Nostradurus
Aktivni član
- Tu od
- 13 Lis 2012
- Poruka
- 696
Financijski sustav prije, danas i rješenje - kako razbistriti misli?
Sustav ekspanzije novca u bivšoj SFRJ, a koji smo preuzeli do kraja 1994. je imao dva načina kreacije. Jedan je bio primarna emisija koja se dobivala iz narodne banke, a drugi je bio primjena bankarstva djelomične rezerve te stvaranje multiplikacije depozita. Međutim, oni koji pamte i znaju do tada su firme i obrti mogli imati sredstva kod HNB-a, a ZAP je radio transfer. Time je donekle bio smanjen efekt multiplikacije novca, a privreda je bila sigurna za svoju lovu. Da ne duljim, to je sve ukinuto i nakon toga su banke mogle multiplicirati i depozite poduzeća. I premda je to sve postojalo za vrijeme Ante Markovića, ipak je dobar dio novčane mase bio u bankama i mogao se multiplicirati. Multiplikacija novca u bankama je u stvari i multiplikacija istog u još veći dug. Taj dug je izvor troškova koji vrši pritisak na rast cijena. Visoku inflaciju je teško izbjeći. I premda su banke bile u vlasništvu firmi, problem nastaje što banke generiraju nepokrivene depozite svojom kreditnom aktivnošću. Tj. izlaz je ili u dizanju cijena - inflaciji ili u sanaciji banaka - šteti vlasniku. Ne bi bilo dobro uočene probleme ponavljati, već ih treba riješiti. Kao najvažnije, zašto bi uopće komercijalne banke bile kreatori ekspanzije novca? Poduzećima kao vlasnicima to može donijeti profit, ali i ogromne probleme koji nadilaze temeljni kapital. Zbog stabilnosti privrede, žiro računi poduzeća i građana ne mogu biti izvor novca za daljnju posudbu. Obavezna rezerva za njih treba biti 100%. Novac koji se želi ulagati mora imati minimalnu obaveznu rezervu od 50%. time je ulagačima garantirano 50% od uloga da će biti sačuvano. Tako visoka obavezna rezerva ima za posljedicu da je teoretski moguće imati dvostruko više depozita od stvarnog novca. Ali kako je pola u obaveznoj rezervi, tako je druga polovica moguća samo kao kredit. Točnije kredit ne može biti veći od stvarnih rezervi. Pola od depozita je blokirano u o.r. te time se u procesu emisije kredita ne dolazi do multiplikacije novčane mase u opticaju. Bolje rečeno, ne može se zadužiti više nego što ima realnog novca. A ako je maksimalni dug do količine realnog novca, jasno je da iznos kamata na taj dug ne smije biti veća od emisije novca bez duga. Tj. mora biti oko polovice. To znači da kamata ne može biti nikakva tržišna kategorija (zakon ponude i potražnje), kao i što emisija novca ne može biti tržišna kategorija (teorija kamatnjaka - Keynes). Na žalost, tu se dosadašnje ekonomske teorije moraju prekrižiti.
Sustav ekspanzije novca u bivšoj SFRJ, a koji smo preuzeli do kraja 1994. je imao dva načina kreacije. Jedan je bio primarna emisija koja se dobivala iz narodne banke, a drugi je bio primjena bankarstva djelomične rezerve te stvaranje multiplikacije depozita. Međutim, oni koji pamte i znaju do tada su firme i obrti mogli imati sredstva kod HNB-a, a ZAP je radio transfer. Time je donekle bio smanjen efekt multiplikacije novca, a privreda je bila sigurna za svoju lovu. Da ne duljim, to je sve ukinuto i nakon toga su banke mogle multiplicirati i depozite poduzeća. I premda je to sve postojalo za vrijeme Ante Markovića, ipak je dobar dio novčane mase bio u bankama i mogao se multiplicirati. Multiplikacija novca u bankama je u stvari i multiplikacija istog u još veći dug. Taj dug je izvor troškova koji vrši pritisak na rast cijena. Visoku inflaciju je teško izbjeći. I premda su banke bile u vlasništvu firmi, problem nastaje što banke generiraju nepokrivene depozite svojom kreditnom aktivnošću. Tj. izlaz je ili u dizanju cijena - inflaciji ili u sanaciji banaka - šteti vlasniku. Ne bi bilo dobro uočene probleme ponavljati, već ih treba riješiti. Kao najvažnije, zašto bi uopće komercijalne banke bile kreatori ekspanzije novca? Poduzećima kao vlasnicima to može donijeti profit, ali i ogromne probleme koji nadilaze temeljni kapital. Zbog stabilnosti privrede, žiro računi poduzeća i građana ne mogu biti izvor novca za daljnju posudbu. Obavezna rezerva za njih treba biti 100%. Novac koji se želi ulagati mora imati minimalnu obaveznu rezervu od 50%. time je ulagačima garantirano 50% od uloga da će biti sačuvano. Tako visoka obavezna rezerva ima za posljedicu da je teoretski moguće imati dvostruko više depozita od stvarnog novca. Ali kako je pola u obaveznoj rezervi, tako je druga polovica moguća samo kao kredit. Točnije kredit ne može biti veći od stvarnih rezervi. Pola od depozita je blokirano u o.r. te time se u procesu emisije kredita ne dolazi do multiplikacije novčane mase u opticaju. Bolje rečeno, ne može se zadužiti više nego što ima realnog novca. A ako je maksimalni dug do količine realnog novca, jasno je da iznos kamata na taj dug ne smije biti veća od emisije novca bez duga. Tj. mora biti oko polovice. To znači da kamata ne može biti nikakva tržišna kategorija (zakon ponude i potražnje), kao i što emisija novca ne može biti tržišna kategorija (teorija kamatnjaka - Keynes). Na žalost, tu se dosadašnje ekonomske teorije moraju prekrižiti.
