Dogodovštine iz naših života

[farmervg]

Ima jedan vic šta se tiče punica kad je jedna punica došla do susjede na trač pa ju pita susjeda daj mi reci kak tvoj sin ma živi papučar snaja šta veli ovaj sve po njenom kuha joj kavu pere suđe usisava da sam znala da ču roditi papučara nikad nebi ,a kak tvoj zet pita susjeda ma sam ga bog poslo mojoj čeri ljepo joj ujutro skuha kavu pomogne joj usisati kuču oprati suđe da ga je tražila boljeg nebi našla zet za diku i ponos naše kuče ...

 

[DARIJUS]

a ima i onaj o snahi i punici di je snaha htjela ženskog cucka (oliti kuju) pomaknuti ispod stola u kući...
nu, dejte se pomaknite kuja, prosim vas...
pita punica snahu zašto se kuji obraća sa vi...
pa, veli snaha, meni je tak se svejedno, i vi i kuja...:mrgreen:

vele da je to bilo v Draganiću (plemenita općina izmed Karlovca i Jaske) 8)

 

[johabica]

Imam i ja punicu,a bila sam i deset godina snaha.U ono doba biti snaha je značilo-sav posao što si napravio-smo napravili,a sve što se nije napravilo-nije napravila snaha.Pa je se ,naravno,poprijeko gledalo.Ja sam imala zadatak ujutro nahraniti krave,pomusti mlijeko,što se u ono vrijeme radilo ručno,odnijeti mlijeko u sabirnu stanicu,pripremiti sve za hranjenje navečer,a onda u kuhinji naložiti vatru.Tu odmah moram naglasiti da nisam bila dobra snaha,jer druge-dobre,a bilo ih je par u mojoj bližoj okolici-su u sabirnu odlazile prije pola sedam ujutro i čekale da se otvore vrata,a ja sam išla pet do sedam pa sam uvijek bila među zadnjima,što je za jednu snahu bila velika sramota.Tada se digla baka koja je bila zadužena za pajceke.Punica je bila ili na poslu ili je spavala jer je radila noćnu smijenu.Punac je isto radio noćnu.Zato smo mi uvijek glavninu poslu u polju odrađivali ili dopodne ili popodne,osim poslova oranja,špricanja,koje sam ja mogla raditi u bilo koje vrijeme.Da,muž je prvih godina isto bio na terenu,zapravo,pet je godina imao dvanaestsatno radno vrijeme,a jedno dvije je bio na terenu,pa su se traktorski poslovi svalili na mene jer punac nije znao voziti traktor,a što ne znaš,to ne moraš,samo sam ja glupača to kasno shvatila.I sve bi to nekako išlo da nam subota,kada smo bili svi na okupu nije bila glavni radni dan za polje,radilo se do pet,onda se išlo kući jer je trebalo nahraniti živinu,ali i raditi temeljito čiščenje i spremanje kuće,jer je sutra nedjelja,a što je naravno posao snahe.Uz to me niti poslovi oko krava ni taj dan nisu u potponusti zaobišli,pa sam i tu morala uskočiti(osim nedjelje-e tu nisam radila ni ujutro ni navečer,naime ljubav mog života me ujutro nije puštao iz kreveta,a nevečer bismo nekamo izlazili,pa opet nisam,što je u prvo vrijeme izazivalo poprilično negodovanje moje svekrve-a baš te punice imaju pravo ime,zar ne-ali ja i muž zauzeli smo čvrsti stav i nismo popuštali).Tako je bilo i te subote,vratili smo se iz polja,malo prekasno,sišla sam sa traktora,a ususret mi je dojazio djed sa mojim sinom na rukama.Dijete je htjelo meni,nije me vidjelo cijeli dan,uzela sam ga naravno,ali sam odmah dobila komentar moje svekrve-tak, to je najlakše,zeti si odmah dijete,pa ne treba ništ delati. (A bilo je dosta puta i suprotnih komentara-ako si ne bih uzela dijete,znala bi reći-niti si dijete ne prime,kakva je to mati,kusa).Vratila sam ga i otišla u štalu.Ali ,subota je,kuća se mora čistiti,a ja sam se u staji zadržala malo predugo,pa kada sam otišla u kuću primiti se poslova čišćenja,svekrva je već brisala pod u hodniku-inače moj posao. Jest da su joj pokreti bili malo ubrzani i nervozni,a i izraz lica nije bio baš prijateljski pa sam otišla u kupaonu oprati ruke,a kada sam izašla u hodnik,toga trena je svekrva bila kod vitrine.Tu smo držali stvari dnevne uportebe-čarape u ladicama,vješali kapute ili stare majce,a bilo je i veliko ogledalo sa češljevima.Tako su i toga puta na vitrini bile dvije moje majce za rad po vani,ali nisu bile obješene već nemarno odložene na polici.A moja je svekrva usput uređivala i vitrinu.Pa je lijepo uhvatila moje majice, zamahnula rukom i bacila ih nasred hodnika na pod.Siguran znak-kupi svoje stvari.Znala sam ja da se od mene očekuje da se sada ja sagnem,dignem majice i lijepo ih objesim.Nisam.Krenula sam opet van,stala sam preko njih,prekoračila ih dugačkim korakom i otišla.Okretala se nisam,što je njoj toga trena prolazilo glavom nikada nisam saznala,navečer sa vratio moj suprug sa terena,a onda mi više nitko ništa nije mogao.:axe:

