Dogodovštine iz naših života

[Bučo]

Ma kad ce bit vise vremena onda ce se napisat prica o naprednom:icon_mrgreen:

 

[johabica]

Ma jooooj Bučo,jesam rekla da to nije za širu javnost.Ma ću si pokvariti renome,mukom stečeni,uh,što ti palo na pamet.sweat):

 

[Bučo]

Onda za tu pricu sta nije za javnost dvije koje su za javnost al kad ce bit vremenarofl):rofl):

 

[johabica]

Ma ima priča kolko ti srce hoće,vidiš i sam,svašta bi se moglo ispričati.Kada dođem do stote dobiti ću valjda neku nagradu.Recimo novi hrvatski pravopis.giggle):giggle):giggle):

 

[Bučo]

Budemo nesto smislili za nagraduclap):

 

[ajkula]

juhu pa gdje nam nesta johabica,,pa nije valjda da spava u plasteniku i ima borbe sa nekim beštijama koje se trude pojesti njenu muku,johabice javi seeeeee,daj nam neki znak,pa nije valjda da te čopila neka depra,ah da posadili smo Međimurskog kolopera,čekam jesen i da vidim dali bude pogurao među do susjeda,:icon_pidu::icon_pidu:

 

[johabica]

Ma tu sam,ima posla,ali imam ja svaki dan po dvije tri pauze,pa malo skoknem sim.
Krumpiri ti budu ko grom,sto posto,samo mi žao što ti nisam dala i drugu sortu.Zapravo se više i ne sjećam jel sam ti dala crveni ili bijeli.
Da mi je znati jel farmervg posadio svoju gajbicu.Ili ju je jadan od muke pojeo da ne mora saditi,pa onda na jesen jesti krumpire.:icon_lol::icon_lol::icon_lol::icon_lol:

 

[farmervg]

Ma tu sam,ima posla,ali imam ja svaki dan po dvije tri pauze,pa malo skoknem sim.
Krumpiri ti budu ko grom,sto posto,samo mi žao što ti nisam dala i drugu sortu.Zapravo se više i ne sjećam jel sam ti dala crveni ili bijeli.
Da mi je znati jel farmervg posadio svoju gajbicu.Ili ju je jadan od muke pojeo da ne mora saditi,pa onda na jesen jesti krumpire.:icon_lol::icon_lol::icon_lol::icon_lol:

Draga Johabice ja sam kao dobar suprug napravil pripremu za sadnju a ostalo su žene napravile jer ja ne sadim krumpir niti ga vadim a pogotovo nejedem a pošto je tvoj krumpir obečavam da si budem dal truda da pojedem bar jedan sad imam pomješano sa jedne strane je tvoj a sa druge od Grofa sad mi ni jasno kak se budu Međimurci i Ličani sporazmeli ko susjedi dok budu rasli valjda se nebudu posvadili:icon_lol:još jednom puno hvala na sjemenu i tebi i Grofu sjeme je odlićno to bu tak velik krumpir da bude završil u novinama :icon_lol:

 

[mali plavi]

danas smo tata i ja skoro ubili cigana...vozimo se ja i on po noći i stanem ja jer me frend zvao ,a tata se otpelal dalje..pošto ja imam svjetlo na biciklu,on nema...i pelal se pijan cigan u nama suprotnom smijeru..i zaletjeli se cigan i tata...ja nisam ni znao za to,vidim tata stoji na cesti i svijetli mobitelom..i zatiram se ja ko lud,svjetlo sam naravno ugasil...i odjedamput mi se nekaj našlo pod kotačima...e to je bio on i pregazil sam mu cijeli bicikl i nega prek rebri...stanem ja malo dalje i jedva sam se suzdržal da ga još ne naravnam...tata je bio na mom drugom biciklu i naravno sj*bal je kotač i razrezal gumu koja je bila ko nova...ali fala bogu cigan se više nikad nebude vozil na tom biciklu jer sam ga ja zavinul totalka kak sam ga pregazil...

 

[johabica]

1. Ah,dan je tmuran i kišovit,ajd,ruku na srce,više tmuran,o nekoj kišovitosti ćemo sud donjeti nešto kasnije kada se ovo sunce konačno odluči hoće li izaći ispred oblaka ili se igrati skrivača.Nema veze,zato je jučerašnji bio lijep,ma šta lijep,prekrasan,predivan i mogla bih još taj prefiks pre napisati u bezbroj varijacija,ali već je sada valjda jasno o čemu se radi.Ma je bio Praznik rada,a ja sam već odavno isplanirala da ću ja za praznik rada biti negdje.Gdje se ne radi.Iako je to bez veze-slaviti praznika rada a na raditi.Ajd,pa ja imam opravdanja za sebe,ja nisam radnik-ja sam seljanka,a k tome i šef-a takvi-mislim šefovi-nikada nisu ne znam kaj radili.A niti prosvjedovali.Pogotovo takvi ko ja-koji su šefovi samo sami sebi-pa ako si narede da moraš raditi-radiš,ako odluče da naredbu ne poslušaju,ne rade.I kaj im tko more?Ništ.E to je tdluka je dakle davno bila donesena,pa sam ja i moj drugi dio radne ekipe krenuli rano ujutro na put.Naravno,nakon svih radnji koje su se trebale odraditi prije.

