Prije nekoliko tjedana, majka onog pjegavog dječaka zaustavila me u trgovini. „Vjerojatno se ne sjećate, ali rekli ste mom sinu da je zanat važan. Ovog ljeta ide na praksu kod ujaka. Prvi put nakon dugo vremena vidim da ga nešto stvarno zanima.”
I o tome se radi — nekim je klincima dovoljna samo spoznaja da je njihov put poštovan, i sve se promijeni. To nije samo „popravljanje kablova” ili „zatezanje cijevi”. To je ponos. Smisao. Nešto što ostaje s čovjekom cijeli život.
Zato, kad sljedeći put sretneš tinejdžera, nemoj pitati: „Na koji fakultet ideš?” Pitaj: „Koji ti je plan?” A ako odgovori: „Učim variti” ili „Idem na praksu kod električara”, nasmiješi se široko i reci: „Odlično. Trebat ćeš nam.”
Jer trebat će nam. Više nego ikad. A kad ti doma nestane struje, bit ćeš zahvalan što su oni stvarno došli.
(Nepoznat autor)
Četrdeset i pet godina proveo sam provlačeći kablove po kućama, mijenjajući osigurače, pazeći da ljudima svijetli svjetlo u kuhinji... Sve te godine nitko me nikada nije pitao koji sam fakultet završio. Najčešće su pitali samo jedno: mogu li vratiti struju prije nego što im se meso u zamrzivaču počne topiti.
U svibnju sam bio na školskom „danu zanimanja” kod svoje unuke Ene. Znate već — liječnik, pravnik, neki gospodin u odijelu iz IT-ja koji priča o „skaliranju startupa”. Ja sam bio jedini čovjek s remenom za alat i radnim čizmama.
Kad je došao moj red, rekao sam djeci: „Nemam diplomu. Nikad nisam studirao. Ali postavljao sam instalacije u školama, bolnicama i… u kući vaše ravnateljice. A kad se tijekom snježne oluje ’98. pokvario generator u bolnici, ja sam sjedio u podrumu s baterijom u ruci i pazio da se na odjelu za novorođenčad svjetla ne ugase.”
Djeca su se nagnula naprijed. Imala su prava pitanja: „Kako se nešto popravlja po mraku?” „Je li ste dobro zarađivali?” „Je li vas ikad struja udarila?” (Da. Jednom. Kosa mi je stajala kao ježu.)
Nakon zvona ostao je jedan dječak. Mali, pjegav, s majicom dva broja prevelikom. Promrmlja: „Moj ujak je vodoinstalater. Smiju mu se jer nije završio fakultet. Ali… jedini u obitelji zna nešto popraviti.”
Pogledao sam ga ravno u oči: „Sinko, tvoj ujak je heroj. Ako ti usred noći pukne cijev i poplavi kupaonica, sveučilište ti neće poslati profesora. Doći će vodoinstalater.”
I tu je nešto što meni nitko nije rekao dok sam bio mlad — ovaj svijet ne može funkcionirati bez ljudi od zanata. Možeš imati tisuće inženjera i važno je da i oni postoje jer nam trebaju, ali ako ti nitko ne zna sagraditi kuću, postaviti instalacije ili položiti cijevi, svi ti projekti mogu ostati u ladici.
Mladima se stalno ponavlja da u strukovne škole idu oni koji se „nisu uspjeli upisati na fakultet”. A to je često svjestan izbor — jer netko voli raditi rukama, rješavati stvarne probleme i vidjeti rezultat vlastitog rada koji stoji desetljećima.
Prije nekoliko tjedana, majka onog pjegavog dječaka zaustavila me u trgovini. „Vjerojatno se ne sjećate, ali rekli ste mom sinu da je zanat važan. Ovog ljeta ide na praksu kod ujaka. Prvi put nakon dugo vremena vidim da ga nešto stvarno zanima.”
I o tome se radi — nekim je klincima dovoljna samo spoznaja da je njihov put poštovan, i sve se promijeni. To nije samo „popravljanje kablova” ili „zatezanje cijevi”. To je ponos. Smisao. Nešto što ostaje s čovjekom cijeli život.
Zato, kad sljedeći put sretneš tinejdžera, nemoj pitati: „Na koji fakultet ideš?” Pitaj: „Koji ti je plan?” A ako odgovori: „Učim variti” ili „Idem na praksu kod električara”, nasmiješi se široko i reci: „Odlično. Trebat ćeš nam.”
Jer trebat će nam. Više nego ikad. A kad ti doma nestane struje, bit ćeš zahvalan što su oni stvarno došli.
(Nepoznat autor)
Nemam riječi, istovremeno si me i rastužio i razveselio, eto tako, ne pitaj...
I ja sam jednom primio takvo pitanje, od tada na slične intervencije idem s malim agregatom, ako stranka stvarno nema druge opcije, jer jeftinije je par litara goriva nego par desetaka kila mesa i truda dok se to pripremilo.