Htjela sem danas ispričati kako sam bila kod suca za prekršaje,ali me zadnji post potaknuo na drugu priču.Naime ,moj muž baš i nema previše povjerenja u muški rod,a sve zbog jednog događaja.Bilo je to kada smo vozili krumpire za Split,naTTS,ružna tržnica ali cijene dobre,još se moglo prodavati i van tržnog prostora,pa su i troškovi bili manji...I tako bi mi već prije sedam sati ujutro otvorili kamion,15 tona robe,kupci uzimali,ali neide sve u jednom danu Moraš prespavati pa sljedeći dan nastaviti sa prodajom.Čim se prodalo,ajmo lijepo kući,slijedio je mali odmor,pa opet utovar i put za Split.I tako cijelu zimmu i proljeće.Primjetila sam ja da jedna mušterija prilično često dolazi. Nekad nešto kupi,nekad ne,samo porazgovaramo.Fini,razgovorljiv,druželjubiv,a ruku na srce i poprilično dodrog izgleda čovjek.Usto vozi zeleni mercedes,a kaže eto tu sto metara dalje ima vlastitu kuću,živi sam.Sada,pretpostavila sam da je čovjeku dosadno,pa dolazi k nama na razgovore,sve duže i duže kako je zima odmicala,pa onda i dva puta dnevno.Tako je jednom tokom razgovora upitao gdje spavamo tjekom noći.Pa u kabini,kaže muž,mercedes 22-44,dva kreveta,grijanje,u sklopu tržnice pet-šest kafiča,wc sa tuševima,nije nikakav problem. A ne, kaže sugovornik,moje je kuća prazna tu blizu,možete pješice doči ili ću ja doći autom po vas,prespavate,ja vam pripremim večeru i doručak,možete se okupati,besplatno,bez ikakvih obaveza.Insistira on uporno,mi svaki puta ljubazno ali odlučno odbijamo i vrijeme odmiče.Priznajem da mi je s vremenom to postalo malo sumnjivo.Čovjek se zapita ne stoji li iza tolike ljubaznosti i upornosti nešto drugo.Ah,ja sam zaključila,sigurno da.Pa mi počelo čak i goditi.Nekako ti u vlastitim očima poraste važnost.Čim bismo ugledali da dolazi zeleni mercedes,malo bi jače zasjalo sunce,što ima lošega u tome da se nekome sviđaš.A bez lažne skromnosti mogu reči da sam bila u svojim najboljim godinama.Tako,jednog jutra,otvorimo mi kamion malo ranije,spremimo sve za prodaju,pa je suprug otišao sa prijateljem u kafič.Malo zatim ja ugledam zeleni mercedes kako se približava.Sada,znate,ženska taština,na brzinu bacim pogled u retrovizor,poravnam kosu,i nabacim osmjeh.Stane čovijek,izađe iz auta,lijepo se pozdravi i pita,a gdje je suprug.Pa eto,otišao malo do kafiča,brzo će se vratiti.odgovaram ja.Prvo me pogledao raširenih očiju,onda mu je lice dobilo malo boje.Sljedeče što sam čula bilo je pitanje-u koji,koji kafič je otišao?Pa neznam,odgovaram,Ali neće dugo,popiti će kavu i samo uzeti novine pa se vra...Ća nisam uspjela izgovoriti,ovaj je već bio u autu,gume su malo zacvilile,prašina se digla,i on ode.A ja stojim,širom mi otvorene oči i usta,gledam za njim,i tek sam tada shvatila-pa ne dolazi on radi mene-on dolazi radi njega,moga muža!Bem ti život!Muž mi istini za volju poprilično dobro izgleda,i nije dosta da moram kontrolirati žensku konkurenciju,sada je navalila i muška.Pa ti jadna ženo sada živi.Da završim, jer moram ići spremati ručak,Kada se suprug vratio,pitam ja njega jeli ga onaj našao.Nije,kaže,otišao je usput unutra u tržnicu pa su se valjda mimoišli.Nakon što sam mu ispričala što se dogodilo,krumpire smo prodavali samo unutar tržnice,a čim bismo ugledali da se približava zeleni mercedes suprug bi otišao u kabinu i navukao zavjese.Od toga dana,pomalo sumnjičavo gledamo svako novo muško lice,ali srećom eto došla je recesija,prodali mi kamion,za Split se više neide,Pa se čovjek osjeća nekako sugurnije.Samo je problem sada što sam primjetila da sada jmamo nekako puno više ženskoga društva nego muškoga.