 

[wwuki5]

Svi smo mi imali sličnih iskustava:madmana:
Baš se pitam kakvi ćemo mi biti svekri i punice :roll: a biti ćemo , 8)
a dali ćemo naučiti iz svoga iskustva :supris:

 

[Markec]

Svi smo mi imali sličnih iskustava:madmana:
Baš se pitam kakvi ćemo mi biti svekri i punice :roll: a biti ćemo , 8)
a dali ćemo naučiti iz svoga iskustva :supris:

Bio neki povratnik iz Amerike na TV, kupio imanje na nekom otoku pa kuha za fine guzice i puno para. Uglavnom, pitali su ga kako mu je na otoku i kako se djeca snalaze?
Njemu je dobro, odradio je što je mislio u USA, sad uživa u miru i radi koliko hoće, no zamjera što na otoku nema sadržaja tipa kino, knjižnica, kazalište i ostalo jer ne želi da njegova djeca postanu on. To mi se nekako činilo mudro..
LP

 

[johabica]

E dečki,i ja sam svekrva,imam snahu,o tome kako sam je dobila ću ispričati navečer,sada idem ka svojoj svekrvi jesti jer sam do sada radila u plasteniku,pa nisam ništa skuhala.A gladni smo i ja i muž.Moja snaha ne živi sa nama,po vlastitom izboru,i do sada sam joj samo jedamput u životu prigovorila,jer sam se zarekla sama sebi da si neću dozvoliti nikada da sazna što je značilo biti snaha u moje doba.Što ne znači da ja moj odabir baš sasvim u redu.

 

[johabica]

Ima jedan vic šta se tiče punica kad je jedna punica došla do susjede na trač pa ju pita susjeda daj mi reci kak tvoj sin ma živi papučar snaja šta veli ovaj sve po njenom kuha joj kavu pere suđe usisava da sam znala da ču roditi papučara nikad nebi ,a kak tvoj zet pita susjeda ma sam ga bog poslo mojoj čeri ljepo joj ujutro skuha kavu pomogne joj usisati kuču oprati suđe da ga je tražila boljeg nebi našla zet za diku i ponos naše kuče ...

a ima i ovaj-
Vračao se čovjek kući kroz selo,pa ga sretne poznanik i upita:
-gdje si bio ovako kasno?
-ma pusti,pokapao sam punicu na groblju.
-a što si tako sav podrapan i rasčupan?
-nije se dala.

 

[DARIJUS]

a ima i ovaj-
Vračao se čovjek kući kroz selo,pa ga sretne poznanik i upita:
-gdje si bio ovako kasno?
-ma pusti,pokapao sam punicu na groblju.
-a što si tako sav podrapan i rasčupan?
-nije se dala.