Ustala sam ja oko petnaest do šest.Jer sam u sedam imala namjeru biti već na putu.Pa sam dakle u petnaest do šest obukla sve što obući treba za odraditi ono što treba prije puta.Zalijati plastenike.To ide vrlo jednostavno-uđeš u plastenik br.1,uključiš vodu.Voda teče.Provjeriš da se nije koja cijev smakla sa glavnog voda,pa onda voda teče na sve strane,pa se začas napravi jezero na ulazu plastenika.Kada se to dogodi,a ti to na vrijeme ne vidiš,e onda imaš više izbora-ili otići u kuću,obući kupaći,vratiti se i malo se probrčkati,ili skinuti sve svece sa neba jer se začas zemlja natopi vodom toliko da ti noge propadnu do koljena,ili isključiti vodu,namjestiti cijev,uključiiti ponovno i opet provjeriti jel sve u redu.Ili možeš ko ja-na tekuču vodu pokušati namaknuti cijev,pa ako imaš sreće-a najčešće nemaš-vješto nataknuti i pritegnuti(evo počela kiša,i malo grmi),a ako te vještina iznevjeri,e onda ta voda pod pritiskom prska na sve strane,i to uvijek na onu najviše na kojoj ti klečiš i pokušavaš spriječiti stvaranje jezera.U plasteniku.Onda isto skidaš svece,jednog po jednog,zapravo ne ideš odmah od njih,počinješ sa onim uobičajenim_Oh,Gospode Bože, o,Isuse, pa O, Isusova mati, pa O,Blagi Bože,a završiš-Ma, u tri p...m....E,kad si konačno izgovorio to ma u tri p....m....,cijev nekim čudom sjedne,ti ju na brzinu pritegneš,i više se ne slijeva niti jedna kapljica van nje,osim onih koje se slijevaju sa tebe..Tu se onda još i dodatno iznerviraš jer shvatiš da je ono jutarnje umivanje bilo bespotrebno i čisti gubitak vremena,koji te vrag uopće vuće ići to raditi onako snen nakon ustajanja kada se to tako lijepo može odraditi sa samo jednom smaknutom cijevi.A ti imaš tri plastenika za zalijevati.Koje su tu mogučnosti za jutarnju toaletu!No,sada kada voda tako lijepo teče,zadovoljno pogledaš oko sebe,vidiš,sve se cijevi pune vodom,nigdje ništa ne šišti,a to je dobar znak,znači da nijednoj voluharici nije palo na pamet nešto popiti preko noći,a kad joj padne,onda uzimaš u ruke nož,jednu spojnicu i tražiš mjesto.Inkriminirajuče.Kad ga nađeš,režeš tamo gdje pušta,stavljaš spojnicu,pritežeš,-e,tu za jutarnju toaletu imaš priliku dva puta.Tu ti zapravo vodu isključiuvati uopće i ne pada na pamet,jer tako bistar nisi da bi zapamtio gdje je to ono puštalo,pa se to prisilno radi u tekućem stanju.Onda se tuširaš dva puta.Kada spojnicu stavljaš na jedan kraj cijevi i kada oćeš nataknuti drugi.Bem ti život-upravo mi je pala na pamet sjajna ideja-ako prvo natakneš spojnicu na odrezani kraj kroz koji je voda prestala teći,pa tek onda na onaj kroz koji voda teče-tuširaš se samo jednom.I svece skidaš samo jednom.Ma koja sam ja sretnica,evo već deset godina smičem,režem i natačem ,i do sada mi to nije palo na pamet.Uvijek sam se tuširala dva puta.A sada došla ja na forum,i ideje mi svakakve padaju na pamet.A sam se opametila za ovu godinu i nešto za nepovjerovat. (nisam ni primjetila,kiša stala,još samo malo grmi).Evo ću prvom prilikom isprobati novi sistem rada rezanja i spajanja. Cijevi.No,ajmo,vrijeme leti,pustili smo vodu,voda teče,sve u redu,ne pušta nigdje,sada se odmah bacamo na otvaranje prozora.To da bi vlaga izašla-ona noćna i ranojutarnja.To je vrlo jednostavno.Isto-ma sve je to vrlo jednostavno,i puštanje vode,i otvaranje prozora,kod prozora samo moraš povuči lanac i on se na kant otvara,jedino što moraš je pošteno se istegnuti da ga dohvatiš,jer su majstori stavili prekratak,ili su možda mislili da sam ja još u