-
Poštovani posjetitelju, za korištenje svih mogućnosti koje Poljoprivredni Forum omogućuje, predlažemo ti da se registriraš. Besplatno je i tvoja privatnost je potpuno zaštićena. Registracija ti omogućuje pristup svim kategorijama i temama, mogućnost pristupa privicima u postovima (slike, video, tutorijali, uputstva itd), pristup malom oglasniku, direktnu komunikaciju s članovima putem privatnih poruka, automatsko praćenje tema od interesa i još mnogo toga. Veselimo se tvojoj prijavi! ❤️
Poučne priče, aforizmi, poslovice, anegdote
- Temu pokrenuo Bratko
- Datum prvog posta
Greška gospodina Janka nije bila u tome što je bio siromašan… već u tome što je svog sina odgajao kao da se rodio milijunašem.
Gospodin Janko radi u skladištu po 10 sati dnevno.
Ruke su mu ispucale.
Radna odjeća odavno je izgubila boju.
Telefon ima napukli ekran — i to već dvije godine.
Za ručak jede kruh s paštetom i pije vodu iz pipe, kako ne bi potrošio ni kune više nego što mora.
A njegov sin?
To je sasvim druga priča.
17-godišnji Tin nosi najnovije tenisice, za koje mu je otac dao četvrtinu plaće.
U ruci drži skoro novi iPhone, koji je Gospodin Janko kupio na rate na 24 mjeseca.
Tin „ne može“ raditi jer „mora se koncentrirati na školu“ — iako ima tri nepoložena predmeta iz prošlog semestra.
Gospodin Janko stalno ponavlja istu frazu — frazu koja je postala njegova zamka:
— „Ne želim da moj sin proživi ono što sam ja… Želim da ima ono što ja nisam imao.“
Rečenica puna ljubavi.
I istovremeno puna financijskog otrova.
Jer Tin se ne uči zarađivati.
Uči se zahtijevati.
Mislí da se struja sama plaća.
Da je internet pravo, a ne račun.
Da hrana „samo tako“ dolazi u hladnjak.
Kad je gospodin Janko obolio i tjedan dana nije mogao raditi, u kući je odjednom nestalo novca.
Tin nije upitao:
— „Tata, kako mogu pomoći?“
Pitao je iritantno:
— „Kada ćeš mi dopuniti internet?“
Gospodin Janko je, s groznicom i stidom, napokon shvatio:
Uklanjajući kamenje s puta svog sina…
oduzeo mu je i snagu da hoda.
Odgojio je „princa“ u kartonskom dvorcu.
Davati djetetu sve što sam nisi imao,
a ne pokazati mu koliko to košta truda —
to nije ljubav.
To je odgoj siročeta u stvarnosti.
Materijalno siromaštvo može se pobijediti radom.
Ali siromaštvo u glavi — uvjerenje da „svi mi nešto duguju“ —
proždire čovjeka do kraja života.
Ne dajte djeci lagodan život.
Dajte im vještine koje će im omogućiti dostojanstvenu odraslost.
Jer kad vas više ne bude, najgore naslijeđe bit će njihova vlastita bespomoćnost.
Gospodin Janko radi u skladištu po 10 sati dnevno.
Ruke su mu ispucale.
Radna odjeća odavno je izgubila boju.
Telefon ima napukli ekran — i to već dvije godine.
Za ručak jede kruh s paštetom i pije vodu iz pipe, kako ne bi potrošio ni kune više nego što mora.
A njegov sin?
To je sasvim druga priča.
17-godišnji Tin nosi najnovije tenisice, za koje mu je otac dao četvrtinu plaće.
U ruci drži skoro novi iPhone, koji je Gospodin Janko kupio na rate na 24 mjeseca.
Tin „ne može“ raditi jer „mora se koncentrirati na školu“ — iako ima tri nepoložena predmeta iz prošlog semestra.
Gospodin Janko stalno ponavlja istu frazu — frazu koja je postala njegova zamka:
— „Ne želim da moj sin proživi ono što sam ja… Želim da ima ono što ja nisam imao.“
Rečenica puna ljubavi.
I istovremeno puna financijskog otrova.
Jer Tin se ne uči zarađivati.
Uči se zahtijevati.
Mislí da se struja sama plaća.
Da je internet pravo, a ne račun.
Da hrana „samo tako“ dolazi u hladnjak.
Kad je gospodin Janko obolio i tjedan dana nije mogao raditi, u kući je odjednom nestalo novca.
Tin nije upitao:
— „Tata, kako mogu pomoći?“
Pitao je iritantno:
— „Kada ćeš mi dopuniti internet?“
Gospodin Janko je, s groznicom i stidom, napokon shvatio:
Uklanjajući kamenje s puta svog sina…
oduzeo mu je i snagu da hoda.
Odgojio je „princa“ u kartonskom dvorcu.
Davati djetetu sve što sam nisi imao,
a ne pokazati mu koliko to košta truda —
to nije ljubav.
To je odgoj siročeta u stvarnosti.
Materijalno siromaštvo može se pobijediti radom.
Ali siromaštvo u glavi — uvjerenje da „svi mi nešto duguju“ —
proždire čovjeka do kraja života.
Ne dajte djeci lagodan život.
Dajte im vještine koje će im omogućiti dostojanstvenu odraslost.
Jer kad vas više ne bude, najgore naslijeđe bit će njihova vlastita bespomoćnost.
NikolaT55
Iskusan lik
- Tu od
- 17 Velj 2020
- Poruka
- 2,195
Ova poučna priča podsjeća na biblijski stih: "Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!", jer sve se vraća.
"Bila jesu, pa prošla, pa opet došla neka teška vremena sinko moj!"– reče starac.
"Kako znam za sebe uvijek se teško živjelo, ali prije je bilo lakše živjeti. Nije se Bog zna šta imalo, ali je srce bilo zadovoljno s onim što imaš. Srce je bilo puno ljubavi iz koje se rađalo poštovanje ljudi. Otac je bio otac, majka – majka a dijete – dijete. A danas? Ne treba previše govoriti, sve se zna.
Sve više ljudi se umiva svojim vlastitim suzama, jer sreća je za neke samo pojam ili bajka. Ako mene pitaš sine, ja dugo, dugo nisam osjetio mrvicu neke radosti i spokoja. Dugo se nisam, sine, nasmijao od srca. Znaš ono "iz duše". Ma svakako sam je zvao, ali nisam znao da je trebam zvati samo "živote moj". Ali sada znam…
A pitaš me za djecu? Dobri su mi, neka su živi i zdravi! Svi imaju svoju djecu i svoje živote. Dođu mi i posjete me koliko mogu, pruže koliko mogu. Sjedim ovdje kraj prozora i gledam satima negdje, a da me pitaš gdje, ne znam ni sam! Ali gledam i čekam i kada ugledam mila lica moje djece kao da me sunce obasja. Mada, rijetko me obasja. Kažu mi da imaju i previše svojih obaveza i stalno su u nekoj žurbi.
"Zapamti, sine moj, Bog daje, a ljudi koriste. Ipak, nešto dobro nam je dao i ostavio, a to je da smo svi djeca i da ćemo biti i roditelji. Da smo danas mladi – sutra stari. Da smo danas jaki – sutra slabi. Da smo danas zdravi, a sutra tko zna? i da, ako ima pravde, eto baš tu se nalazi! I ja sam nekada bio mlad i jak. I ja sam bio i sretan i poletan. I mene su majka i otac čekali kao što čekam i ja sada. Zato, ne zaboravi, sine, sve se vraća!"
"Bila jesu, pa prošla, pa opet došla neka teška vremena sinko moj!"– reče starac.
"Kako znam za sebe uvijek se teško živjelo, ali prije je bilo lakše živjeti. Nije se Bog zna šta imalo, ali je srce bilo zadovoljno s onim što imaš. Srce je bilo puno ljubavi iz koje se rađalo poštovanje ljudi. Otac je bio otac, majka – majka a dijete – dijete. A danas? Ne treba previše govoriti, sve se zna.
Sve više ljudi se umiva svojim vlastitim suzama, jer sreća je za neke samo pojam ili bajka. Ako mene pitaš sine, ja dugo, dugo nisam osjetio mrvicu neke radosti i spokoja. Dugo se nisam, sine, nasmijao od srca. Znaš ono "iz duše". Ma svakako sam je zvao, ali nisam znao da je trebam zvati samo "živote moj". Ali sada znam…
A pitaš me za djecu? Dobri su mi, neka su živi i zdravi! Svi imaju svoju djecu i svoje živote. Dođu mi i posjete me koliko mogu, pruže koliko mogu. Sjedim ovdje kraj prozora i gledam satima negdje, a da me pitaš gdje, ne znam ni sam! Ali gledam i čekam i kada ugledam mila lica moje djece kao da me sunce obasja. Mada, rijetko me obasja. Kažu mi da imaju i previše svojih obaveza i stalno su u nekoj žurbi.
"Zapamti, sine moj, Bog daje, a ljudi koriste. Ipak, nešto dobro nam je dao i ostavio, a to je da smo svi djeca i da ćemo biti i roditelji. Da smo danas mladi – sutra stari. Da smo danas jaki – sutra slabi. Da smo danas zdravi, a sutra tko zna? i da, ako ima pravde, eto baš tu se nalazi! I ja sam nekada bio mlad i jak. I ja sam bio i sretan i poletan. I mene su majka i otac čekali kao što čekam i ja sada. Zato, ne zaboravi, sine, sve se vraća!"
