Sjetila sam se kako me prije petnaestak godina zaustavila policija kada sam išla špricati zlatice.Bilo je to ljetno doba ,mladi krumpir se već vadio i prodavao,a kasne sorte je još trebalo štititi.Tako smo i mi nabrali pet tona,natovarili,i suprug je otišao na zelenu tržnicu to prodati,a ja sam dobila zadatak odraditi prskanje.Pošto mi nije imao tko voziti cisternu sa vodom po polju,za svako punjenje prskalice morala sam se vračati kući.Naravno da mi je dojadilo toliko se vozikati poljem,pa sam uvijek tražila najkrači put od parcele do parcele.I taman kada sam posao privodila kraju-ostalo je još samo jedno krumpirište na kraju susjednog sela-sinula mi je sjajna ideja-zašto da traktorom tandrčem po poljskim putevima,kada sam eto blizu sela,pa mogu lijepo asfaltiranom cestom.Nasmješila sam se sama sebi,skrenula na glavnu cestu,i po gasu.Traktor prede,ništa ne poskakuje,ništa ne škrebeče,ništa se ne trese,čista milina.Idilu jedino kvari nešto plavo u daljini.Ma nije valjda,mislim ja,i odmah se sjetim kako mi je znanica neki dan pričala kako im je policija baš u tome selu tjedan dana ranije napisala kaznu od sedamsto kuna.Isto sa traktorom.Sada,nisam ja nesnalažljiva,da sam imala priliku bilo kamo skrenuti,ja bih to i napravila,ali ko za inat sve su kapije bile zatvorene,a baš na tome dijelu nema niti jedne bočne ulice.Jednostavno-zamka.Šta ću,izbora nisam baš i imala,pa sam odlučila-samo hrabro naprijed.Tuči me neće,vikati na mene neće,mogu mi jedino napisati kaznu.A kazne su za ljude.Dalje nisam stigla razmišljati,policajac mi je pokazao palicu stop,pa sam kao poslušan građanin ja lijepo stala. Ali ne kod njihovog auta nego dvadesetak metara prije.Ako hoće zaraditi novce,neka se malo i potrude.Barem će se razgibati.Stojim ja i čekam,traktor radi,policajac se zaputio prema meni,i taman kada je otvarao usta-valjda da mi kaže dobar dan,što bi uostalom bio i red,ja ga preduhitrim pa mu kažem-nemam žmigavce niti svjetla.Ovaj me podleda,sada nisam sigurna jeli bio iznenađen ili začuđen,jer sam odmah nastavila-svijetla niti ne mogu imati,jer nemam niti ni farove.Farove ne mogu imati,jer kao što vidite,imam na traktoru montirane konzole za utovarivač a farovi su smetali,pa smo ih skinuli.E,sada je čovjek u plavom došao do riječi.Prvo što je izgovorio bilo je-ugasite traktor.To baš ne bi bilo dobro,odgovaram mu ja,to sam vam htijela i reći ali ste me prekinuli,kada bih i imala farove,ne bi bilo koristi jer nemam niti akomulatore,pa ako ugasim traktor,više ga neću moči upaliti.Stoji poličnik,gleda traktor,gleda mene,pa me pita-a knjižicu o tehničkom pregledu imate?Ozarilo se meni lice,osmijeh od uha do uha,očice mi zasjale,konačno nešto što imam.Imam-odgovaram ja razdragano.Ajde,dajte da vidim,traži on, i .pruža ruku prema meni.Knjižicu,knjižicu nemam kod sebe,doma je,odgovarem mu ja,ali da je i imam tu mislim da vam ne bi vrijedila jer traktor već tri godine nije bio ne tehničkom pregledu.Nakon ovoga je zavladala tišina. Niti je on što pitao,niti sam je što govorila.Samo smo se gledali,što je mislio ne znam,znam da sam ja čekala da mi počne nabrajati kolika je kazna za ovo ili ono,a onda je slijedilo još jedno pitanje:imate li vozačku dozvolu?IMAM!I to i "B"i"C".Tako,konačno jedno pametno pitanje.Mogu li vidjeti vašu vozačku-bilo je slijedeće što sam čula.E,to nemožete jer je nemam tu,lijepo sam mu objasnila,pa nitko pametan ne nosi vozačku dozvolu po polju,em se može izgubiti em se može uprljati, podrapati,pa onda nastanu problemi,hodanje oko policije,a znate da sa policijom ljudi baš i ne vole imati posla.Eto,radni dio smo odradili,još smo malo popričali o navažnim stvarima,pa me čovjek lijepo otpravio riječima-ajde,idite da vam zlatice ne pojedu krumpire.I pazite da vam traktor ne krepa.Doviđenja.