fazi rasta pa ću dorasti,a su se malo prešli,ja još nigdje nisam vidjela žensko od dva metra,a da budem iskrena,ako sam i rasla u ono vrijeme dok su nam radili plastenik,a zaklela bih se mirne duše da nisam,sa rastom sam stala na metaršezdesetjedanipol,i dalje ni makac.Pa sam se ja onda dosjetila,pošto je moj suprug kupio lanac za doštukati još prije deset godina,samo je još tamo negdje u garaži,jedan njedov dio,jer je večinu iskoristio za pravljenje pojasa nevinosti za rođendanski poklon našem prijatelju prije četiri godine,na taj lanac na prozoru privezati špagu.Pa ja tu špagu onda povučem,omotam oko kvake na vratima,tako da se ne može zatvoriti.A zapravo bih samo mogla upiknuti šprintu u karike,je,bih mogla da nisu na dva metra visine.E,sada je jedan prozor otvoren.Onda ja klipsim sedamdeset metara po plasteniku na drugu stranu.Postupak se ponavlja u cijelosti sa manjim iznjenama,zapravo dopunama,verbalnim,jer tu je špaga scufana pa mi se plete i mota i zapliče.Tu u obzir dolaze samo sveci i p.m..Oni najjači su ostavljeni samo za mogučnost kada se nešto i može napraviti bez potezanja druge dvije opcije uspješnog rješavanja problema.Kada je i drugi prozor otvoren,e sada prelazim u drugi.Plastenik. Otvaram vrata-normalno,na vodilicu su-uhvatiš rukom kvaku i povučeš uljevo.Normalno da povučeš uljevo ako si lijevak.Je,al te malo položaj plastenika zaebo, pa je strana vrata koja se otvara uljevo fiksirana sa jednim zasunum zataknutim u rupu u pragu.Tu sebe počastiš riječju idiot jer ta vrata otvaraš svakog jutra,i svakog jutra uredno hvataš lijevo i vučeš dok ne skužiš da od toga ništ.Pa onda mijenjaš ruku ,hvataš desnom,vučeš desno,povučeš niti pol metra,i dalje ne ide.Ne ide zato što je kotačić na vodilici otišao u "Tri",a za provuči ti se van fali ti još samo pet centimetra,al tih pet ne ide pa ne ide,pa onda tu kvaku uhvatiš malo jače,podigneš i nju i vrata malo naviše i konačno otvoriš kolko treba da izađeš.Zatvaraš na isti način,samo sada vučeš konačno uljevo,i ne koristiš nikakve popratne verbalne izraze. Sa drugim i trečim plastenikom,što se otvaranja prozora tiče ponoviš sve,vrata ništa-tu je sve u redu,ali se zato kod trečeg ipak malo,što se prozora tiče razveseliš.Nisu tu lanci ništa krivi,tu se čak niti špage ne koriste,pa se niti zbog eventualne(evo,maločas bila kišica,sada sunašce viri),potencijalne zapletenosti nema što reći.Ali se ima reći idiot.Izvođaču radova.Mislim na ove što su nam prodali i montirali plastenik.Tko je vidio umjesto šprinte u lanac stavljati šarafe.Sa maticom.I to sedmicu.Ma koju sedmicu,jesm li ja luda,to sedmicu vidlo nije.Pitam se jel postoji uopće i tako malo ključ koji bi sjeo na tako malu maticu na šarafu.Ak postoje šarafi petica,onda je sigurno petica.Ma sam se ja našarafila u životu svakavih,nije sedmica sto posto.Ak ima manje od petice,ni petica nije.I onda ja moram tu malu maticu na šarafu svaki dan dva puta odvrtati i zavrtati prstima-je da lako ide-ali mi najmanje pet puta tjedno ispadne iz ruke pa ju onda tražim dolje po zemlji,a uvijek padne nekamo u kakvu rupu ili se otkotura među onaj drač i travu što je oko vratiju počela rasti,i oču mi ispadnu dok na koljenima tražim dok je ne nađem.Tu mi lijepo sjedaju riječi poput idioti,imbecili,budale,glupani i drek majstori.Ovo zadnje mi tek od jučer-iskorišteno prvi put danas-dobro je da čovjek ima široki krug znanaca,uvijek se nešto korisnoga može pokupiti,jel.(sunašceee,odoh u plastenik,nastaviti ću kasnije).

