Dogodovštine iz naših života

[Bučo]

Jao johabice stvarno sitna i dinamitna koja pocela samo o nekom spustanju dali roleta ili:icon_rofl::icon_rofl:

 

[johabica]

ma koje žutilo,koji bakraći,teraj dalje johabice,ovi mlađi budu uvijek došli na naše vrijeme,a što se tiće ovog dizanja i spuštanja ,pa to je čist normalno,kao plima i oseka,nekad davno kada smo majne žena i ja rekli ono famozno da,ja sam njoj objasnio da NE volim svađu,i da ima dva velika ogledala za iskaljivanje bijesa,ogledala su evo nakon 15 godina još cijela a nekad se zalomi ono,IMA SLIKE NEMA TONA,ali to je zanemarivo i ne bi život bio zanimljiv da se sve svodi na DA:cool2::cool2:

Ma Ajkula,nije to ništa strašnoga bilo,ne tonem ja tako lako,još nikada nisam do kraja,ko što sam već jednom rekla-u moru života plivam ko riba,u moru bez peraja tonem ko kamerna sjekira.:icon_lol::icon_lol::icon_lol:

Evo ti jedan moj znanac šalje pozdrave,i spominje da ti duguje nekakav pan ili šta,uglavnom-piva je u pitanju.Veli da bi na njegov račun mogao jednu puknuti.A može i više.:icon_winkle:


@Bučo,pa zar ti nisi primjetio da ja na kući nemam roleta.giggle):giggle)::Ali zato ponekada imam žgiggle):utu minutu.To je možda zato što imam žuti dnevni boravak,jel?giggle):

 

[Bučo]

Nisam obraco paznju na rolete nego na poseban nacin pecanja ribica:icon_super:

 

[johabica]

