Dogodovštine iz naših života

[zokii]

Ma zna Jo da se ja zezam....... zato i jesam odmah rekao da sa u teškoj kategoriji....

A ovo za borbeni avion.... hahahaahahaha, genijalno, ali ozbiljno, genijalno.....

 

[MUHA]

Ja sam smrtno ozbiljan

 

[johabica]

Ebote @ajkula,ma ja ću krepat od smijeha,ti me jadan očeš nahvaliti i izvući, a sve me više pokapaš.Na kraju ću ispasti ko hrvačica u teškoj kategoriji,ma ovo je zbilja de se valjam od smijeha.Ajkula,zavrijedio si one puse,ma zavrijedio si za slijedeći puta troduplo više.....

 

[johabica]

Ja sam smrtno ozbiljan

Budeš ti i smrtno mrtav dok te dohvatim.

 

[zeljko kz]

Nemoj Muhača napraviti smrtno mrtvim to je grijeh kaj bu žena i djeca bez njega :icon_scratch:

 

[vlč.puknuti]

barem bude stalno doma ......u regalu

 

[mtd001]

A ovo za borbeni avion.... hahahaahahaha, genijalno, ali ozbiljno, genijalno.....

:x::x::x::x::x::x:..ovo je za poludit..:icon_rofl:

 

[johabica]

Nemoj Muhača napraviti smrtno mrtvim to je grijeh kaj bu žena i djeca bez njega :icon_scratch:

Ma zna on da ja to samo prijetim.A kako ću drugačije ako ne tako,sa kilama više nemogu,spale na slabo efikasne u gaženju prstiča.Ebajga.

Sam se ti smij emtac,sam se smij.....tebi sada neću prijetiti sa ničime,a kad mi središ one sadnice kalina budemo malo drugačije popričali....dušice.

 

[johabica]

Evo je dan na izmaku,ura dvanaesta se bliži kraju i već sam bila pošla leći,odložila tastaturu,pogasila,ugasila,a onda mi pogled pao na trosjed,i kako ja pogledala,a ono mače,ono mače što ga subotom kasno navečer ja uzela tu u susjedovom dvorištu,u mraku kuta iza velike betonske tegle gdje se sčučurilo i svako malo se samo čulo jedno otegnuto očajno mijau - mijau u kojem je bilo toliko samoće i staha i glada da ti se srce lomilo,i koje nije moglo ostaviti ravnodušnim okorjelu dušu niti najhladnijeg ljudskog bića koje ima smijelosti,takvo okrutno kakvo je, kročiti ovom zemljom što nam dar života daje.Dar života koji sebično uzima za sebe.I ne želi ga dijeliti ni sa kim.Niti sa takvim malim,bespomočnim stvorenjcem, tek nedavno rođenim,napuštenim, samim u ovom hladnom i besčutom svijetu.
Pao meni pogled na njega i zapeklo me u duši odmah - u mene su gledala dva mala okrugla oka,gledala sa toliko nijeme molbe,željna malo dodira i topline koju je netko jednom svojom hladnom odlukom zauvijek ukrao iz njegovog mačjeg života.
Gledala sam ja to mače od subote ujutro,išlo je,onako sitno,malecko - zapravo sam se čudila kako je nekome palo na pamet još tako malo mače uzeti u kuću,odvojiti ga od majke u dobi dok se još na nesigurnim nožicama klati lijevo desno dok hoda - pa to još niti jesti samo nezna - i kako,kada su ga već uzeli u kuću,kako ga ne paze i dozvolili su da izađe tu na ulicu i luta naokolo.Zapravo sam mislila da je susjedovo.Slušala sam ja to očajničko mjaukanje i pratila ga pogledom dok je zamicao u dvorište drugog susjeda. Dobro je,mislila sam,njihovo je ,sada će ga uzeti i pobrinuti se za njega,taj prodorni mijau se čuo kroz zatvorena vrata i zidove kuće - ako sam ga čula ja,čuje ga i susjeda koja je maločas bila u dvorištu.Vratila sam se u kuću i primila se subotnjeg spremanja....i zaboravila na njega.Do kasne večeri,tamo iza dnevnika,dok slučajno nisam izaša.Prvo što sam čula bilo je onaj očajno bolni mijau iz mraka preko puta moje kuće.
Uzela sam ja mače,unjela u kuću - bio je toliko preplašen da se nije pomaknuo kada sam ga držala u rukama.Hladan,šapice ledene.A onda se počeo otimati,pobječi je nastojao,sakriti se nekamo.Ugrijala sam ja njemu mlijeko odmah iako sam bila sigurna da on jesti sam nezna.To nikada u životu nisam vidjela - sa koliko je hlapljivosti počeo piti - ma nije on pio,on se davio u tome mlijeku,njuškica se utapala i gutao je istodobno,to je čudo jedno koliko je mlijeka u jednom dahu popilo tako malo mače.Onda je načas predahnuo pa počeo piti isponova,I tako dok zadnje kapi nisu bile polizane iz zdjelice.Te smo ga večeri držali u rukama,i tako u rukama je spavao.A kada sam pošla leći,stavila sam ga u kutiju kraj kreveta.Eh mače,mače,onako sitan,uspio se noću nekako popeti na krevet i smjestiti mi uz kosu.Tako je ostao do jutra.