 

[johabica]

Da nastavim dalje od maloprije-ništ od posla-jučerašnja proslava uzela danak-ne možeš vjerovati koliko malo više kretanja može ubit čovjeka,al mi čudno za mene-još sam do prije neku godinicu zvijezdu mogla napraviti-ma ju morem i sad,al baš neću-a sada me hodanje slistilo,nek čeka paprika,i ja tisuću puta čekam da mi bude kako mi paše pa ništa,pa se ne žalim,prolagodljiva sam ja,istinabog da nekad puknem,pa nikom ništ.O čem sam ono gore pričala,ah,je, o tome kako smo jučer ja i moj životni pratitelj,suprug moj,ljubav mog života išli na unaprijed isplaniran izlet.Ma se najprije planiralo ići na Plitvice.Planirala sam to ja već godinama ranije,još odkako smo tamo od kasnih devedesetih hodali za Split kamionom,onda se još nije moralo kamionima ići po zaobilaznici,ali nikada vramena,uvijek neka sila,gužva,samo se prošlo,pa se ja zarekla sebi da ću ja Plitvice vidjeti onako pošteno,sjesti ćemo jednog dana u auto i otići na jedan dan i proći sva jezera i šume koje se vidjeti mogu.Ali ispalo onako kako ljudi kažu-čovjek snuje-Bog određuje.S time da je u mome slučaju taj Bog koji određuje bio moj suprug,jer...Jer.Jer najprije se njemu nije išlo,to se mora puuuno hodati,a on sa koljenima ne stoji najbolje,pa je bilo još nešto o čemu u javnosti ne bih,pa je zadnji argument,koji se povlačio zadnjih dvije-tri godine,i sa svakom godinim bivao sve jači i dobivao na težini bio auto.Naš Vento,star desetak godina,i naravno svake godine stariji,ali je išao,kotači su mu se vrtjeli,i još nas nikada na putu ostavio nije.Ali za Plitvice nije bio dobar.Kaj bi se on sa takvim krampom nekam tak daleko peljal,dok kupimo pravi auto,e,onda možemo kam me je volja.Al se tu moj čovjek malo prešel.Sa takvim argumentom.Navalio on prošle godine,prodali mi Vento za pet hiljda kuna,kupili jednu Kiu za stodevedesetipet,i njegovi argumenti pali u vodu.Pa sam ja njega zajašila.Poštenve mi riječi zvuče nekak poznato.Ali,dobro zvuče.Plitvice su odrađene.Skoro.Argumenta nestalo.Pa smo mi tako jučer krenuli na putovanje prema ostvarivanju moje želje nakon pripremnnih radnji koje sam počela opisivati u priči gore.Mislim da sam tamo stala na prozorima.Idemo dalje.
I tako,dok ja te prozore pootvaram,na redu su bočne stranice.Na jednom se plasteniku dižu automatski,zapravo,ima već tri godine kako je to poluautomatski jer je otišao displej,pa je temperatura koja je u tom trenu bila narihtana,a bila je na osamnaest stupnjeva-radna,a ta mi ne odgovara više,pa onda ja moram ako želim nešto drugo ručno pritiskati dugmiče,gumbiče,klikiče i kada dignem kolko hoću ili spustim kad hoću zablokirati daljnju aktivnost jednim klikom jednog gumbiča prema dolje.Nakon što sam onog sa strelicom prema dolje pritiskala prstom dok se sve dolje spustilo nije.A taj displej,ne da je mogao već tisuću puta biti kupljen,već ih se moglo umeđrvremenu tri drugih pokvariti,ali,kaj bi se to kupilo.Skupo dati sto eura.Budemo vidjeli imal što povoljnije.Već tri godine.Umeđuvremenu sam ja u čokoladama pojela najmanje tri displeja,on je u kafiču samo u kokakoli popio tri,a u kapučinu bar još dva. I onda tako ja to ujutro dignem,zablokiram,pa idem ručno otvoriti srednji.Plastenik.Tu ručku okrečem ručno,e,za to trebaš snage,tu ti nikakva pamet ne pomaže,sa pemeću to nema nikakve veze,samo se upri i vrti ,namataj i pazi da ti kojim slučajem ručica ne izmakne iz ruke,jer ćeš onda dobiti po lampi ko u crtanom filmu kada se vratilo vrti i čuje se ono-bong,bong,bong... E,to kad odradim,onda idem pustiti vodu u drugi plastenik.To je radnja koja najprije zahtjeva poštenu snagu,a kada snaga ne daje rezultate,uključuje se mozak. Uvijek tim redom-nikada drugačije.Ma radi se o ovome - smjer vode se mijenja u šahtu.Šaht je pokrivem poklopcem.Metalnim.Što je logično,jer se unutra ne smije slijevati voda.Jer je unutra struja.