Sjetila me neki dan jedna riječ na nešto što se dogodilo tamo negdje pred petnaestak godina,možda i više,ma je,više je,znam da mi nije bilo više od trideset pet,izgledala sam dobro,ma ajmo bez lažne skromnosti reć, zapravo i predobro za svoje godine,a to je za trgovinu u to vrijeme bilo prilično važno,pogotovo kada te konkurencija stisla sa svih strana i za uloviti kupca je bilo potrebno imati i sreće i znanja i snalažlijvosti,a i šarma.A kaj da velim,ja sam od svakoga pomalo imala.Pa sam to objedinila u jednu agrasivnu kampanju i rezultati nisu izostajali.U to su se vrijeme kupci dijelili u dvije kategorije- prekupci, oni koji su uzimali na veliko, i građani,koji su bili posebno aktuelni na jesen kada se uzimala zimnica.Voljela sam ja raditi sa prekupcima,bili su to najčešće šiptari-uvijek uglađeni i pristojni prema ženama-naravno izvana,jer ja još nisam srela nijednog člana njihove nacionalnosti koji ne misli da su sve žene koje nisu albanke žene lakoga morala,ali sada neću o tome,predugo bi bilo-kako bilo,mentalitet sam upoznala u dušu,pa se prema tome i prilagodila u komunikaciji.Kod njih sam uvijek voljela čuti ono-pošto ćeš da mi daš jedan ton.To je značilo da se očekuje da spustim cijenu,jer ipak je jedan ton jedan ton,jel,i taj ton umjesto tone se provlačio kroz sve godine moga trgovanja sa njima.Spuštala bih ja cijenu i radili bismo mi posao,a jedna od karakteristika trgovanja sa njima je bila i ta da oni nikada nisu rukom dotakli vreću.Njima se moralo uvijek posložiti u kombi,jedino čega bi se dotakli je lova kad je na red došla isplata.Bosanci su bili odmah iza njih.Kada bi bosanac došao,prvo bi pitao-pošto.Pa ja reknem pošto.A onda bi redovito slijedilo pitanje-a gde ti je čovek,neću valjda s tobom da pričam.Kada bi mu konačno sjelo da sam ja ipak ta sa kojom se mora dogovoriti ako robu hoće kupiti,i kada bismo se napokon sve dogovorili,slijedilo je novo pitanje-a ko će da ti istera kamion na parking,idi traži čoveka,ja ću tu da pričekam.Nijma se moralo na pretovar izaći van tržnice,jer se ulaz plača.I kada se opet shvatilo da čovjeka nema,slijedila je ponuda-ajde,daj ključeve,ja ću da ti isteram kamion,ti sjedni tamo u kabinu pa da krenemo.Neće ići,objašnavala bih ja,za volan moga kamiona sjedam samo ja ,a ostali se voze uz mene.Većina ih je na parking išla pješice.Ko što sam već jednom rekla,ima ta trgovina i tržnica svojih čari,a posebno kada trgujete sa građanima.Nakon toliko godina trgovine naučila sam već i prije nego je netko otvorio usta odrediti hoće li se nešto prodati ili ćemo samo malo popričati.Nije mi bilo nikada teško pričati sa ljudima iako sam od prve riječi znala da od posla neće biti ništa,ljudi imaju svojih problema,ponekada im treba netko da ih samo sasluša u usputnom razgovoru i bi im lakše u duši,a šta te košta nekome dozvoliti malo oduška.A meni smiješak na licu bio uvijek,pa sam se naslušala kroz sve te godine svačega,pobudi to u tebi i suosjećanje,a i nasmiješ se kada su riječi vedre. A ponekada moraš i od nekoga napraviti magarca,da ne kažemo sada neku težu riječ,jer se znalo dogoditi da i uz svu umješnost trgovanja posao jednostavno ne ide,ko da te zla vila taknula čarobnim štapičem,i svi oko tebe rade,prodaju,a ti stojiš i blejiš u njih ko tele u nova vrata.E,tako je bilo i toga dana,dana kada sam ja preko usana prevalila tu riječ-gospodar-i sa kojom sam se sa svakom daljnjom izgovorenom zakopavala sve dublje u priču iz koje više nisam mogla van.A onda sam ju slagala,onako u hodu.Bilo je to ovako-toga jutra sam ja došla sa pet tona krumpira na Zastavi na tržnicu,smjestila se lijepo i čekala početak posla.Već se od jutra vidjelo da će to biti dobar dan,uzimala se zimnica,a u ono vrijeme je to bilo u prosjeku stopedeset kila po kupcu.Tu još trebam reći da sam ja na tržnicu uvijek odlazila uredna,uređena,kosa je bila počešljana u neku frizuricu,šminku nisam nikada stavljala jer je idiotski u prašini krumpira imati neke boje na sebi,ali sam zato oduvijek bila poklonik Šanela,u ono vrijeme aktuelne petice,i par kapi je redovito završavalo na meni prije polaska od kuće.Nosile su se tajce,pa neke lagane cipelice sa malom širokom peticom,košuljica neka ili majca za prve jesenje dane,i to je bilo to.Uglavnom-nosivo i za posao koji radiš,i za odlazak u dučan za silu.Tako da sam malo odskakala od mog susjeda koji je prodavao pokraj mene u gumenim čizmama i plavom radničkom mantilu.
