Dogodovštine iz naših života

[johabica]

III



Stajala je nasred liječničke sobe. Slušala je liječnika,predložio joj je da mu kaže kako se još čeka jedan nalaz pa će se onda moći nešto konkretnijega reći.Bio je to jedini način odgoditi neizbježno-trenutak kada će on ipak shvatiti da je sve konačno,da nade više nema i da dani što se neumoljivo smjenjuju jedan za drugim cure ko pijesak u pješčanom satu,i kada pijesak iscuri ničega više neće biti.Praznina,mrak,tama.Počela je plakati. Suze su krenula same. Nije ih bila svijesna dok joj jedna nije kapnula na ruku,osjećala je samo nepodnošljivi pritisak u grlu,a onda su počele teči toliko brzo jedna za drugom da joj je liječnik gurnuo u ruku maramicu.Rekao joj je da sjedne i da se pokuša smiriti.Ne može takva pred njega.

Krenula je natrag onim istim hodnikom kojim je i došla. Gledala je u otvorena vrata blagavaone,i htjela se okrenuti i pojuriti prema velikim izlaznim vratima,ali se prisilila da ide ravno.Teškom je mukom pomicala noge.Sjedio je za stolom i gledao u nju kada se pojavila među vratima.Pričekao je da sjedne i odmah zapitao što je liječnik rekao.Najprije se nasmiješila.Namjestila je na licu topli bezbrižni smiješak,udahnula,nastojala je neprimjetno uzeti što više zraka kako je drhtaj glasa ne bi odao u nastojanju da ga gleda u oči i nasmiješena,sa ležernom lakoćom govori mu laži.Istodobno se sa obje ruke uhvatila za sjedalicu stolice ispod sebe i šakama je pritisnula toliko čvrsto da su joj prsti ostali bez krvi.Imala je osjećaj,ne stisne li je dovoljno jako da će ustati i poletjeti prema vratima,pobjeći od njegovih ispitivačkih očiju punih nade i strepnje istovremeno u trenutku dok bude izgovarala neistinite riječi.Čula je poznati glas kako objašnjava da se još ništa ne zna,i postala je svijesna da se njena usta otvaraju i da to ona govori,a njegove oči,željne dobrih vijesti joj prolaze kroz srce,razdiru dušu.Završila je svoj monolog i stala.Zašutjela.Na njegovom licu se pojavilo olakšanje.A odmah zatim sumnja.Nasmiješila mu se opet.Mirnim i toplim glasom mu ponovila da nalaz nije loš,i da se treba strpjeti da stigne i drugi.Još je jače stisnula prstima sjedalo jer se tijelo počelo samo od sebe dizati,a želja za bijegom je bila neizdrživa.Pogledala je na sat ispred sebe na zidu.Kazaljke su bile na pola tri,i ona si je odredila da će još pola sata tu odsjediti u razgovoru kako ne bi pobudila sumnju u maločas izrečene riječi.Počela mu je pričati o svakodnevnim stvarima,i razgovor je krenuo,sada malo opuštenije.Čak su se i kojiputa nasmiješili jedno drugome,a onda bi se on opet sjetio nalaza pa pitao isponova.Trudila se održati mir i toplinu na licu,gledala ga je ravno u oči,nastoječi biti uvjerljiva u izgovorenim riječima.Nikada nije nikome lagala.Laži se preko njenih usana jednostavno nisu mogle prevaliti u razgovoru sa ljudima.Sada ih je izgovarala lakoćom,o njima je ovisila nada,o tim prokletim lažima je ovisila još jedna noć mirnoga sna njenog oca,i ona ih je odlučno izgovarala svaki puta kada bi on tražio iznova objašnjene.Ona želja za bijegom je nije napuštala.Postajala je sve snžnija pa je svaki čas oči upirala u kazaljke koje su lijeno milile uokrug.Na trenutak,u času kada bi njegov pogled skrenuo sa njenog lica pogledala bi i kroz misli bi joj blijesnulo-još osamnaest munuta.Razgovarali su tako,riječi su tekle,oči bi se uprle u sat,prsti uvijek iznova jače stisnuli,a tijelo se grčilo u očajničkom pokušaju da ostane na mjestu,da se ne podigne,proleti kroz ona širom otvorena vrata.Još deset minuta.....još pet minuta....još tri minute.Kazaljke se nisu micale i imala je osječaj da je prošla cijela viječnost prije nego bi velika napravila krug.Još dvije minute....stisak jači,prste više nije osjećala,još minutu,čula je njegve riječi,o nečemu joj je govorio,ali ona nije ništa shvaćala,samo se njegov glas širio oko nje,gledala je njegove oči,rukama se čvrsto držala za sjedalo stolice,u mislima brojila otkucaje kazaljke sata,još trideset sekundi,dvadeset devet,dvadeset osam,sedam,šest,pet,njegove su riječi lomile tišinu ,pet sekundi,četiri,tri,divje,jedna-tata,sada zista moram poći,kasno je,a još imam posla,budemo se sutra vidjeli.Ustala je polako.Prste nije osječala.Bili su potpuno bijeli,krvi u njima nije bilo.Kao da nisu bili njeni.Krenuli su lagano kroz hodnik.Ispratio ju je do izlaznih vratiiju.Pozdravila ga je,zagrlila i on se okrenuo i krnuo natrag.Zatvorila je za sobom teška bijela vrata.Najprije je stala i počela hvatati zrak.A onda je zajecala,čula je samu sebe kako glas izlazi iz nje,tijelo se pokrenulo,i ona je potrčala,trčala je u suzama ,ridajuči prema autu.Kada je konačno uspjela otključati vrata sjela je ,naslonila se na volan i plakala.....

