I tako prođe taj dan.....ovaj.Jutro zapravo.Hvala Bogu.A moglo je i ne proći,moglo je stati jutros to jutro i ostati zaleđeno u vječnosti,u beskrajnoj tmini u isčekivanju te emigmom obavijene svijetlosti vječnoga života,i mogao je to biti posljednji dan moje prisutnosti na ovozemaljskim lelujavim padinama stranputica života.Ali nije.Evo me tu,još mi noge čvrsto dotiču tlo,koračam isto onako odvažno i smjelo kao i jutro prije ovoga i sva jutra prije jučerašnjeg jutra,ništa se meni promijenilo nije - samo jedna misao, nova, usađena i sada već sasvim usidrena u svijesti sidrom prekooceanskog broda zaživjela,i živjeti će u meni - ima netko tko me čuva,ima netko tko pazi na mene.Jer da nema,ma hajde,možda nebih u tmini čekala na vječnost,možda bi samo bijeli zidovi pritiskali polomljene mi kosti onako izgubljenoj u bjelini bolničkog kreveta.
Hvala ti,Tebi što bdiješ nadamnom,neznam jesam li zavrijedila ili mi još vrijeme nije,ali hvala Ti. Previše je toga što još želim i što mogu,volim ja biti ovdje gdje jesam,je da je ponekada teško,ali kome nije.
Bilo je to jutro ko i svako drugo,uobičajeno,ništa drugačije ko i stotine drugih - ustala ja,prolunjala netom par minuta,pa kupaona,a onda spremanje na plac.Idem ja tamo svakog jutra - ponekada me zamjeni muž ali moje je to uglavnom.Tako je i jutros bilo - ustao i muž,potovario mi robe što sam kasno predvečer još si pripremila, ja upalila auto,on mi otvorio kapiju i ja otišla.Jutro maglovito i vlažno,tmurno,sumorno nekako,ali eto,jesen je,šta se drugo i može očekivati nakon dana koji su iza nas.Nesmeta to mene,tako je kako je,život me odavno naučio prihvatiti ono što promijeniti ne mogu,je da sam malo letargična i bezvoljna u takvim danima,ali prilagodljiva sam ja.Ma da.I tako se ja vozila - ma to je zapravo put - taj put od moje kuće do placa - od nekih sedam - osam minuta lagane vožnje - moje selo,pa susjedno i u gradu sam.I vozila sam se ja tom uobičajenom rutom,odvoženom već miljiun puta,rutom koju zatvorenih očiju mogu odvoziti,i sve je bilo normalno i uobičajeno do tog oštrog zavoja glavne ulice..Ulazila sam ja u zavoj ko i toliko puta do tada sa tih pedeset na sat,niti mi je treba mijenjati brzinu,niti je smanjivati,neki instikt me već vodi i znam kuda kotači moraju ići a da nagib auta može podnjeti siguran prolaz tih dvadesetak najkritičnijih metara dok cesta opet nebude ravna.Netereba sijeći bijelu crtu,netreba preći polovicu ceste - oni koji znaju kako,odraditi će to bez problema.I vozila se ja tako,ušla sam već u zavoj,i odjednom sam ugledala ispred sebe kamion.Kuće s jedne i druge strane ulice ne dozvoljavaju preglednost ceste. Dolazio je prema meni,presjekao cestu,i išao ravno u mene.Kako u nama refleksi rade.Nisam se ja nastojala maknuti udesno.Nebi imalo smisla - bio mi je preblizu,išao je još uvijek jednim dijelom ukoso,i meni su ruke volan okrenule uljevo - otišla sam zadnjih dva - tri metra prije nego smo se frontalno sreli na njegovu stranu ceste,a on je nastavio po mojoj,malo je sišao dolje,pa se vratio na svoju.I pritom niti je kočio,tragova guma na asfaltu nije bilo,niti je brzinu smanjio,vidjela sam u retrovizoru na par sekundi kako se njišući udaljava ko da ničega nije bilo.A nisam stala niti ja.Nisam se čak niti uzbuđivala zbog toga što se dogodilo - neka čudna mirnoća je bila u meni,vozila sam dalje,isto onako ko i uvijek do sada,i samo ispričala prijateljima na tržnici što se dogodilo.Ali se ipak sada pitam - čuva li to mene netko.Čuva.Jer da me ne čuva,već me odavno ovdje nebi bilo,nije ovo prvi puta da me tanka nit zadržala i nepušta me tamo.