Toga sam jutra bila malo "zaspala" kada su počeli stizati prvi kupci.Najprije je došla jedna obitelj-tako se u to vrijeme uzimala zimnica,dolazile su cijele obitelji zajednički u nabavu-mene nije bilo na radnom mjestu,tamo sam preko nešto pričala sa nekim,i otišli oni do moga susjeda,kupil dvijesto kila i otišli.Ajd,dobro,dogodi se, neće se sada dramatizirati,dan je dug,bude se to nadoknadilo,držao me optimizam,do slijedećeg kupca.Kojemu se moja roba nije svidjela.Pa je otišao dalje.Hm,i to se moglo nekako preživjeti,nemaju svi iste kriterije kvalitete,budemo mi spremni za novi izazov.Tako sam bar mislila.Jer za ono što je slijedilo spremna svakako nisam bila.Prvo sam primjetila dva mercedasa kako se približavaju,i parkirali se baš nasuprot mene.Najprije je izašla jedna starica,osamdesetak godina,pa onda mlada vozačica,a z drugog auta dvije žene mojih godina.Jedino što sam od njihovih rijči u prolazu čula je da trebaju četristo pedeset kila krumpira.Očice su mi blijesnule u trenu,a u slijedečem mi se zamračilo-jer je ona najstarija,taman kada je bila korak do mene,i prije nego što sam uspjela izgovoriti ono uobičajeno-izvolite-rekla-nećemo od ove-ova ne liči na proizvođača. I otišle dva mjesta dale i kupile.E,ovo je već sada bilo zaista previše.Stvari su poprimale dramatične elemente,nešto se pod hitno moralo napraviti,slijedeći kupac jednostavno nije smio pobječi.I nije.Došao je sam,mlad,simpatičan čovjek u kasnim tridesetim,došao iz auta ravno k meni i pitao za cijenu.Pa pitao može li tristo kila što jeftinije.Ko da je neki vrag u mene ušao toga trena-cijenu spustiti nisam htjela.ali sam prodati htjela.Krenule tako riječi,malo o trgovini,malo o svačemu,pa se mi opet našli na cijeni.I izvalila je-cijenu ne mogu nikako spustiti.Jer su meni doma već izračunali koliko ja novaca moram imati kada prodam ovo što imam,a ja sam snaha i sve što dobijem moram dati svekrvi ili mužu i ne smije mi ama baš niti kuna nedostajati.Jer će onda biti svašta.Izvalila sam to iz zezancije,onako,smješeći se,ali se lice moga sugovornika naglo promjenilo.Zaprepastilo.Pa me počeo ispitivati o mome statusu u kući moga muža.Pa sam ja odlučila ući u priču.Pričala sam ja njemu kako ja sve u kući moram slušati,sve moram napraviti šta mi tko naredi,tako je to kod nas na selu.Ma svašta sam ja njemu napričala,onako iz zezancije,a njemu su se grimase mijenjale,isčuđavao se u nevjerici,pa me konačno upitao-a što na to sve veli moj muž.Kako što veli,što bi rekao-muž je moj gospodar.I njega moram slušati,mene nitko ništa ne pita,evo ja njega ne zovem mužu,nego gospodaru.Tako je to u našoj kući.Do toga sam se trena već toliko zaplela u priču da izaći iz nje nisam mogla a da se bilo čime opravdam pred čovjekom.Pogotovo kada mi je počeo pričati o tome da bih nešto ipak trebala poduzeti,da se tako više nigdje ne živi,niti na selu,a pogotovo ne na gradu,da bih možda trebala razmisliti,sve to ostaviti i doći živjeti i grad.Treba li,evo on će mi pomoći,može se raspitati za posao negdje i za kakvu sobicu,sve se može srediti,premlada sam još da bih tako živjela.I šta ćeš sada.Bem ti jezik i zajebanciju koja je izmakla kontroli.A bem ti i život.U tome sam trenu uglrdala nš drugi kamion kako ulazi u tržnicu.i moga muža u njemu.Začas se stvorio pokraj nas i izašao.Plan sam smislila brzo.Prišla sam mu sasvim blizu i tiho rekla-ništa ne pitaj,ubaci se u igru i šuti.A odmah potom-gospodaru,stigao si,evo-izvadila sam sve novce iz đepa i pružila mu-tu je sve što imam,a ovdje na papiru sam sve zapisala.Kaj da velim-ovako si nikada prije nisam zakuhala.A niti poslje.Pitao me čovjek potiho,kada je sjedao u auto,trebam li pomoć.želim li da se vrati kasnije.Šta sam mu mogla reći-samo hvala na brizi.Već ću se ja nekako snaći.Bem ti nepromišljenost.

 

[Bučo]

Jao johabice al ga ti uvijek zakompliciras stvarno al dobro sve samo da se proda trgovina je trgovina!!

 

[ajkula]

johabice hvala na pozdravu od puknutog,moraš mu reći da je sad narasla kamata,:icon_lol::icon_lol:,sad nije obični PAN,nego je Radler sa limunom,a čuj johabice takva ti je trgovina,ponekad moraš udarati gdje se stigne,mada recimo ja nisam tip kupca koji pada na vanjštinu,ja gledam unutrašnjost ,ma dobro malo sam primitivan ali ne mogu si pomoći,rekla je moja jedna susjeda ljepota prođe ali vrag ostane,:icon_pidu::icon_pidu:,prirodno je IN,barem kod mene:icon_pidu::icon_pidu:

 

[johabica]

E Ajkula,tako je to bilo prije petnaestak godina,danas tako više ne ide.Danas se sve gleda na kunu,ne pomaže niti spretnost,niti znanje,sreća je varljiva,a od šarma ionako više nemam šta ponuditi.:icon_razz::icon_razz::icon_razz:

Već sam ja prenjela to Puknutom i reko čovjek-hvala-i tebi i meni.:icon_razz:

 

[johabica]

Kako samo jedna izrečena ili napisana riječ može evocirati uspomene,ma to je za nepovjerovati.Evo me sjetilo na nešto što točno znam kada se dogodilo-bilo je to kada sam imala dvadeset i četiri godine,hodala sam u srednju poljoprivrednu za odrasle,pošto sam se kada je bilo vrijeme za školu udala pa od školovanja ni bilo ništ kada je za školu bilo vrijeme.Jedan razred srednje.Kako bi se reklo-ostala sam čista seljača-bedača.Pa se opametila osam godina kasnije pa krenula u školu opet.I tu u školi je nastala priča koju pričam sada.Bilo je to ovako-bile rane osamdesete,bio socijalizam,na cijeni je bila radnička klasa,ali bogami i seljačka.Ja sam bila ova "seljačka"-neuka,a ondašnja vlast se jako trudila da od bedaka-seljaka napravi samo ono-seljaka,pa je u to ime osmislila obrazovanje seljaka uz rad.Na polju naravno.To je značilo da priofesori dolaze k nama na nastavu,a ne mi k njima,pa je nastava organizirana u našoj seoskoj školi navečer od pet sati pa do deset svakodnevno.Išlo je to dobro dvije godine,ali je četvrtu trebalo ići u matičnu školu u Vinici zbog prakse i maturalnog rada.Tu se doskočilo onim obavezama na gospodarstvu tako što je nastava bila organizirana svaki drugi dan,ali u dvije smjene sa jednosatnom pauzom za ručak.I tako bih ja svaki drugi dan ustajala u pet ujutro,odlazila na autobus,u školi odradila do šest ,pa opet autobus,i kući se vračala u devet na večer.Ma bilo je sve to dobro i lijepo,iako naporno,bilo nas je dvadesetak iz sela,i učilo se i zabavljalo,uživala sam ja u svemu tome sve dok me jednoga dana nije počelo nešto svrbjeti na glavi.Probudila sam se jedno jutro i prsti su mi odmah krenuli u kosu.Pa je svrbež prestao.Pa sam sa češljem još malo prešla po tom mjestu i bilo je u redu.U toku dana sam još kojiput malo intervenirala,i dan je prošao.Navečer sam se okupala,kosu dobro oprala i otišla na spavanje.Ujutro se sve ponovilo.Samo sada malo jače.Pa sam ja odvalila jednu na račun lošega šampona koji mi iritira kožu.Prolazila sam ja prstima kroz kosu svaki čas,pa sam stala ispred ogledala, pokušavala vidjeti nemam li možda prhut ili kakvu alergiju.Nisam mogla pronaći ništa.Pa sam navečer opet komplet oprala sve-namakala i sebe i kosu u kadi jedno sat vremena osušila kosu fenom pa na spavanje.Ujutro opet isponova-čim sam otvorila oči-prsti u kosu,sada je to već bilo iziritirano po cijeloj glavi,pa sam ja odlučila uzeti dječje ulje za tjemenice i njime natopiti kosu.Bilo je to ulje u mojoj kosi sve dok nisam nahranila krave pa sam onda opet išla oprati je.Slijedeći je dan bila škola,a u škoi se ne možeš svaki čas strugati po kosi ko da je hoćeš počupati.Ma ni to nije pomoglo.Petnaest sam dana ja svaki dan prala kosu i sušila je fenom,isprobavala sve moguće metode uklanjanja svrbeža,a umeđuvremenu su me već počele moriti teške sumnje-ma nije vrag da sam postala dijabetičar, njih sve svrbi-kako ću je tako mlada biti bolesna do kraja života,bem mu život,sa time se treba moći nositi.A i drugo je dijete bilo na putu,šta će sa njim biti.Takve su me misli morile i toga petnaestog dana,stajala sam pred ogledalom i donosila odluku da sutra idem doktoru kako bih potvrdila svoje sumnje,kada sam osjetila da mi nešto plazi po vratu.Instiktivno sam stavila ruku na to mjesto,pod prstima mi je bilo nešto malo i tvrdo,primila sam to,pogledala,odmah stisnula noktima i bacila na pod.Nikada u životu nisam vidjela kako izgleda uš-ali znala sam odmah-to je to.Kakva šečerna bolest,kakva alergija,kakva prhut,tjemenice i sve pizdarije koje su mi se motale po glavi-pa ja imam uši.Istoga časa sam sve iz ruku bacila-i fen i češalj,ništa nisam rekla,sjela sam u auto i otišla svojoj mami.U kuhinju sam uletjela ko furija i prvo što sam rekla je bilo-pogledaj dali imam uši.Gledala me kao da sam s Mjeseca pala i rekla-imaš,to si me došla pitati,to si mogla vidjeti i sama da si stala pred ogledalo.Ti bedača koji ti je vrag,kaj si ponorela?Je,ponorela,u kosi mi pogledaj,nisam tak bedasta da ne znam da imam uha,bem mu uha i uši i sve ostalo,sad budemo vidjeli šta se to događa u mojoj kosi.Dugoj, Plavoj.Donjela je moja mama noćnu svjetiljku,stavila naočale i gledala.Prevrtala mi je po kosi i svaki čas pritiskala noktom moju glavu.Jednom,drugi put,treći,červrti,deseti,petnaesti.Milile su uši u mojoj kosi na sve strane,mogla sam ih na kilu prodati.Niti sama ne znam koliko ih je poklala,a kada više nije mogla ništa pronaći,na red su došle gnjide.One su zaljepljene na vlas,pa se moja mama odlučila na drastičnu metodu-svaku na kojoj je bila je jednostavno isčupala i odnjela do špareta i bacila u vatru.Čupala je ona mene dobrih dva sata.Bez klanja ušiju.Usput je mrmljala-kako se svjtlucaju na kosi.Dobro je da svjetlucaju,lakše se primjete.Ma da,svetlucaju se- dabome da su se svjetlucale - imaju su od čega svjetlucati.Nakon toliko šampona i ulja sjaje se ko dijamantiči.Svako jutro i uvečer sam im priredila spa tretman,welnes dostojan najluksuznijih tretmana,uživale su te,sigurno su se budile prije mene,oblačile kupače i čekale da ih glupača okupa u toploj pjenušavoj kupki.Pa je onda slijedila lagana masaža mekim frotirnatim ručnikom,a onda sušenje toplim zrakom ko na ljetnoj morskoj plaži.Pa kako se ne bi razmnožavale u takvim uvjetima.Orgijalo se u mojoj kosi,bog te pitaj koliko se generacija tu naredalo,sjajne,čiste,izmasirane,blistave,draguljčići mali.Bem vas da vas bem,uši ušljive,bez pola kose sam ostala,čupalo me da su mi suze na oči išle,a najgore od svega je bila sramota-kada se dozna da imam uši,bolje da se u zemlju sakrijem.Imati dvadeset i četiri godine i punu kosu ušjiju ko da ideš u dječji vrtić.Bljak.