:rolfer::rolfer::rolfer:

 

[johabica]

Hajde da sada ukratko ispričam kako sam dobila snahu,bila sam predvečer kod susjede i popila kavu koju inače ne pijem,pa od spavanja ionako neće biti ništa osim blejenja u strop.Ovako,imamo sina,dečko je bio poprilično talentiran,svirao je tamburicu u školi,čak smo mu je i kupili,pa u KUD-u,hodao je po nastupima,a i igrao je nogomet u lokalnom nogometnom klubu.Do svoje sedamnaeste godine,dok nije upoznao svoju sadašnju žanu,moju snahu.Zapravo ju je upoznao sa šesnaest,ali je godinu dana još izdržao i sa drugim zanimacijama u životu osim nje.Je da je izgledao ozbiljnije i odraslije za svoje godine,a osim toga kuda god bi pošao,oblak parfema se kretao pet metara ispred i pet metara iza njega.Nešto je valjda i drugo osim toga privuklo i moju snahu,iako je starija od njega četiri godine,što zapravo i ništa ne bi značilo da je on imao barem dvadeset a ona četiri više.Rekla mi je jednom njegova učiteljica još u drugom osnovne da je glavni zabavljač u razredu.No nije važno što je bilo,svi znamo kako to ide, svi smo to prošli,mladi se zaljube,svaki trenutak proveden odvojeno izgubljeno je vrijeme,pa je i moj sin odlazio svojoj ljubavi u svim slobodnim trenutcima,a i onim neslobodnim.Recimo,kada smo morali u polju brati povrće,a on se dogovorio za susret u šest,lijeti naravno,lijepo bi nas sa radnicima ostavio u polju pa otišao kući pješice sat i pol prije,a pješačio je po par kilometara kako bi se okupao i na vrijeme stigao u zagrljaj.Trajalo je to cijelo ljeto,radnici su,iako plačeni gunđali, radilo se do mraka jer je trebalo tu robu doma još posložiti i natovariti u kombi,a gazdin sin da petama vjetra kad mu se prohtije.Dopizdilo to i meni,jedne večeri smo se gadno dohvatili,zapravo ja sam pričala,objašnjavala,vikala,prijetila čak sankcijama ukoliko se ponašanje ne promjeni i na kraju rekla jednom sedamnaestogodišnjaku nešto "najgenijalnije" što jedna majka puna samopouzdanja i dobrih namjera,računajuči na ljubav djeteta prema roditelju može izreći-biraj-ili ona ili ja!Uh,što sam se prešla.Izabrao je.Nju.Sa ovim nisam nikako računala.Rekao je samo-dobro,idem,pokupio stvari i otišli su na stan.Bilo je to pred jesen,pred Novu godinu smo ih molili da se vrate oboje kući,živjeli su teško ali složno pa su se vratili i sve je ispočetka nekako išlo dok opet nisu počeli radovi.Nije da nisu radili,sin je išao sa nama u polje,neslužbena snaha je kuhala i spremala kuću,a kada je bilo potrebno i ona je išla u polje.Samo,nekako su se uvijek malo izdvajali, mi na jednoj strani,njih dvoje na drugoj,znam ja da je ljubavi sve višak osim njih samih,ali posao ne trpi ovakvu podjelu rada,u poslu je efikasnost na prvome mjestu,a kasnije svatko može raditi onako kako mu odgovara.Ah,da,dali smo im jednu parcelu i posadili je povrćem da prihod bude njihov,kako bi financijski bili neovisni o nečijoj trenutnoj dobroj volji,a za slijedeću sezonu smo to mislili proširiti na nekih pet jutara kako bi postali i nekakvi gospodari.No,do slijedeće sezone nismo stigli.Počelo je sa jutarnjim problemima.Lijeti se povrće bere rano izjutra,iza pola jedanaest nemaš šta tražiti u polju,a mladi vole spavati.Razumjela sam ja to,i ja sam voljela,ali što se mora,mora se,pa bih tako ja svaki puta ujutro kada smo išli u polje njih budila,po tri-četiri puta zvala,čekala,vani sve spremno,traktor radi,ali njima se još neda ustajati.Nekako su me podsječali na moja nedjeljnja jutra u vrijeme dok sam bila snaha,ali sa vremenom je prag moje tolerancije potaknut mrkim pogledima moga supruga drastično pao.Na moj prigovor o neodrživosti ovakve situacije dobila sam prijedlog neslužbene snahe-neka mi radimo svoje sami a on će isto tako svoje napraviti sami.To me je,moram priznati, ne zateklo nego ozbiljno naljutilo.Ipak sam mirno sjela ne krevet kraj njih i upitala-A znaš li ti kada treba što posijati?Ne znam-dobila sam odgovor.A znaš li kada se to što ne znaš kada posijati sadi u polje.Naravno da je odgovor bio isti.A znaš li što se radi nakon što se posadi?Pa ne zna ni to .A niti kada treba brati.E,draga moja,nastavila sam mirno,tonom kao da razgovaramo o najobočnijim stvarima- onda ćeš raditi onako i kada ja kažem ili nikako.Ako ti tako ne paše,možete ići.Je da sam i tu računala na malo zdravog razuma i realnog sagledavanja situacije,i je da sam se i tu prešla.Nisu izgovorili niti riječi,neslužbena snaha je izašla iz kreveta,izvukla torbe,vrećice i u roku pola sata već su bili odseljeni.Otišli su najprije k njenoj mami, pa u Sloveniju gdje su se zaposlili,pa smo opet izgladili stvari,pa su otišli u Rijeku gdje je sin radio kao programer,a onda su najavili da bi se nakon toliko godina zajedničkog života htjeli oženiti,pa smo im napravili lijepu svadbu,čime je moja snaha postala službena snaha,i od onda je zovem samo snaha,ili imenom.Inače se,osim ovoga nismo nikada posvađale,e jednom jesmo,i još jednom pred nekih mjesec dana jer je vikala na našu unuku a nije trebala,a i kako se bi,par godina su živjeli u Zagrebu,pa nemaš niti prilike,a i nema ona šanse,rekla sam ja njoj-mala,pretrgnem te preko koljena,vidiš da sam jača,presavinula sam joj ruku preko stola,nije izdržala niti dvadesetak sekundi kada smo ukrstile ruke.
Eto,sada će mi sigurno reći-punice(tako me ona zove)-ubit ću vas-kada ovo pročita,a hoće sigurno,ali,mala,pretrgnut ću te preko koljena,nemaš šanse.

 

[farmervg]

Johabice čitajuči ovu tvoju priću toliko je autentična u puno slučajeva da je to manje više u svim obiteljima .Ove mlađe generacije pa i starije misle da se može živjeti od ljubavi ljubav je prolazna a poštovanje prema partneru je ono šta čini ljubav i skladnost u braku bez muke nema ni nauke tak i bez rada nema ni profita ko spava do podne taj nema šta za ručak skuhati jedino ako nije mamin i tatin sin pun para najgore je kad mladi misle da su prepametni i da če na svoj način riješiti stvar,dok nakraju skuže da su bili u krivu prođu godine i ta ljubav splasne pa se poslje kaju e da se čovjek rodi sa razvijenom pameti jer dok mu se pamet razvije prođu godine onda je kasno za kajanje puno nas zna reči da mi je ova pamet i one godine....

 

[johabica]

Kada malo bolje razmislim,ove današnje generacije rade iste greške koje smo i mi radili u njihovoj dobi.Činjenica je da mladost treba proživjeti,greške su neizostavan dio odrastanja,samo svaki čovjek prije ili kasnije dođe na raskrsnicu života i ima priliku odlučiti kojim će putem krenuti dalje.Neki se tu pogube i ili nikada ne shvate što je bit življenja i šta sa sobom povlači,ili se ne žele uklopiti u osnove okvira normalnog života.Isto je tako činjenica i da nam se sa protekom godina prioriteti mijenjaju,pa nam je ono što nam je u mladim danima bilo veoma važno,u kasnijoj dobi smiješno ,ali kao što rekoh,sve se faze života moraju proživjeti,samo treba na vrijeme shvatiti da je život odgovornost prema samomu sebi,ali i prema drugim članovima društva.

 

[Markec]

Stvar je odgoja djeteta. Roditelji često vole djecu previše, što je štetno za njih. Kasnije, kad se ta ljubav ne vrati onoliko koliko bi roditelj želio dođe do razmimoilaženja. Kao 30-ogodišnjaku koji još živi u obitelji ali sam financijski samostalan već 12 godina, starci bi još uvijek krojili kapu i radili s mojim novcem ono što je najbolje za mene. I svakim danom bude sve gore.. Da ne pričam da su mi otvarali poštu prije dvadesete (izvod iz tekućeg). Sad mi je žao što nisam drugačije mislio dok sam bio mlađi, pa se osamostalio. Bila su lijepa obećanja o nasljeđivanju cijelog grunta, o slobodi koja me čeka u našoj kući, da bude sve kako si ja hoću napraviti... I onda žrtvuješ deset godina svog znoja da nam svima bude život ljepši, a nakon toga vidiš da se ti jedini trudiš.. Love više nema nazad, a bilo je dosta za lijepi početak. Sad dolazi ucjena jer nemaš više kud..

Nažalost, grube riječi, ali vjerujte mi da sam realan.

 

[johabica]

Stvar je odgoja djeteta. Roditelji često vole djecu previše, što je štetno za njih. Kasnije, kad se ta ljubav ne vrati onoliko koliko bi roditelj želio dođe do razmimoilaženja. Kao 30-ogodišnjaku koji još živi u obitelji ali sam financijski samostalan već 12 godina, starci bi još uvijek krojili kapu i radili s mojim novcem ono što je najbolje za mene. I svakim danom bude sve gore.. Da ne pričam da su mi otvarali poštu prije dvadesete (izvod iz tekućeg). Sad mi je žao što nisam drugačije mislio dok sam bio mlađi, pa se osamostalio. Bila su lijepa obećanja o nasljeđivanju cijelog grunta, o slobodi koja me čeka u našoj kući, da bude sve kako si ja hoću napraviti... I onda žrtvuješ deset godina svog znoja da nam svima bude život ljepši, a nakon toga vidiš da se ti jedini trudiš.. Love više nema nazad, a bilo je dosta za lijepi početak. Sad dolazi ucjena jer nemaš više kud..

Nažalost, grube riječi, ali vjerujte mi da sam realan.