Bio je danas moj muž u dučanu.Radi tamo treča susjeda.Pa su pričali tako,i spomenuo on mačića koje je sada kod nas.Je,rekla ona,čuli su i oni to mjaukanje,slušali su ga cijeli dan,i navečer već u mraku.
O Gospode Bože.Što nas stvori takvima,bezdušnima.....što treba čovjeku da bude čovjek,što mu treba da mu unese malo topline u to hladno srce koje može slušati vapaje bespomočnog stvorenja i može ne mu pomoći.....

 

[zokii]

Kapa do poda!

 

[zeljko kz]

Bravo Jo,,, a kako ti ide i pisanje možda bude novo Ružno mače (pače) giggle):

 

[johabica]

Ma nisam ti ja nešto u literarnom smislu,a pogotovo ne volim paradigme.Zapravo je za moje poimanje paradigma gotovo jednaka plagijatu.

 

[johabica]

E moram reći šta mi ove moje životinjice rade.Već sam sva sluđena,koji su to lumeni i ljubomorna stvorenja,to je za nevjerovati.Nina još kako -tako,prihvatila ovo mače osim što mu jesti neda,ali to smo donekle sredili opomenama i povišenim tonom - ajd,sada barem pričeka da se mačić najede,pa onda ide i pojede sve što ostane.Ta se udebljala za pet kila odkako je mali u kući - odjednom traži jesti svaki čas,treba je stalno gladiti,čohljati,a uvrijeđena je non stop - ona poza na trbuhu,glava između nogu i patnički izraz face - nemože vidjeti mače u našim rukama.Ali bar ga ne maltretira i počela ga je konačno uvažavati.Ali mace - nisu u kuhinji jele odkako je mačić ovdje - ma nisu bile unutra pola sata sveukupmo odkad sam ga uzela.Dođu,par minuta ga gledaju,i izađu.Tu i tamo u hodniku nešt malo pojedu i crta - ne podnose ga ,danas ga je crna napala,frktala i odalamila ga capom.Čupka je uzela drugu taktiku - ne ulazi danju u kuću,jedino po dvorištu hoda zamnom,prati me u plastenik i uvijek mi se plete među nogama,ali zato noću redovito preko podruma dolazi gore i smješta se u krevetu između nas - ono,spavaš i kada se okreneš,dlakavo nešto toplo uz tebe.A noćas,noćas je prevršila svaku mjeru - došla je i nakon kratkog vremena otišla.I tako mi spavamo,kada se pred jutro muž nešto meškoljio,pa stavio ruku uz moju nogu,a ono nešto meko i dlakavo,malo - ustao,otkrio me,a tamo - krepani miš.Materemu,naša maca nas počela hraniti.Više se nezna kako umiliti i donjela nam hranu.U krevet.Nemoram reći šta je slijedilo......ovo je sada već krizno stanje.Ništa više ne štima,mačeta se moramo odreći,tražiti udomitelje,a nitko ga neće.šta da radim?????Ima li koja dobr duša da ga uzme - tako je mio - skakuče ko konjič po kući,sada već ide i van. Ajmo,prijateljima,neprijateljima,sudjedima,rođacima,tko meže nek uvali moje milo mače - besplatno,i još dobi dvije konzerve hrane gratis.

 

[johabica]

I tako prođe taj dan.....ovaj.Jutro zapravo.Hvala Bogu.A moglo je i ne proći,moglo je stati jutros to jutro i ostati zaleđeno u vječnosti,u beskrajnoj tmini u isčekivanju te emigmom obavijene svijetlosti vječnoga života,i mogao je to biti posljednji dan moje prisutnosti na ovozemaljskim lelujavim padinama stranputica života.Ali nije.Evo me tu,još mi noge čvrsto dotiču tlo,koračam isto onako odvažno i smjelo kao i jutro prije ovoga i sva jutra prije jučerašnjeg jutra,ništa se meni promijenilo nije - samo jedna misao, nova, usađena i sada već sasvim usidrena u svijesti sidrom prekooceanskog broda zaživjela,i živjeti će u meni - ima netko tko me čuva,ima netko tko pazi na mene.Jer da nema,ma hajde,možda nebih u tmini čekala na vječnost,možda bi samo bijeli zidovi pritiskali polomljene mi kosti onako izgubljenoj u bjelini bolničkog kreveta.
Hvala ti,Tebi što bdiješ nadamnom,neznam jesam li zavrijedila ili mi još vrijeme nije,ali hvala Ti. Previše je toga što još želim i što mogu,volim ja biti ovdje gdje jesam,je da je ponekada teško,ali kome nije.