Šaht smo kupili,poklopac je muž zašvasao sam.Ima moj čovjek dara za razne poslove,napravio on u životu svašta ,i taj poklopac,i razne alatke za mene,i sadiljku za flance i bušače razne,sve što ja slomim,on zašvasa,popravi,već sam nešto o tome govorila,pa radio i septičke jame sam,pa stepenice za podrum,pa u garaži podove betonske,pa dvoje djece,i jedno skoro-to skoro je tužno završilo,ali,on je svoje odradio,šta je,je.A da,sam o snagi pameti govorila,ma se radi o tome da je moj suprug u svemu što radi vrlo precizan,mjeriti će se to i pet puta ako treba,pa onda rezati,pa je tako i poklopac mjerio pet puta i izrezao.i zavario.I sjeo poklopac na šaht ko lonac na poklopac.Zakaj imam osjećaj da sam nekaj zbrljala? A je,poklopac sjeda na lonac.Nema veze,razumijemo se,jel?I to sjedanje je dakle izvanredno sjelo,samo se on tu prešao u računu.Nije računao na temperaturu,pa se poklopac nekada uvije kak mu paše,a onda je meni da ga podignem potrebna snaga.Koja ne pomaže. I tu sada dolazimo do mozga.Kojega sam prisiljena uključiti da bih vodu uputila u drugi plastenik.I tako je uzmem jednu štaflu,drvenu,a imam i jednu cijev metalnu,tako da mi nije uvijek isto,dosadi čovjeku jednoličnost,stavim je pod rub poklopca,stanem nogom na nju,poklopac rekne krc ili slično,malo odskoči jedan kraj u zrak,ja ga dignem,maknem,uzmem onu štaflu,nju najčešće jer sam zaključila,iako nisam sigurna- da je sigurnije drvo turati oko struje nego metalnu cijev, i onda njome udrim po ventilu koji je otvoren (bem ti majstora koji je ventile smjestio metar i pol ispod razine tla),i tučem ga tako dugo dok se skoro ne zatvori,u muđuvremenu tučem i onaj koji je zatvoren da se otvori,pa kada ih snagom mišiča dovedem u red,poteče voda u drugi plastenik.Tu se sada ponavljaju radnje iz prvog-ono sa cijevima,o tome više nećemo,nego ćemo odmah preći na treći.Odmah nakon toga otvaram treći bočno.I onda čekam.Da se drugi napije dosta kako bih vodu pustila u treći.E,tu smo.Sada na red opet dolaze izrazi "ma u tri "",oni prije toga ne,jer nema razloga,tu su potpuno neupotrebljivi .Tu ili ne trebaš ništa,ili trebaš samo ove završne.Zato jer da bi se treći pastenik zalijao treba mijenjati glavni vod.Što se sastoji od isključivanja vode,odvrtanja spojnice glavnog i dotočnog voda,izvlačenje cijevi,i obujmice spojnice-jel se tak zove ono sa navojima što se zavrće rukama-i spajanje sa glavnim vodom trećeg plastenika.To ide ovako-najprije ti šake hoće otpasti dok plastiku odšarafiš,ne ide to glatko jer se uvijek steže maksimalno da ne curi.Kada to konačno napraviš,treba izvuči glavni vod drugog plastenika.Malo cimaš,malo vučeš-i odvojiš.Voda koja je u njemu ti se strovali po nogama,tu se trenirka - onaj dio koji je najbliži tlu lijepo namoči,usput, a imaš i velike šanse da se smočiš odmah do koljena, i čim staneš slijedeći korak to se sve fino umaže zemljom,ako ne odmah,ali kroz koju minutu svakako,o čarapama ne moramo uopće ništa pričati, a natikače ili patike više niti ne računam.I sad dok se to odvojilo,moraš skinuti sa dotočnog obujmicu.Gumicu ne moraš,jer ona uviejek sama ispadne,i uvijek u prašinu ili blato,nikada na ono malo trave što raste kod vrata,pa ju svaki puta moraš malo oplahnuti u čistoj vodi kako bi sjela na mjesto kako treba.Je,ona ispadne.Ali obujmica ne.Ona se za vod drži ko da si ju škripcom stisnuo,niti ide gore niti dolje,e,sada je na redu nešto od priručnog alata.Ispočetka sam ja u garažu odlazila po čekič pa je malo kresnula,i sjekitom sam je malo krcnuti znala,tek onako,da krene,ali sada imam jedan kamen,onako,za cijelu šaku,i još ga trifrtalji viri,pa ja njime odalamim po njoj,a ona skoči,poleti,i samo ju šutnem na zemlju.Tu bi čovjek pomislio da je gotovo.Šipak.Onaj bijeli dio unutra,koji pritiska gumicu i drži je na mjestu neće izaći.Pa ja obujmicu stavim naopako na asfalt,trknem kamenom kolko mogu,ona ispadne,ja joj kažem mamu li ti maminu,upotrijebim jednu od zadnjih u nizu ,najčešće onu odmah iza o Isusova mati i Sveti Bože i počnem spajati na glavni treći..Ide prvo obujmica,pa bijela što drži,pa gumica, pa turim cijev,pa zavrčem kolko treba,i spojeno je.Usput šutnem T spojnicu i ventile dolje kraj vratiju koje samo traba smontirati na dotočni vod kako svega ovoga ne bi trebalo ,izrečem još par završnih od kojih je ona ma u tri zadnja,i izrečem u mislima prijetnju da je ovo zadnje zalijevane ako mi se ne zmontiraju ventili na glavnom.Vodu.Za vodu.Tako.Dok ja sve to zmontiram i sve potrebno svakoga jutra izreknem,onda idem u kuću.Sada na red dolazi kuhanje kapučina.Kuha se i niosi u krevet.I slijedi srkanje.je,je..