E prijatelju,sada ću ti nešto reći.Imam pedeset godina.(nadam se da nisam rezočarala mlade forumaše).Već dvanaest ja i suprug živimo sami i odmah da kažem,ovakav način života ne bih mijenjala taman kada bih bila kruha gladna.Kćerka je nakon srednje otišla u Zg na studij i tamo ostala,kupila stan i skućila se,a sin je srednju nakon drugog razreda napustio i odlučio se za rad na gospodarstvu.Ipak se zaposlio kao samouk programer,to mu je prirodni talenat,ali onako na crno,kao početnik za sitne pare,taman za prijevoz na posao i neki izlazak.Nismo ga sputavali.Iako je radio na polju,vidjelo se da to neće biti njegovo životno opredjeljenje.Onda je slijedio slijed događaja koje sam samo djelomično opisala ranije.Jeste da smo u prvo vrijeme bili doslovno slomljeni,ne samo zbog toga što smo ipak računali da će on,kada stekne dovoljno iskustva preuzeti gospodarstvo,već najviše zbog toga što smo smatrali da sa sedamnaest godina nije dorastao svim životnim problemima koji su ga čekali.Snašao se ,zajedno sa svojom sadašnjom suprugom kako je znao i umio,znamo da im nije u nekim trenucima doista bilo lako,ali preživjeli su eto,zajedno više od dvanaest godina.Nije da nije bilo problema,kao i kod svih nas,izmjenjuju se lijepe i manje lijepe stvari u životu,ali bitno je da čovjek iz teškoga ili lošega nešto nauči.U teškim trenucima smo im pomogli,ali samo onda kada smo smatrali da je to doista nužno,jer čovijek mora naučiti iz problema izaći sam,koliko god to neugodno bilo.To je ta,uvijek spominjana,škola života.
Želim ti reći ovo-pogriješio si što nisi krenuo svojim putem,nitko,pa ni mi roditelji nemamo pravo određivati kako će netko živjeti i što će uraditi sa svojim životom,usprkos tome što je roditelju dijete uvijek dijete,bez obzira koliko godina imalo(eto,i naš sin je ove godine navršio tridesetu),niti očekivati da će dijete svoj život podrediti nama.A niti dijete ne može očekivati da roditeljev život staje njegovim rođenjem.U svemu treba biti mjere,jer kada bi svako dijete ili svaki roditelj žrtvovao cijeli svoj život za onoga drugoga,tko bi onda na ovome svijetu bio sretan?Ne vrijedi žaliti za onime što je prošlo.Stvari su se tako posložile,i tako je valjda moralo biti.Nikada nije kasno promjeniti nešto u svome životu,bilo dogovorom,bilo drastičnim preslagivanjem prioriteta,samo ponekada nam je lakše sagledati situaciju nego nešto konkretno poduzeti.A ja uvijek kada je teško znam reći-nije bitno ako se spotakneš i padneš,bitno je smoći snage za ustati i krenuti dalje.Nadam se da ćeš i ti uvidjeti da nije kasno srediti si život onakav kakav želiš živjeti,pa tek ti je trideset godina.

 

[farmervg]

Markec slažem se stobom ima i toga u nebroj primjera dobro si to zaključil trebalo je drugačije okrenuti ploču na samom početku a kad shvatiš neke stvari onda je kasno znam ljudi koji imaju po 30-40 godina i još im roditelji kroje sudbinu nisu oženjeni i nemaju niku budučnost jako žalosno od takvih roditelja na uštrp vlastite djece..

 

[farmervg]

Johabice godine nisu važne pa nisi ni ti stara sa pedeset se nemože reči da je čovjek star bitno je kak se osječa u duši i ako se može prilagoditi današnjem užurbanom životu šta vidim da ti jesi onda nema govora o nekoj starosti po tvojim postovima bi zaključio da si u duši mlađa i društvenija nego puno nas na forumu bez obzira na godine.....

 

[Markec]

To je ta mladost i neiskustvo. Vratite se malo u devetnaestu... Tko u tim godinama zna što ga čeka? A tvoji samo čekaju da zgrješiš da ti posole.
TU dolazi do izražaja dobar roditelj da pomogne djetetu da se osamostali, a ne da ga koči u stvaranju vlastitog života i karaktera različitog od roditelja samih..
To je onaj povratnik govorio; ne želim odgajati drugog sebe.

 

[ćelo]

To je ta mladost i neiskustvo. Vratite se malo u devetnaestu... Tko u tim godinama zna što ga čeka? A tvoji samo čekaju da zgrješiš da ti posole.
TU dolazi do izražaja dobar roditelj da pomogne djetetu da se osamostali, a ne da ga koči u stvaranju vlastitog života i karaktera različitog od roditelja samih..
To je onaj povratnik govorio; ne želim odgajati drugog sebe.

slazem se sa svima vama ja sam uz pomoc roditelja da me malo gurnu nisam ih upitao za novce od svoje 11godine niti za izlete niti za skolu niti za vozački sve solo a gledam one iste momke koji su s menom u skolu isli i smijali i pricali meni iza leđa kako oni idu u 4 sata ujutro iz birtije a ja orem u njivi,,,,a danas ih bas gledam ko izgubljene muhe!!!! a samo zato jer su ih vecina roditelja čuvala mazila i pazila nemoj sine moj na kišu nemoj na sunce eeeeee jadan li je ko se rada boji!!!!!!!!!!!!!!!! ,,, aaaaa sto je naj zalosnije njihovi ocevi posuđuju novce od mene,,,,sve je onda jasno

 

[johabica]

Da Markec,i ti i roditelji vidite istu stvar na dva različita načina.Ljudi se razlikuju jedni od drugih,u istoj situaciji drugačije reagiraju,neki se ne snalaze tamo gdje drugi sa lakoćom sređuju stvari.Nesigurni roditelji svoju nesigurnost prenose na djecu,ili svoje neostvarene ciljeve pokušavaju postiči kroz njihov život,često puta i nesvjesni da zapravo nanose štetu djetetu.Tu zapravo i nema krivca,a vjeruj,često puta ljudi nesvjesno povrijede one koje najviše vole u uvjerenju da čine ono što je najbolje za njih.Zbog osječaja gušenja i podređivanja naših potreba drugima u čovjeku se nakuplja gorčina,i kada se sve to više ne može podnjeti dovoljna je i sitnica,beznačajna stvar da čovjek pukne,a onda se stvari zakompliciraju i puno je teže riješiti problem nego da se odmah reagiralo.Nemoj žaliti za prošlošću ili propuštenim stvarima,puno je dana ispred nas i u svakome nam se može dogoditi nešto lijepo,samo ako si to dopustimo.

 

[Markec]

Evo jedne zgode:

Stigao poziv za vojsku i mogu reći da sam imao strahova, jer su me cijeli život plašili da tamo nema zaj...ije, sve disciplina, red, ustajanje, napor... Ipak je to novo iskustvo. Međutim, straha se najbolje riješiti kad mu se nasmiješ, pa sam uvijek odgovarao kako idem šest mjeseci (HV 40 kl.) na odmor, a ostali neka rade moj dio i vide koliko je to posla.
Otišla je ekipa to ljeto na more, proveli se, ljubili ponešto i ujedno se odigralo da se svima poklopi služenje roka, kako nitko ne bi bio sam šest mjeseci.
Par dana prije odlaska skupili su se svi savjeti od džombi, provodilo se svaki dan, dobivalo se para i opraštalo. U vojarnu su me odveli brat i najbolji frend. Na prijavnici sam potvrdio da je to pravo mjesto i dežurni s prijavnice me odmah htio upisati (nakako ga je to veselilo). Vidim žicu oko vojarne, stražara i njegov tupi hod pod opremom, sive zgrade i stegne me malo, ali se saberem i otkantam ga jer nije još došlo vrijeme do kojeg se moram javiti. Otišli u grad, pojeli ćevape, sreli poznanika s istom sudbinom, popričali i kasnije prošli kapiju.
Nije bilo baš lijepo, moram priznati, ipak je to bio šok za organizam. Drukčija hrana, ljudi, mirisi, komunikacija, vikanje, itd. Već nakon tri tjedna i prisege sliljedio je prvi vikend kojeg sam jedva čekao. Stigli starci i uža obitelj, obavili sve službeno i neslužbeno, pa polako doma. Putem smo stali u kafiću na kavi, piću i komentirali. Moram reći da je bilo više poštovanja u glasu sugovornika, a i ja sam se prilagodio drugačijem režimu života. Od brijanja mi se pročistilo lice, uniforma je dala svoje, držanje i ponašanje neku sigurnost u nastupu. Meni je samo bilo drago da idem doma. I tako kroz ispitivanja kako je kome, meni tamo i njima doma, mami se zalomilo, pa mi je rekla da sam ipak imao pravo i da im je jako teško stići sve obaviti i da lude pomalo. Raspašoj..
Popodne sam otišao na rođakovu svadbu i čudio se ljudima sa 2mm bradom i stajao u stavu 'na mjestu odmor'. Naravno, kad bi netko prišao, stalo bi se u lagani 'pozor'..

 

[johabica]

eto,i sam si uvidio da nova iskustva jačaju čovjeka i podižu samopouzdanje,i ne postoji ništa što čovjek ne može napraviti.A i drugi nas cijene više kada uvide da smo i mi svijesni svoje vrijednosti.