 

[johabica]

IV



Prošla je godina dana.Više nije brojila koliko puta se njegovo stanje pogoršavalo,pa onda opet stabiliziralo,uvijek kada bi ostajao na bolničkom liječenju odlazila mu je u posjetu svakoga dana.Taj puta je nije bilo,nije bila kod kuće,obaveze su je odvele daleko od kuće.Majka ju je nazvala ujutro i samo kratko rekla-dođi,požuri,želi te vidjeti.Spremila se odmah.Krenuli su na put iako je zbog bure bila zabranjena vožnja.Nije mogla čekati.

Nije išla kući,otišla je ravno u bolnicu.Sve je u njoj drhtalo.Zebnja se uvukla u svaki dijelič njenoga tijela,žurila je širokim bolničkim dvorištem,popela se stepenicama,otvorila bijela bolnička vrata i pojurila hodnikom.Trčala je stepenicama na kat gdje se nalazila njegova bolnička soba,gubila dah,srce je udaralo kao da će se svaki čas raspasti,puknuti,raspoloviti.Ovaj puta je pružila ruku,pritisnula bez zadrške kvaku i isti čas otvorila vrata.Teški kašalj,hroptavi zvuk je izlazio iz njegovih pluča,disao je plitko,ubrzano, boreči se za zrak.Na čelu su mu se sjajile kapi znoja,tijelo se grčilo u očajnčkom pokušaju da se napune pluča.Prišla mu je,sagnula se i poljubila ga.Ruke su mu bile hladne,bijele.Gledala je to izmučeno tijelo nekada snažnog muškarca,sada su se kosti prekrivene kožom teško pomicale u nastojanju da sjedne u krevetu.Pitala ga je želi li popiti malo vode.Srce joj se slomilo kada je čula odgovor-zraka mi dajte,da mogu još malo živjeti.
Zamolio ju je da mu izmasira leđa.Ti su mu pokreti njenih ruku donosili olakšanje,disao je nakratko lakše,a onda bi ga napadaj kašlja opet prisilio da se zgrči i bori za svaki udisaj.Tako su dočekali kasnu noć.Majka je sjedila kraj njega na krevetu,a ona se skupila ispod njegovih nogu,zatvorila oči i bez glasa plakala.Umor ju je svladavao i na trenutke je tonula u san.A onda bi je hroptaj opet prenuo,masirala bi mu leđa,došla bi bolničarka,aparatom mu čistila pluča.U jednom trenutku nije više mogla podnjeti tu strahotu borbe sa smrču,tu nepodnošljivu bol koju je osjećao,gledala ga je kako se guši u pokušajima da dođe do zraka,cijelo ga je tijelo boljelo,otvarao je usta kao utoljenik kada uspije glavu na trenutak podići iznad vode i udahnuti.Izašla je u hodnik.Kroz prozor se naziralo prvo danje svijetlo.Svitalo je.Sjela je na klupu i gledala u vrata liječničke sobe.
Ujutro je došao šef odjela.Poslao je majku i nju u hodnik jer ga je želio pregledati.Zatvorila je vrata iza sebe i sjele su na klupu.Još joj je pred očima ostala slika kako sjedi na krevetu,teški ga kašalj zgrčio,čelo mu je orošeno hladnim znojem,a liječnik stoji kraj njega.Slušala je kroz zatvorena vrata hroptaje koji nisu prestajali. Zvuk kašlja se razljegao hodnikom i činilo joj se da grmi i razlježe se na sve strane,ulazi u svaku poru njenoga biča.Nije bila svijesna koliko je to trajalnda se začulo teško krkljanje, hroptaj,i onda tišina.Tišina.Sve se smirilo.Nikakvog zvuka više nije bilo.Sva se zgurila u klupi,dah joj je zastao,slušala je napeto u isčekivanju.Ništa.Mir.Znala je da je kraj.Umro je.Smrt koju je cijele noći prizivala za njega,koju je istom onom usrdnošću kojom je godinu dana prije molila Boga da mu da život ,molila da ga uzme i da mu olakša boli koja je obuzela to izmučeno tijelo od kojega nije ostalo ništa osim kostiju i žute kože koja ih je mlohavo prekrivala je ušla u sobu.Sjedila je mirno i ništa nije osjećala.Znala je da ga više nema,ali se nije pomakla.Nije osjećala niti olakšanje niti bol. Sve je u njoj bilo mrtvo,samo je sjedila i slušala tišinu.Mir ju je obuzeo,ukočio svaki pokret.Vrata sobe su se otvorila,liječnik je išao prema njima i zastao ispred njih.

Gledala je u otvoreni lijes.Lice mu je bilo bijelo,oči zatvorene,a ispod bijelog prekrivača nazirale su se sklopljene ruke.Nije plakala.Suze su usahle ,samo je težina pritiskala grudi.Sva je bol bila isplakana i činilo joj se da ničega više u njoj nema,ništa više ne može dati,sve je bilo ispijeno,sve je bilo potrošeno,to zapravo i nije bila ona,tu,uz odar je sjedila njena ljuštura, njen vanjski dio,a nutrina njena je nestala,bivala ispijena,usahla,mrtva.

Poklop lijesa se spustio,čula je krik koji se razljigao prostorijom i osjetila ruke koje ju pridržavaju.

"Pod kamenom crnim riječi u stihu skrite"



Zvala ju je majka.Trebalo je njegovu posljednju volju izvršiti.Stavio ju je na list papira koji je sada držala u ruci i gledala u njega.Pred očima su joj se nizale riječi-svome sinu ostavljam....Čitala je dalje - ostalo neka se razdjeli na sve slijednike.Prelazila je očima po papiru,tražila je riječi koje je tolikih godina željela čuti iz njegovih ustiju a nije ih dočekala,tražila ih je napisane,ali ih ni tu nije nalazila.Srce joj se sledilo.Počela je čitati ispočetka,možda ih je previdjela u toj čežnji da ih barem vidi ako su joj izgovorom bile uskračene.Vidjela ih je u svojim mislima,trebalo je pisati-svojoj kćeri....Po peti je puta očima pretraživala napisane riječi i sve je jače bol obizimala cijelo tijelo.Suze su tekle niz lice,list papira joj se cerio u lice,i postala je bolno svijesna - ništa se u njegovom srcu nije promjenilo. Sve je godine živjela u zabludi.Tu,u svojoj posljednjoj volji pokazao joj je to, ostavivši svo svoje obiteljsko nasljeđe sinu,a njoj je odredio od onoga što je za svoga života stekao.Riječima kojim je nije spomenuo.I nakon zadnjeg daha svoga života povrijedio ju je još jednput.

U njoj se rodio prkos.Nije više osjećala bol,bijes je ispunio cijelo njeno biće,i odlučila je.Uzeti će ono što joj ne želi dati,uzeti će dio,sasvim mali,njemu za inat uzeti će od njegove djedovine ono na što po rođenju ima pravo.Sasvim malo,mrvicu,simboliku,manje od prava,ali postati će na silu ono što joj on nije priznavao da je.


Sjela je na rub crnog kamena i zagledala se u sliku.Oči su gledale kroz nju,ne dotičući je.Sva se bol skupila u njoj.Boljelo je to što joj je uskratio..Boljelo je i ono što joj je dao,i što joj nikada neće moći oduzeti,niti za života niti sada kada ga više nema-dar napisane riječi koju je dobila od njega rođenjem i koji ju je gušio zakopan u njenoj nutrini i pekao je i čekao da se kao vuklkan vine i provali u riječima ispisanim na bijelim listovima.Inat se rodio u njoj.Neka peče.Odriče ga se,i nikada ga koristiti neće.Neka zakopan u dubini duše ostane,neka ga prašina pokrije okovanog. U inat tebi oče.To što je tvoje ne želim.Neka me riječi guše,neka me sateru i uguše,vratiti ću ih jednom kada me više ne bude,vratiti ću ih tebi nekorištene, zakopane ispod crnog kamena.Tebi u inat oče,tebi koji nisi mogao izgovoriti samo dvije riječi...


Ima jedna priča mala
U pet bi riječi stala...



"Nemoj budit odsanjane snove.
Pusti,nek miruje ono čega ne bi.
Odveč rano zamoren životom
samo čemer osjećam u sebi"

Jesenjin.

 

[farmervg]

Sad si me bacila u totalni bed ...

 

[johabica]

A zašto?

Ma nije valjda da si sve pročitao!

 

[farmervg]

Ma jesam kad sam poćel čitati onda sam moral vidjeti kakav bude kraj ali ono prića je stvarna i sasvim istinita iako pomalo mračna a nažalost to je stvarnost...

 

[johabica]

Ma jesam kad sam poćel čitati onda sam moral vidjeti kakav bude kraj ali ono prića je stvarna i sasvim istinita iako pomalo mračna a nažalost to je stvarnost...

Eh,da sada vidi ovo jedan forumaš.On meni tvrdi uporno da duge postove nitko ne čita.Farmervg,imaš jedan od borovnice od mene,samo zbog prve dvije riječi. giggle):giggle):giggle):

 

[zeljko kz]

A zašto?

Ma nije valjda da si sve pročitao!

Johabica bravo ti treba ipak toliko pisati pa kad se toliko trudiš red je i sve pročitati .

 

[johabica]

Ma da,bolje da ovdje na forumu ubijemo slobodno vrijeme pišući i čitajuči nego se međusobno ubijamo svađama.
Kako sam ovo pametno rekla,ne mogu vjerovati kak sam bistra!!!! :icon_eyes::icon_lol::icon_lol::icon_lol::icon_lol::icon_lol:

 

[zeljko kz]

A tek pametna vrijedna !

 

[farmervg]

Ma da,bolje da ovdje na forumu ubijemo slobodno vrijeme pišući i čitajuči nego se međusobno ubijamo svađama.
Kako sam ovo pametno rekla,ne mogu vjerovati kak sam bistra!!!! :icon_eyes::icon_lol::icon_lol::icon_lol::icon_lol::icon_lol:

Ako si za svađu samo reci baš sam nešta raspoložen da se malo snekim svadim svejedno znam da ženu teško pokopati ali valja probati devil):

 

[johabica]

Pa dobro jel se tebi nekaj pošemerilo?Jesi ti zaboravil da sam ja kategorija 80+? Pa čovječe,ak ti samo stanem na nogu nebudeš mogel niti riječ progovoriti od muke,kak se budeš onda svađal sa mnom?giggle):giggle):giggle):giggle):giggle):giggle):

 

[farmervg]

Pa ja sam kategorija 100 i ko je onda jači vidim ti bi se nogatala neznam ni kak bi to nazval:ali ak je to neka nova olimpijska borilačka vještina prihvačam poziv na okršaj:icon_lol:

 

[johabica]

Ne izazivaj farmervg,znaš li ti sa sam ja jednom svom eventualno potencijalno mogućem zetu na stolu presavinula ruku. I jednom radniku.I snahi.I još jednom radniku.Mužu nisam,nije red,jel.
A šta se nogu tiče,imam doma diplomu ili kak se već to zove za prvo mjesto u trčanju na sto metara.Prvo mjesto u trčanju u vreći.To je iz bliže prošlosti.Prvo mjesto iz trčanja na osamsto metara u osnovnoj.Prvo mjesto u skok u vis u osnovnoj.a i mogla sam premlatiti pola dečki iz razreda.A-ha!!!!

 

[ajkula]

I što sad reći o onom SLABIJI SPOL:icon_eek::icon_eek:,tu definiciju treba izbaciti iz upotrebe,johabice ovi tamo vaši tati što kradu po poljima su nahebali ako ih se dočepaš:icon_thumright::icon_thumright:

 

[johabica]

E Ajkula,budem sutra napisala kako to izgleda kada ja uhvatim polova dok mi krade krumpire.samo moram malo prolistati priče jer se ne sjećam jesam li već napisala ili nisam.da ne pričam dva puta isto.kom jedna muževa teta.Bila žena stara,djeca joj se razišla,raditi je morala jer penzijice nije imala a nije m,ogla.Onda sam tu ja uvijek uskakala.A ona bi dolazila meni nepozvana,kad je znala de idemo u polje,sama bi došla na njivu.I tako mi brali krumpire,bilo je to još nekada,još smo imali samo vadilicu pa se bralo rukama.I tako u poslu,bilo nas je uvijek petero-šestero krenulo razgovor.pa sa jednoga dana ona malo pohvalila.Bio je ponedeljak.Počela je pričati kako joj je jedan bosanac nudio da se uda za njega,bila je lijepa,obečao joj je zlatnih dukata,ne znam više koliko duluma zemlje,i svega i svačega.To nam je ispričala taj dan.Onako,ponosno,Pa smo išli u utorak opet u krumpire,pa je ispričala opet.Ja sam slušala,kaj bum,neka priča.Ali je ona to isto ispričala i u srijedu.I u četvrtak i u petak.U subotu smo opet radili,nešto se pričalo o mladim danima ovih starijih radnica,a naša teta se uspravila,stala i rekla-deca,a sad pak bum vam nekaj povedala-i počela istu priču po šesti puta.Na ovo sad pak vam bum nekaj povedala sam se ja počea smijati,sjela sam na zemlju i smijala se ko šašava,a teta me gleda i ništ joj nije bilo jasno.Nije uopće znala da je to isto pričala svaki dan.
Sve se bojim da se to i meni ne počne događati.:icon_eyes:

 

[zeljko kz]

Možda je teta bila rođeni političar pa je uvijek samo pričala isto (ponovljala) ????

 

[vlč.puknuti]

Meni se nikad ništ ne dešava , osječam se kao u filmu beskrajan dan , hvala Bogu bilo se sexa na taj dan .

 

[zeljko kz]

Meni se nikad ništ ne dešava , osječam se kao u filmu beskrajan dan , hvala Bogu bilo se sexa na taj dan .

Lijepo samo (sex) da li si ti to radio ili su to tebi radili ?????:icon_biggrin:

 

[vlč.puknuti]

Tvoj potpis govori sve .
Ako bi mi bilo tak lepo po rukama premetat tuđi pimpek ko moj vlastiti onda mogu odmah u gejeve .
Tja pederi ništ ne rade , dotjerani su i njegovani .
Od čega oni žive i ja bi volio znati .
Ak te baš sve zanima moja nesuđena je glumila geja

 

[zeljko kz]

Super !!!!!!(više me ništ ne zanima po tom pitanju )