Dalje neću ništa reći.Bar ne danas.

 

[ajkula]

ajmo bivši pioniri i omladinci,pitanje za joker,što se desilo prije dosta godina,tj.33 na današnji datum,da vidim dali ima nekog iz te generacije

 

[johabica]

Ja ne znam,ali znam da sam u to vrijeme bila u braku tri godine,dva mjeseca i dvadeset i sedam dana.I sada je pol deset,znači,dvije i pol ure.(nekada je vrijedilo općinsko vjenčanje,a crkveno je išlo poslije).Neka sada samo nitko ne počne računati). :x::x::x:

 

[farmervg]

Sad si me izmorila sa čitanjem do daske ja sam sa svojom ženom bil par puta na Plitvicama i svaki put je bilo nezaboravno samo da je ostati par dana onda bi bil gušt ovak na jedan dan se više umoriš neg odmoriš ali svejedno vrijedi...

 

[ajkula]

Aha to bi značilo onda johabice da ti johabi ispunjava želje36 godina,88dana i 3 i frtalj sata,pa nije onda čudno da ima problema sa koljenima,e sad koliko još ulazi u staž ono ofiranje i predbračne romanse,ili ste vi to preskočili :drink::drink:,joj pa koji to bude sljedeći pir

 

[johabica]

Ajd da reknem,iako je to tajna,i nije za javnost,završila ja osmi razred,taman,i upoznala svoga supruga.Kada sam ga prvi puta vidjela-rekla sam sama sebi-ovaj ima malo preveliki nos.Kada sam to prvi puta glasno izrekla pred njegovom bakom,ona je rekla meni-ti pak imaš dva lijeva koljena.I tak su se oženila dava lijeva sa jednim malo većim.Nakon završenog prvog srednje,sa kolko sam ga ono prošla,ah da,sa trojkom-bem ti život i prosječnost,cijeloga sam života u nekom prosjeku,a trebala sam ispasti pametna,uspješna,posebna i lijepa.Jer sam se rodila sa dva zubića.Pa su mi tako prorekle seoske babe.I svi su me dolazili vidjeti kao bebu.Čak sam i pjesmica prije škole napamet znala da ti pamet stane.I u prvi osnovne sam krenula tri dana prije navršene šeste.Godine života.I onda sigurno ne može biti čudno što sam se rano udala,je,nisam rekla,udala sam se nakon dvije godine stalne veze.sa povremenim prekidima.Svađama.Jesam li ja to oduvijek svadljiva?Jok.Eto informacija koje je Bučo htio izvuči,jel Bučo?

Ajkula,35 godina i ostalo.....

 

[Bučo]

@johabice to je to zanimljivi dijelovi napredne nam johabice giggle):

 

[johabica]

Poznavala sam jednog čovjeka.Ne znam poznajem li ga još.
Ima jedno deset-petnaest godina,ne sjećam se više točno,ali se točno sjećam dana kada sam ga upoznala.Išli smo suprug i ja potražiti radnike koje smo trebali za slijedeći dan i netko nas je uputio na njega.Našli smo ga u naselju socijalnih stanova,u krugu obitelji,majka mu je sjedila ispred niske kućice na stolici ispred ulaznih vratiju,bilo je sunčano jesenje popodne,a mlađa braća,dječurlija sve nekako jedno drugome do ramena su se vani na travi igrala.Ostaloga se ne sjećam,samo one vidljive neimaštine koju ni zelenilo nije moglo skriti.Dogovorili smo se za sutradan,on je obečao dovesti i svoga pijatelja.
Radio je Rade kod nas te cijele jeseni,povremeno,onako kako je dinamika posla nalagala,otišli bismo ujutro autom po njega i njegovog prijatejla,odradili bi osam-devet sati,ili manje,onoliko koliko bi im bilo potrebno za napuniti dvijesto vreća krumpira.Nije se gledalo na vrijeme,kada su bili gotovi platili bismo im,najeli bi se opet i vratili ih kući.
Dobro se sjećam i njegovog odgovora kada sam ga prvoga dana kada je počeo raditi pitala šta želi popiti.Rekao je -sok.Bila sam ugodno iznenađena,jer sam bila navikla da većina onih koji su radili kod nas traže pivo ili vino,pa sam sa zadovoljstvom donjela traženo,bez obzira što me to koštalo duplo više.I pio je Rade sokove cijelu tu jesen,uzimala sam cijele pakete,ostavljala ih u garaži i samo mijenjala kada bi svi tetrapaki bili prazni.
Radio je Rade.Bio je radnik kakvog se samo poželjeti može,vidjela sam ja da on često odrađuje i posao prijatelja,podmeće leđa,pa sam mu to i jedne prilike napomenula.Samo je slijegnuo ramenima,nasmiješio se i radio dalje.
Sjećam se i jednog jutra kada sam išla po njih,pokupila sam njega jer mi je bio prvi usput,a onda smo išli u kuću drugoga.Nije kao što je običavao,čekao kod ograde.Morali smo ga zvati.Pojavio se na prozoru i rekao da on taj dan neće raditi.E,sada sam zaista bila u problemu,jer su izgledi da iza sedam ujutro nekoga umjesto njega nađem u ono vrijeme bili veoma mali.Pogledao me Rade onim svojim velikim očima,nasmiješio se i rekao-on će napraviti sam što treba.Ostati će koliko god bude potrebno.I napravio je.Sam.Posao za dvojicu.Taj je dan zaradio tri nadnice.

