Privatizacija kao prvo ima alibi jer "državana ili društvena poduzeća" ne stvaraju profit pa time opterećuju budžet.
Međutim, kad bi te državne firme ostvarivale dobru dobit to bi bio jedan vid dodatnog poreza građanima. Što znači da je za građane povojnije sanirati gubitke nego imati profitnu državnu firmu.
Naravno, racionalizacija u poslovanju se postiže promjenom uprave, a ne samo prodajom poduzeća.
Tako zvana prednost privatizacije je i da se novcima od prodaje puni proračun koji uvijek ima deficit. Međutim bez deficita nema globalnog profita od rada u državi (primjer što znači balansirani proračun:
. Što znači da se u državi mora pojaviti novi novac da bi postojala globalna isplativost od rada.
Prema Keynesu se poticanje gospodarstva vrši državnom potrošnjom iznad prihoda iz kredita. A krediti se uzimaju od banaka (novac kao dug). I tako nam je nobelovac Keynes prodao "rješenje" koje nakon nekoliko desetljeća ima za posljedicu da je država nabrala duga i da je privatizacija logično rješenje.
Ali nije. Jer nema rješenja za globali profit u državi koji bi bio rješenje za sve države u isto vrijeme. Tako vanjskotrgovisnki suficit nije rješenje koje je moguće za sve države.
A i vanjskotrgovnski suficit je "glup" način stvaranja novca za globalni profit u državi jer moraš napraviti puno prometa za neki iznos, a privreda ne može biti 100% izvozna.
Rješenje je uvijek balansirana razmjena s inozemstvom (bez gubitka), emisija domaće valute za deficit proračuna i ulaganje tog novca u prioritete: proizvodnja hrane, energije, razvoj industrije, razvoj tehnologije, što veća samodostatnost - supstitucija uvoza, visoko obrazovanje, s ciljem podizanja produktivnosti (kao da prepričavam ruske mjere od sankcija do danas).
U takvim uvjetima privatizacija je nepotrebna. Sam nam treba uprava. I za nju smo školovali ljude. Tak se to radi.
I ne sam kaj privatizacija nije potrebna, nego bi država trebala biti organizator koji otkupljuje proizvode ili viškove malih proizvođača po garantiranim cijenama (znači više proizvodnje=više novca, a ne ista količina novca jer cjena pala). Jer ako ne proizvedem proizvode koji nam trebaju, odštampani novac nema vrijednost. Novac je kupovna moć za proizvode i usluge države koja ga izdaje. Novac ne vrijedi ako je dobiven za zabušavanje ili uhljebljavanje. Sudjeluje se u kupovnoj moći, a ništa se ne daje za plaću.
Svatko tko misli dugačije, neka pogleda kuda ide profit u "državnim" firmama (s poštenom upravom), a kuda u privatnima. Očigledno je da je za društvo bolje da se ne dopušta koncentracija bogatstva u privatnim rukama (primjer Todorić, Vujnovac, itd.) jer tada imamo za posljedicu povećanje nejednakosti i posljedično propast građanske srednje klase tj. padanje u siromaštvo da bi se malobrojni jako obogatili. I stoga je "privatizacija" državnih poduzeća jednosmjeran put u siromaštvo.
Na ovom linku
Nejednakosti kao uzrok krize.pdf | Powered by Box je članak o nejednakosti i što slijedi iz nje.