Šteta kaj nam dedo
@plus nije romanopisac.
Niš od ovih tegoba u životu ne bi probal, a leđa bi ga boljela još više
(Hladim se poslije tuširanja, nisam se prepoznao u ogledalu - kosio sam ili bolje reči stvarao pustinjske oblake prašine oko sebe, užas, živi užas - fali nam kiša...)
Prvo hvala tebi i kolegama forumašima na podršci, za "taj moj - preveliki tekst".
Vrlo poštovani kolega
ZJ, ja znam da si svjestan, da na ovom forumu, ja osobno ne poznam baš previše kolega, ali sam itekako sretan što smo se nas dva uspjeli kroz život,
(ono što mnogi i ne znaju niti baš uvijek i moraju znati ) prije več dosta godina na poslu, prvenstveno kroz tvoj rad i rezultate rada upoznati. Jednako mi je tako drago da znam da si me barem malo uspio i privatno "dešifrirati" tako da možeš biti realan sudac i kritičar svega onoga što "ostavim iza sebe", u bilo kakvom obliku.
Ja se nikada nisam šparao/štedio, uvijek nastojim dati svoj maksimum, a onda puno put i dolaze koje kakve posljedice.
Samo sam želio približiti mladim kolegama, forumašima, kako se postepeno i neprimjetno izgubi zdravlje, a onda se za ozdravljenje treba silovito, dugotrajno i s nepredvidivim konačnim rezultatom - boriti.
Nisam imao namjeru nikome soliti pamet, samo odškrinuti malo tuđi/moj prozor kako se postane "lijenčina i ništ koristi"
, mislim za one koji odjednom ne razumiju dok im izgovoriš: ne nebudem istovarivao prikolicu cementa, ne nebudem golim rukama zanosio tanjurače 24 diska, ne nebudem dizao sad taj trupac na ruke na tvoju prikolicu itd. Odmah postaješ neobičan, lijenčina, ništ koristi za njega...
Važno je da me obitelj uvijek podržala, imala razumijevanje za moje nove načine u pristupu poslu i zajedno smo uspjeli. Gledam unazad u sve ove godine i
ja sam na NAS ponosan.
Obečajem da budem probao više ne pisati ovako duge eseje, romane, ali "nisu to bezvezne lovačke priče", samo su slikice trenutno istrgnute iz mojeg "osebujnog načina življenja".
Nisi jedini kojeg ovdje "prepoznajem", ali jednako ste mi dragi PRIJATELJI, hvala što me trpite
.