Prošla je sezona posla,radnika za tu godinu više nismo trebali.Rade je otišao raditi na vagone,istovarivao je ugljen,cement, sve što je željeznicom dolazilo i tražilo ručnu manipulaciju.I tu se s vremenom propio.Znala sam ja čim sam čula gdje radi kako će to ići.Svi koji su tu radili su bili teški alkoholičari,vino se tu nosilo u sanducima i jednostavno moraš upasti u krug koji te vrti i melje i na kraju završiš kao i svako do sada koji je tu došao.Propio se Rade.Propio se i ostao bez obitelji-žene, dvoje djece i stana.Propio se toliko da je u gradu navečer ispred jednog dučana svako večer stajao i prosio prolaznike jednu kunu.Jer raditi više nije mogao.I čim bi skupio dosta,ulazio u dučan i kupovao alkohol.U taj sam dučan u gradu ja odlazila kasno navečer kada zgog posla nisam stigla ovdje u selu za radnog vremena.I uvijek je rade bio tu,i uvijek mi je prilazio i molio me jednu kunu.Nisam mu je nikada dala.Ali bih mu u dučanu kupila svaki puta dva sendviča i na izlazu dala.Tako je to trajalo jedno pet-šest godina,a onda me je jedne večeri upitao zašto mu ne dam kunu,u uvijek potrošim puno više za sendviče.Zato,objasnila sam mu,jer mu za alkohol nikada neću dati,ali za jesti hoću.Koliko god trebalo.I zato što me srce boli kada ga vidim ovako propaloga,neuradnog,pripitog,zapuštenog,a znam da je dobar i vrijedan čovjek.Sjećam se kako me pogledao u nevjerici-ponavljao je moje riječi-boli vas srce zbog mene,boli vas srce zbog mene,kao da nije vjerovao da je dobro čuo,sav nekako prenaražen,u nevjerici,zbunjen.A onda se počeo opravdavati-imao je težak život,imao je puno problema.Razgovarali smo tu večer desetak minuta na sred ulice,iznosila se se i pobijala opravdanja,iznio se sav jad jednog života koji je prestao biti vrijedan takvog načina življenja,izlila se gorčina svih potrošenih godina i nemoći u dest minuta.Rastali smo se mojim pitanjem-želiš li da ti dam kunu?Pružila sam mu je,ali je nije uzeo.Bilo je to prvi puta nakon pet-šest godina i nakon ni sama ne znam koliko njegovih upita-date mi jednu kunu-da sam mu je pružila,a on je nije uzeo.Nije čak ni pomaknuo ruku,samo je stajao bez riječi spuštenih ruku bez riječi.Pozdravila sam ga i otišla.Nakon toga ga nikada više nisam vidjela.Isprva me to nije zabrinjavalo,jer bila je zima,mogao se razboljeti,i negdje provoditi vrijeme u liječenju,ali kada sam treći puta stala pred dučanom,a njega nisam vidjela pred vratima počeo se u meni rađati nemir.Četvrti puta,bilo je to jedno mjesec dana otkako smo se vidjeli sam prišla ljudima koji su isto ko i on prosili pred dučanom.I pitala za njega.Nitko mi nije znao ništa reći.Nikakve informacije nisam dobila,ni onda,a niti dugo nakon toga,iako sam uvijek kada bih primjetila nekoga za koga sam bila sigurna da ga zna ,a i potpuno nepoznate ispitivala zna li se gdje je i što radi.Sve do prije par godina kada mi je netko rekao da je otišao u dom za nezbrinute.Ali,nije bio sasvim siguran.Bila mi je to prva informacija o njemu nakon dvije godine.Do danas je nisam uspjela potvrditi.Sjetim ga se svaki puta kada odem u taj dučan,sjetim ga se i tako ponekada,iskrsne najednom,prođe sječanjem.Da barem mogu znati da je dobro.
Priča je to jednoga čovjeka koji nije imao mogučnosti i kojemu su životne okolnosti zacrtale put.A on nije imao snage promjeniti ga.A ja se pitam,pitam se....

Poznavala sam jednog čovjeka.Ne znam,poznajem li ga još.

 

[johabica]