Bilo je to jutro ko i svako drugo,uobičajeno,ništa drugačije ko i stotine drugih - ustala ja,prolunjala netom par minuta,pa kupaona,a onda spremanje na plac.Idem ja tamo svakog jutra - ponekada me zamjeni muž ali moje je to uglavnom.Tako je i jutros bilo - ustao i muž,potovario mi robe što sam kasno predvečer još si pripremila, ja upalila auto,on mi otvorio kapiju i ja otišla.Jutro maglovito i vlažno,tmurno,sumorno nekako,ali eto,jesen je,šta se drugo i može očekivati nakon dana koji su iza nas.Nesmeta to mene,tako je kako je,život me odavno naučio prihvatiti ono što promijeniti ne mogu,je da sam malo letargična i bezvoljna u takvim danima,ali prilagodljiva sam ja.Ma da.I tako se ja vozila - ma to je zapravo put - taj put od moje kuće do placa - od nekih sedam - osam minuta lagane vožnje - moje selo,pa susjedno i u gradu sam.I vozila sam se ja tom uobičajenom rutom,odvoženom već miljiun puta,rutom koju zatvorenih očiju mogu odvoziti,i sve je bilo normalno i uobičajeno do tog oštrog zavoja glavne ulice..Ulazila sam ja u zavoj ko i toliko puta do tada sa tih pedeset na sat,niti mi je treba mijenjati brzinu,niti je smanjivati,neki instikt me već vodi i znam kuda kotači moraju ići a da nagib auta može podnjeti siguran prolaz tih dvadesetak najkritičnijih metara dok cesta opet nebude ravna.Netereba sijeći bijelu crtu,netreba preći polovicu ceste - oni koji znaju kako,odraditi će to bez problema.I vozila se ja tako,ušla sam već u zavoj,i odjednom sam ugledala ispred sebe kamion.Kuće s jedne i druge strane ulice ne dozvoljavaju preglednost ceste. Dolazio je prema meni,presjekao cestu,i išao ravno u mene.Kako u nama refleksi rade.Nisam se ja nastojala maknuti udesno.Nebi imalo smisla - bio mi je preblizu,išao je još uvijek jednim dijelom ukoso,i meni su ruke volan okrenule uljevo - otišla sam zadnjih dva - tri metra prije nego smo se frontalno sreli na njegovu stranu ceste,a on je nastavio po mojoj,malo je sišao dolje,pa se vratio na svoju.I pritom niti je kočio,tragova guma na asfaltu nije bilo,niti je brzinu smanjio,vidjela sam u retrovizoru na par sekundi kako se njišući udaljava ko da ničega nije bilo.A nisam stala niti ja.Nisam se čak niti uzbuđivala zbog toga što se dogodilo - neka čudna mirnoća je bila u meni,vozila sam dalje,isto onako ko i uvijek do sada,i samo ispričala prijateljima na tržnici što se dogodilo.Ali se ipak sada pitam - čuva li to mene netko.Čuva.Jer da me ne čuva,već me odavno ovdje nebi bilo,nije ovo prvi puta da me tanka nit zadržala i nepušta me tamo.

 

[ajkula]

Dobri anđeo čuvar pazi na tebe johabice uz tvoju pomoć,ja sam jednom imao takav susret sa šumarskom prikolicom i prošao sam gdje recimo u normalnoj situaciji se ne bih usudio,ali u mom slučaju je bilo smiješno što sam ja bježao u jednom zavoju a poznanik u drugom u tom slučaju ,normalno da se je radilo o istom kamionu,vozač kamiona nije stao ,istina nije bio sa našeg terena jer je sigurno precjenio kamion i zavoje,Bjelovarčani znaju kako izgledaju ta dva zavoja prije odlagališta smeća ,kada se dođe od Bjelovara.Ma bitno je johabice da si ti nama dobro,sada nešto slatko za spavanje i johabija na trosjed i veselit se sutrašnjem novom danu:icon_pray::icon_pray::icon_pray:

 

[MUHA]

Da te je klopil nebi više ratkapu trebala giggle):giggle):

Nema šanse, rekoh ja tebi davnih dana neče tebe više nitko k sebi ....... čak ni onaj gore

 

[zokii]

Čuva, čuva, nego šta...... vozač je vjerojatno kunjao i drijemao......

 

[DARIJUS]

nebu niš bez sjekire...

 

[MUHA]

Bjelovarčani znaju kako izgledaju ta dva zavoja prije odlagališta smeća ,kada se dođe od Bjelovara.

Ajkula, onaj u Prespi na onom hupseru?
Vrlo nezgodan zavoj, jednom sam gledal sa jednog prozora izljetanje niz ono brdo prema onim kučama gdje ljudi rasadnik imaju.

 

[johabica]

Da te je klopil nebi više ratkapu trebala giggle):giggle):

Nema šanse, rekoh ja tebi davnih dana neče tebe više nitko k sebi ....... čak ni onaj gore[/QUOTE]




Da samo znaš kako si u pravu..... :icon_neutral: hi):


@kojote,sezona je gljiva,jel dolaziš?


Muhič,ipak si se malo prešel - vidiš da me zoki i ajkula vole.A vi ste jedni neotesanci.:icon_rofl::icon_rofl::icon_rofl::icon_rofl:
Ljubi vas Jo.hi):