OVO JE ISTINITI PUT, NEMOJTE GA SLIJEDITI!
Paaaa boleštine mogu krenuti i po ovakvom procesu (opisano sa vremenskim preskocima):
- dok si srednješkolac iznosiš beračima u korpama na ramenu, friško ubranu kuruzu, iz dosta duge njive na put u kola, danima,
- završiš zanat, zaposliš se i tada križnim ključem trgaš ako treba šarafe na kotačima kamiona da pomažeš kolegama u radioni, ležiš "s golim leđima" pod kamionima na betonu, jer za "tvoje kvarove" nema mjesta u radioni, na grabi, tamo več mehaničari rade nešto "veliko",
- dođeš s posla i u utrci za novcem, jer je plaća premala, svaki si dan u drugom tuđem "propuh štaglju", ležiš bilo gdje pod tuđim "kramp kamionom", ležiš pod neodržavanim i zapuštenim kombajnom, a dok ga napokon pokreneš onda "zbunjeni vlasnik" još spusti heder na tebe i stisne te u blato, "hvala blatu, da nije bio tvrdi teren",
- onda u vrijeme žetve, nosiš na ramenima po lojtri visine preko 4 m, vreče žita na tavan, na sušenje, istina bilo je i nekoliko padova s lojtre od strane drugih pomagača, ja nisam uspio zviznuti, ali se danas pitam "da li se u to vrijeme znalo za uže i koloturu?", očigledno u glavi organizatora posla nije,
- onda počneš graditi svoju kuću i postaneš prvi i zadnji radnik, prvenstveno fizikalac, igraš se sa vrečama cementa i sa svom mogućom potrepštinom na gradilištu,
- a onda se jedne subote probudiš "naravno umoran", sagneš nad umivaonik da se umiješ i osjetiš da ti je netko, bez razloga "zario užareni mač u leđa", ostavio ga je u tebi i taj užereni mač - em peče, em ti fizički sprječava da se izravnaš, da se okreneš, pa koji vrag mi se to dogodio, pa još nemam niti 30???,
- onda se nakon nekoliko mjeseci nekako "pokreneš" tijelo je izgleda rastopilo onaj užareni mač u leđima i ti ponovo možeš "ma i na kraj svijeta". Plaća je postala minimalac, a gradiš kuću, imaš malu djecu, treba raditi još više i potražiti bolje plaćeni posao.
- Pronađeš bolje plačeni posao, zaposliš se sav sretan i navališ. Pokažeš se da znaš i želiš raditi, ali uvjeti su "opaki, za zdravlje pogubni",
- i onda dođe dan da ide zima, imaš novac kupiš drva, ali vidi vraga, nisi ih u stanju sam kalati / cijepati, moliš kolege i oni ti naprave uslugu, ali zar to tako bude i tako mora biti???
Malo, po malo, shvatiš da zdravlja nema nigdje na lageru, da si sebe nepopravljivo oštetio, da novcem zdravlje ne možeš kupiti.
Treba kalati drva, OK treba mi imati kalač za drva, treba mi cement za neku sitnu betonažu, a ne više onaj u vrečama od 50 kg, nego onaj od po 25 kg.
Za djecu si imao suviše malo vremena, došli su unuci, rado bi se poigrao s njima ali pažljivo dijete diži u zrak, da te ne prereže u leđima, pa ti još i dijete radi bola ispadne...
I tako se lako upropasti zdravlje, a poslije završenog upropaštavanja - nema kajanja, niti popravnog ispita...
Isprika, ako je bio suviše dugačak tekst...