Sve se u mome životu odvija na relaciji dizanja i spuštanja.Evo,recimo danas-dan je počeo dizanjem ujutro u pet i dvadeset pet,prvo se digao on-moj suprug jer je išao na sajam prodati nešto krastavaca i presdanica paprike-otišo čovjek dići neku lovu.Ja sam se isto digla jer mi palo na pamet da će zaboraviti uzeti vagu koju sam jučer izvadila iz kombija,a onda će mi u to ime-kada na sajam dođe bez vage spustiti par prikladnih u stilu bem te da te bem bez mozga kada me bude zvao na kućni da mu tu istu otpeljam pod hitno.Na to bi se onda meni naglo digao živac ,pa bih i ja njemu spustila koju vanrednu prigodnu-imam par mogučnosti u užem izboru i još ponešto sa strane ili po trenutnom nahođenju iliti nadahnuću.Tu bi onda odmah došlo do trenutačnog šlusa sa predzakom k..c.I cijeli dan bi odmah ujutro otišao u materinu. Pa sam ja zato ,da sve to izbjegnem,a i zato da mi pasica opet ne izleti na ulicu pa otklipsi na livade iza sela kao jučer,kada sam ja klipsila za njom kilometar i pol tamo i kilometar i pol natrag,i pritom mi se digo i tlak i živac i otkucaji srca otišla otvoriti i zatvoriti kapiju.Nakon toga sam otišla otvoriti na plasteniku prozore i dići bočne-primječuje se,jel,da se i tu diže,a onda u kuću skuhati kapučinio sebi.Da malo odahnem a i proanaliziram onu tvrdnju moga životnog suputnika da sam mu do svoje pedesete dizala sve ono što je potrebno za jedan idiličan i emotivan bračni život,a sada mu redovito dižem tlak,a tenzije prije pedesetih spuštam.Ne toliko redovito,ali sve mi bolje ide. Onda sam se sjetila da se i meni diže tlak,iako mi tlakomjer redovito ne pokazuje više od sto pet sa šezdeset,pogotovo kada se sjetim da smo prošle godine djetetu našem sa obitelji iskeširali dvjestoticu za kuću u kojoj sada ne živi,nego se i dalje seljaka po tuđim stanovima,a digne mi se i kada se sjetim da smo neudanom našem djetetu,sa potencijalnim mogućim mužem isto tako prije tri godine iskeširali šezdeseticu za auto uz dogovor da će se to vratiti.Pa se pola vratilo,a od polovice smo odustali dobrohotno kako bi joj se našlo ako nešto zatreba.I gle čuda-zatrebalo joj već za par mjeseci-za ljetovanje u Dubaiju sa usputnim posjetom Singapuru i Maleziji.I još negdje,ali mi se od naglog pada pritiska u žilama nešto pošemerilo pa nisam popamtila gdje.A pokazivala mi je i slike i pričala detalje sa ljetovanja,ali ni to nisam popamtila.a niti u toku priče sve pohvatala.A kada mi je objasnila da se sve to vidjelo za samo onu trideseticu-i to za dvije osobe što je kao jelte jako povoljno,e,tu je meni opet tlak naglo skočio,a skočio mi i danas kada sam o tome razmišljala.A mislim si sada-eto,dobro je,ipak u mome životu ima više dizanja nego spuštanja.Jer,isto mi tako malo podigao i živac i tlak i jedan naš lijepi i mladi moderator,eh,sad baš ne znam jel samo moderator,ili super moderator-idem pogledati,evo se odmah vraćam pa nastavljamo dalje-e,bogami je super moderator-evo sam vidla na svoje oči - pred izvjesno vrijeme jer mi dao po prstima a i opomenu mi flisnuo.Upalim ja komp,kliknem PF,kad meni bljesne pred očima plavi kvadratič - porukica privatna,i to čak od super moderatora.Digla ja njemu tlak jer sam bila zločesta,pa me lijepo opomenuo.Da me malo spusti.Ajd,mislim ja,mala,manja sada od makovog zrna,spuštena - i to je za ljude,pogotovo zločke ko što sam ja,bolje i opomena nego po ritici, pa da me opndrči onako da poletim,dignem se ko golubica i odletim.Ali me odmah rečenicu dalje opet digo (dakle,dizanje je opet u pitanju) konstatacijom o podizanju društvene razine na forumu za koju sam zaslužna ja.Pa se samim time i moje raspoloženje opet podiglo.Do slijedeće rečenice njegove koja mi se ko Titanik iz magle izdigla najednom pred očima i u kojoj konstatira da to za forum nije dobro jer se tako pretvara u žutilo.Iliti ga u žutu štampu. A to nam nije cilj.E,tu mi se odmah i tlak i živac digo opet, raspoloženje naglo palo,tako da sam tu imala u jednoj situaciji dva elementa,a to je jako dobro za raznolkost života,hm.Ma spustila sam ja tenzije i duboko udahnula,samim time mi se i raspoloženje odmah diglo-koje su to oscilacije,šteta što nisam zagorka,na sve ovo da me netko pita kako sam,samo bih kratko mogla reći-pa po lojtrici gor,pa po lojtrici dol.Ali,život bem da mu bem,ne mogu,međimurka sam ja prava,pa me sve ovo već pomalo zamara.
Idem sada u kadu punu vode.Spustit ću se ispod površine i brojiti dokle još mogu.

 

[ajkula]

ma koje žutilo,koji bakraći,teraj dalje johabice,ovi mlađi budu uvijek došli na naše vrijeme,a što se tiće ovog dizanja i spuštanja ,pa to je čist normalno,kao plima i oseka,nekad davno kada smo majne žena i ja rekli ono famozno da,ja sam njoj objasnio da NE volim svađu,i da ima dva velika ogledala za iskaljivanje bijesa,ogledala su evo nakon 15 godina još cijela a nekad se zalomi ono,IMA SLIKE NEMA TONA,ali to je zanemarivo i ne bi život bio zanimljiv da se sve svodi na DA:cool2::cool2: