Greška gospodina Janka nije bila u tome što je bio siromašan… već u tome što je svog sina odgajao kao da se rodio milijunašem.
Gospodin Janko radi u skladištu po 10 sati dnevno.
Ruke su mu ispucale.
Radna odjeća odavno je izgubila boju.
Telefon ima napukli ekran — i to već dvije godine.
Za ručak jede kruh s paštetom i pije vodu iz pipe, kako ne bi potrošio ni kune više nego što mora.
A njegov sin?
To je sasvim druga priča.
17-godišnji Tin nosi najnovije tenisice, za koje mu je otac dao četvrtinu plaće.
U ruci drži skoro novi iPhone, koji je Gospodin Janko kupio na rate na 24 mjeseca.
Tin „ne može“ raditi jer „mora se koncentrirati na školu“ — iako ima tri nepoložena predmeta iz prošlog semestra.
Gospodin Janko stalno ponavlja istu frazu — frazu koja je postala njegova zamka:
— „Ne želim da moj sin proživi ono što sam ja… Želim da ima ono što ja nisam imao.“
Rečenica puna ljubavi.
I istovremeno puna financijskog otrova.
Jer Tin se ne uči zarađivati.
Uči se zahtijevati.
Mislí da se struja sama plaća.
Da je internet pravo, a ne račun.
Da hrana „samo tako“ dolazi u hladnjak.
Kad je gospodin Janko obolio i tjedan dana nije mogao raditi, u kući je odjednom nestalo novca.
Tin nije upitao:
— „Tata, kako mogu pomoći?“
Pitao je iritantno:
— „Kada ćeš mi dopuniti internet?“
Gospodin Janko je, s groznicom i stidom, napokon shvatio:
Uklanjajući kamenje s puta svog sina…
oduzeo mu je i snagu da hoda.
Odgojio je „princa“ u kartonskom dvorcu.
Davati djetetu sve što sam nisi imao,
a ne pokazati mu koliko to košta truda —
to nije ljubav.
To je odgoj siročeta u stvarnosti.
Materijalno siromaštvo može se pobijediti radom.
Ali siromaštvo u glavi — uvjerenje da „svi mi nešto duguju“ —
proždire čovjeka do kraja života.
Ne dajte djeci lagodan život.
Dajte im vještine koje će im omogućiti dostojanstvenu odraslost.
Jer kad vas više ne bude, najgore naslijeđe bit će njihova vlastita bespomoćnost.