 

[johabica]

Stigle evo prve trešnje,nabrala ja malo neki dan,malo danas-imamo tamo na drugom gruntu jednu jako ranu i jednu kasniju,a kako su one najljepše uvijek u vrhu krošnje svi oni koji bi ih jeli mene šalju u berbu.Opće je poznato da ja još od djetinjstva mogu splaziti na svako drvo,nema toga koliko god visoko bilo,i koliko god malo grana imalo da se ja ne zanjišem na najgornjoj.Imali smo mi doma kada sam bila mala,nekih desetak godina,ma i manje,jednu divljakušu ,imala je više godina od moga djeda,stablo joj je bilo debelo toliko da ga ja i brat skupa nismo mogli obuhvatiti rukama.A visoka toliko da je do prvih grana trebalo ići ljestvama,onima najvećima koje smo imali u štaglju za najgornji dio sjenika.Pa onda još skoro duplo toliko po granama do vrha.Tu sam se ja pela svakodnevno,ne toliko zbog trešanja koliko zbog onog osjećaja slobode kada sve oko sebe vidiš, osjećaš vjetrić što piri u kosi,ma čista milina za dječju dušu.A i današnju.Kada sada o tome razmišljam,čudim se kako nikada nikome nije palo na pamet da bih mogla pasti i polomiti se,jer da sam sa te visine pala,ove priče sigurno ne bi bilo.A nije u ono vrijerme padalo ni meni.Opametila sam se puno kasnije,tamo u
nekim tridesetima,i otada su počeli problemi.
Bilo je to ovako-bila sam ja snaha,imala sam jednu baku koju sam stekla po suprugu,draga seoska žena,dobrodušna,sa kojom sam provodila većinu vremena jer su se svi ostali razilazili svakodnevno po radnim mjestima.Pa smo tako,i kada bismo se svi skupa skupili,nas dvije bile posbno povezane,imale smo ono svoje u koje drugi nisu mogli ući.Tako je ostalo i kada smo se ja i moja obitelj odselili u svoju kuću,ali smo nas dvije znale otići u polje napraviti što treba ponekada same.Toga dana kada se dogodilo ono o čemu pričam je bio lijepi kasnoproljetni dan.Išle smo nas dvije u krumpire,nešto malo pokopati drača,upalila sam ja onaj naš jadan-ajd,u ono vrijeme još nije bio jadan - ursus,ja sjela za volan,baka-e neću više reći baka-ja sam nju zvala mamica,jer su u ono vrijeme prabake moje djece bile mamice,a bake su bile unucima.I danas,dvadeset godina odkako je mir našla ispod crnog mramora ona je za mene mamica,pa neka tako i ostane-dakle,mamica na blatobran,i ošle mi napraviti naumljeno.A bilo je to vrijeme trešanja,a kod nas na izlazu iz sela,uz cestu prema susjednom selu bio drvored trešanja,onako,na svakih stotinjak metara po jedna,i tu su dolazili brati svi koji u dvorištu nisu imali svoje.A nismo imali niti mi.Niti ja u svom dvorištu,a niti u dvorištu muževih roditelja.Pa je ,kada smo bile gotove,mamica izrekla želju-joj,kako bi ona sada pojela par trešanja,baš su je mamile onako crvene njišući se na laganom povjetarcu na granama.E sada-želja moje mamice je u meni aktivirala akciju,pa sam brzo smislila plan-idem ja sa traktorom do prve na koju se bez ljestava mogu popeti,i nema toga što će me spriječiti da naberem za nju.Pa sam otišla.Ali,za vraga,nijedna nije imala dosta nisko grane da se mogu uhvatiti,odbaciti i splaziti na stablnda sam uključila klikere.I sangu ruku.I nogu.Pa sam rukama obuhvatila deblo,uprla bose noge,i nakon par pokušaja uspjela dohvatiti prvu granu.Dalje je bilo lako.Brala sam ja trešnje,bacala ih dolje na travu,mamica je jela,jela sam i ja,napunili se trbusi,više nije stalo.Niti uz najbolju volju.Bilo je vrijeme za sići i poći kući.Silazila sam ja polako sa vrha,a onda sam pogledala dolje.Grane za staviti nogu nije bilo.Ma bila je,ali tamo negdje na metar i pol-dva ispod mene.Gledala sam u nju ko tele u nova vrata i ništa mi nije bilo jasno.Na koji sam način dospjela ovdje gore ako tu ispod nema neke grane na koju bih stala.A nema.Da ju je bilo,bila bi i sada tu.Nestati samo tako nikako nije mogla.E,ovo je sada problem.Ma ne bi bio problem da ja nisam počela razmišljati.Bila bih se spustila ko i uvijek,ali sam ja razmišljati počela.Prvo mi je palo na pamet da bi mi ruke mogle skliznuti i ja se strovaliti na zemlju.Pa sam se onda sama sebi nasmiješila i pomislila-lude li ideje.Kada se ja uhvatim za granu-to je ko da se krpelj zapilio u kožu-nema da se makne bez sile.I odlučila sići.Ali mi je onda odmah palo na pamet da bih nogom mogla promašiti granu kada budem klizila prema dolje,pa ću se opet strovaliti.Pa sam opet stala u naumu da siđem.Kalkulirala sam ja tako šta i kako napraviti,a mamica je dolje na tlu postajala nestrpljiva.Požurivala me,bilo je vrijeme već predvečerja,morala se hraniti živina,nije vrijeme sada za nećkanje-hoću-neću.Siđi,vrijeme je za kući.Tako dugo dok ja konačno nisam shvatila da od silaženja neće biti ništa.Jadnostavno se nisam mogla pomaknuti.Nisam znala kako i kamo.I što sada.Ideja mi je sinula u trenu.Imamo mi tu u selu dobrovoljno vatrogasno društvo.Imaju oni lijestve da ti pamet stane.Ajte vi mamica lijepo pješice kući,do prvog člana vatrogasnog društva,pa neka me skinu.A ja ću tu pričekati.Sada više zbilja nema šanse da dodirnem nogama tlo bez nečije pomoći.Lomila je mamica ruke u nevjerici,nije znala šta će,ali vidjela žena da je vrag odnio šalu i krenula pješice niz cestu.Otišla je stotinjak metara,možda manje,taman do druge trešnje,ma manje je valjda bilo,ili se sa visine bolje čuje,jer sam čula njen glas-tamo kod druge trešnje je bio parkiran auto i neki muškarac mojih godina je sa djetetom bio u berbi - a mamica mu govori - gospon bi vi šteli iti moju snehu zeti dole s črešije,gori je odišla,a doli nebre.O bem ti život.Gospona nisam čula kaj je rekel,ali sam vidjela da s mamicom skupa ide prema mojoj trešnji.Došel je gospon,nekak se popel gore-he,he,do prve grane mu je bilo teže doći nego meni,izbrojila sam mu tri pokušaja više nego je meni trebalo,a onda se polako peo prema gore.Brzo je došao do mene i dogovorili smo se-ja spuštam nogu,on mi je primi i vodi prema grani na koju ću stati.Vodio me tako sve do dna,a onda sm se za zadnju uhvatila rukama,spustila noge,i skočila tih jedno metar do tla.O,zamljice mila-spašena sam bila.Bez vatrogasaca.Je da me bilo sram da u zemlju od neugode nisam propala.

 

[farmervg]

E da a nečeš reći šta je Johabi nato poslje komentiral da ti je drugi đentlimen pomagal u nevolji...

 

[ajkula]

tu u jednoj temi dečki pričaju o Zagorskim bregima,pa da opišem jedno neslavno putovanje,naime pošto su nam jedno vrijeme krave telile samo muške teliće,pala je odluka da se ide u neko mjesto temo blizu Marije Bistrice,jer kao čovjek je davao malenu junicu 5-6 mjeseci staru za iste novce kao tele od 2mjeseca,susjed je imao auto sa kukom i krenuli smo zajedno ,još se povela i majne žena ,da vidimo malo drugog krajolika,pih ,mi smo krenuli sve proračunato,2 sata tam i toliko nazad,sve bi to dobro završilo da susjed nije išao nekim prekim putem,došli smo do mjesta Globočec,e majke ti žarke tu smo nahebali,nizbrdica,dupli zavoj,malo mokra cesta i baš bio peh našla se dva auta na takvom mjestu,tres,kraj puta,pošto su vozači htjeli sve odraditi po PS-u,čekala se murija da dođe obaviti svoje,opet peh jer baš taj dan je bila sahrana ,tamo negdje je neki posmicao nekog sa automatskom puškom,mislim više ljudi,nakon dobranog čekanja,stižu jake snage MUP-a ali je od brzine zaboravio aparat,pa opet čekanje,tako da nam je u jednom i drugom čekanju otišao sat i pol,kad su se obavile sve formalnosti,došla je šlepa,popakovalo se sve na nju ,nazvao sam čovjeka da ne dolazimo po telicu i via doma,kod kuće nije imao tko hraniti krave,mama je bila nikakva sa nogama a kćer premalena,došli smo doma oko 20 sati,krave su urlikale kao da je opći potop,kad se navečer nahranilo,onako umornog me pita mama,a gdje je mala junica,eh kad onda nisam eksplodirao,mislim da i ne budem,nikad se više nije išlo po ništa prekim putevima,dali netko pozna taj dio Lijepe naše,mislim Globočec:icon_pidu::icon_pidu:

 

[mali plavi]

ma nije to za one koji su privikli na čistu ravnicu i male brijegove...tu još okolica Varaždina koji petnaestak kilometara..ma milina dok se voziš i lijepo razgledavaš krajolik,a brda onako nit su prestrma niti premala..ali tu poslije dolaze ona "sela" koje imaju po 5 kuča i još ktome spinjaš se nebom u oblake,pa opet se spuštaš,i dok prodjeş nekoliko onih pravih zavoja na kojima smjer voźnje zaokrenješ za 180 stupnjeva e onda počne šiziti i kaj još ne,kak nisu mogli tu napravit cestu poprek nego naokolo i onda se vrti..a bez navigacije,pa to je ko da ti neko oči svezal i hodaš po nekim putevima,bokte pitaj kam dojdeš...čim dojdeš bliže Mariji bistrici odma počnu ljepši putevi širi,pa čak ima i nekakvih znakova...stvarno se divim onim ljudima koji mogu raditi i zemlju po takvim brijegovima,a pogotovo koji ide z kombajnom na brijeg ,gdje ako stane,gotovo je niko ga nebude več spasil jer dok se otkotrlja do podnožja brda nema ga više...

 

[MUHA]

Došel je gospon,nekak se popel gore-he,he,do prve grane mu je bilo teže doći nego meni,izbrojila sam mu tri pokušaja više nego je meni trebalo,a onda se polako peo prema gore.Brzo je došao do mene i dogovorili smo se-ja spuštam nogu,on mi je primi i vodi prema grani na koju ću stati.Vodio me tako sve do dna,a onda sm se za zadnju uhvatila rukama,spustila noge,i skočila tih jedno metar do tla.O,zamljice mila-spašena sam bila.Bez vatrogasaca.Je da me bilo sram da u zemlju od neugode nisam propala.

Ta dogodovština je čak i snimljena kamerom.
Čak je i Ursus tu
giggle):giggle):giggle):giggle):giggle):giggle):
[YT]http://www.youtube.com/watch?v=RjAT2JIrtEE&feature=player_embedded[/YT]

 

[johabica]

Muuuhaaaniiičaaar,a bil TI išao mene spašavati,a?Ma je,kaj uopče pitam,ti bi meni poslao medu nek me skine.:icon_razz::icon_razz::icon_razz:hi):

 

[MUHA]

Sišla bi ti sama, o itekak bi sišla.
Samo da je stara majka naletela na nekog šumara sa motorkom u rukama giggle):giggle):giggle):
A isto tak bi ti i ja pomogel angel):angel):angel):

 

[johabica]

E pa baš si zločest muhaničar,a tko je zločest,taj nije dobar-čista logika,jel (to znam jer sam čitala "Izabrane filozovske spise",davno,ali pamtim-tu bi ma sada sjela jedna pjesma,hm),a tko nije dobar,taj je loš,a tko je loš taj i laže,a tko laže taj i vara,a tko vara,prije ili kasnije bu nadrapal,pa bu mel posla sa policijom,a ak bu sa plicijom mel posla,bu išel na sud,a ak bu na sud išel bu završil v zatvoru,a ak bu v zatvoru završil,bu nadrapal.Opet.Tak.
Zato ti je bolje da povlečeš to kaj si gore rekel,i da mi veliš da bi me spasil ko Princ na belom konju.Ja bi bila Princeza.Vidiš kak to lepo zvuči,a ne ono tvoje-ti bi mene motorkom....Muuuhaaaniičaaar,aloooo,razmisli malo....:icon_eyes::icon_razz::icon_rofl::icon_rofl::icon_lol::icon_lol:

 

[MUHA]

Ja kad bi došel ko princ na bjelom konju to koda bi došel bjeli konj i konjusina pa zato to nisam ni napisal.
Ja sam bar iskreno napisal pa mi se možda pol i nadoda sweat):sweat):

 

[johabica]

Ma šta te to muči muhaničar,ja sam ti princeza u takvim godinama kaj bi je i raga razveselila,a konjušina je ,ajd,neću reći sedmica,ali bar šestica na lotu.giggle):giggle):giggle):
Zato spašavaj brate,pusti motorku i medu.:icon_hang::icon_lol::icon_lol::icon_lol:

 

[MUHA]

A ribnjak?
Kaj bumo s njim, vodu spustili :icon_lol::icon_lol::icon_lol:

 

[johabica]

Sunce bu ga isušilo.Kapučino bu se kuhal.giggle):giggle):giggle)::icon_lol::icon_lol::icon_lol: