Nisam već dugo ništa rekla o tim zgodama života, i mislila sam, ma neću niti više, no, ovo baš moram. Smiješna sam sama sebi, ja ovak jedna inteligentna i nadasve realistična djevica sa nogama čvrsto na zemlji, pa da me na nebu strefi pomanjkanje reale i zdravog razuma - to je i više nego čudno i nevjerojatno. Ajd, zdravi je prevladao, ali ne zahvaljujući samom sebi, nego sramu. Ma ne sramu zapravo, prvenstveno oprezu da se sramiti ne bih kasnije morala.
Bila sam ja na tom svom godišnjem, ja i moj muž, bili mi u toj Aziji, u Šri Lanki - oduševljena sam bila ko curica u pubertetu dok čeka da je dečko prvi put zažvali, ma kaj velim, ko mlada prvu bračnu noć (ona koja je rekla - prije braka ništ i stameno se i držala toga, a onda nije mogla dočekati da vidi kaj to i kak bu) - tak sam ja čekala taj svoj put na drugi kontinent.
Hm, lijepo je to otić tako nekamo daleko od kuće, ali treba do tamo i doći....a tamo doći se može najbrže avionom. A kaj da velim - nije baš za pohvaliti se u mojim godinama - a svi znamo da su one već jedna pozamašna brojka - ja se do sada, do tog putovanja u avionu peljala nisam. Je da sam bila posvuda, čak i u Amsterdamu - ali kamo god pošla ja, bilo je to ili dvonožno, ili dvokotačno, ili četverokotačno, ili mnogokotačno. Sa krilima - nikad.
Ajde dobro - nisam ja od toga radila nikakvu dramu, niti svijesno niti posvijesno - mislim, to, kaj ja sada budem letjela tamo negdje na deset - jedanaest tisuća km iznad čvsatog tla, nis ja baš tak bedasta da radim dramu ni iz čega kad vidim da milioni ljudi svakodnevno tak putuju, a kao što smo i rekli - djevica sam čista, a znamo kake su te djevice zrdravorazumske i praktične i sa nogama čvrsto na zemlji - to smo već bili rekli, jel.....
I tak.
I tak sam ja lijepo sjela u taj avion, i imala sreće - uz malo gnjavljenja zeta koji je dobio mjesto kraj prozora da se zamjenimo, i moral je naravno pristati jer kome će ugoditi ako punici neće, a onda je mjesto zamijenila i kćerka pa je i muž sjeo do mene, ja sam sjela uz prozor.
Da, i opet i tak.....
I tak se mi lijepo posmijestili tu u Zagrebu u turkiše eiroplan, odgledali onaj njihov program prije polijetanja, pilot nas pozdravio, stjuardese provjerile jesmo spokopčani - i - krenuli....odvojili se od piste. Ma učas smo i u zraku. Pa pravac Turska, Istanbul - tamo je trebalo uloviti drugi let. Ma kaj da velim, i dalje to mene nije ništ posebno uzbuđivalo - sami taj let, više me je fascinirao onaj pogled prema dolje, na zemlju - noć je već bila, mi na jedanaest tisuća kilometara visine, a ispod nas promiču gradovi i sela, sve osvijetljeno, mogu se negdje i automobili razaznati kako promiču. Prizor je to ko iz bajke. A tek zvijezdano nebo.....Milijuni zvijezda svuda naokolo, gledam ih ja i promatram, i vidim, naravno, a vidim ja i da sa naše lijeve strane malo ukoso lete još dva aviona - onak, vide im se svijetla, nisam naravno vidjela njih same. A vidim tamo ispred njih, ima još jedan, taj leti isto malo ukoso, ali nekako prema nama.... e, sada je meni zanimljivo bilo gledati ona dva kako oni odmiču, a ovaj sam kako leti nekako i prema nama i ispred nas....i gledam, i gledam, kad mi odjednom taj nestao. Više ga nisam vidjela. A i ona dva su isčezla, pa nisam vidjela više niti njh. Pa sam se ja prebacila bila sa pogledom opet prema dolje. Zanimljivo je to kako imaš osjećaj da zapravo letiš polako i da ti prizori ispod tebe promiču jedan za drugim onako, ko da se biciklom voziš a ne avionom. Sad, koliko je vremena umeđuvremenu prošlo pojma nemam jer sam se ja i dalje zabavljala gledanjem prema dolje, brojanjem autombila koji su vozili po nekakvom duuuugačkom mostu - ili je to bio autoput, tko bi ga znao, no, u jednom sam trenutku vidjela bliještavo crvenu svjetlost tu u zraku i sve se zacrvenjelo od nje na par sekundi tu oko nas, a uz to se čulo jedno vruuuuuummmmmmmm toliko glasno da sam od iznenađenja valjda prestala disati.
No, kao što smo na početku već dva puta rekli - praktična i razumna djevica u meni mi je rekla - ma znaš ti kaj je to bilo - preletio nas je avion, ništa čudnoga niti neuobičajenoga, gledala si stoput već na tv da se zračni koridori na nebu sijeku, da iz kontrolnih tornjeva struka vodi računa o mimoilaženju, razilaženju, sigurnosti zračnog prometa, i to ti je sada bilo to. Si sigurna? Jel tvoj avion leti dalje? Leti. Kaj onada? Ništa. Gledaj dalje dolje i slikaj i dalje mobom te gradove kaj izgledaju tak osvijetljeni ko božične jelke.
I jesam. Mirno sam ja sjedila i dalje, i gledala i dalje, i slikala i dalje. Minutu, pol minute, dvije....ne znam, pojma nemam. Prvo kaj sam primjetila bilo je da sada, nakon što nas je taj avion preletio ovi gradiči ispod nas promiču nekako sporije. Hm.....a onda mi je nešt zazvonilo u ušima - varam li se ja to ili motori našeg aviona rade sad nakako tiše nego što su radii prije preleta onog aviona? Ma se vražju mater varam - čujem ja da rade tiše. Navikla sam ja , ispraksirala sam se sa slušanjem rada motora na traktorima, kombijima, kamionima, kako rade pod punim gasom, kako dok se guše, dok gube snagu, ili pod lerom. Znam ja prepoznati razliku u zvuku motora i zatvorenih očiju i ušiju. A našem se avion zvuk motora sve više gubio, bivao sve tiši. A i ona mjesta ispod nas su promicala proporcionalno tome sve sporije. O jebote život....pa nije vrag da će motori krepati. Sad se više skoro niti ne čuju, a bogami, nite se mi ne mičemo - ono ispod nas dolje na zemlji stoji skoro pa na mjestu - stojimo li i mi u zraku na mjestu? Kak avion može stajati na mjestu u zraku? Ak stoji na mjestu, onda ćemo se srušiti.
Jebote, kak panika može brzo iz misli sići u nožne prste. Onaj osjećaj protrnulosti.
Ih, ako sam ikada Bogu i sudbini bila zahvalna što sam horoskopska djevica, onda sam to bila tada. Taj zdravi razum - a i ona doza intelekta, a i ona veća doza opreza, dostojanstva zapravo, mi je rekla - S..a mir. Ne budeš ti vrisnula prva - a kaj ak to ništ nije, pa ispala budeš blesača i svi ti se budu smijali, svih tristo putnika bude te se sjećalo i pričalo doma svojoj rodbiini kak su se peljali sa jednom luđakinjom koju su morali smirivati sa dvije tri psihološke šamarčine da dojde k sebi. Gledaj oko sebe i čekaj ak netko vrisne, onda vriši dok ne poplaviš, ali za sada - mir.
Ogledala sam se ja oko sebe, i kaj vidim - svi su mirni. Je, ali nije to mene umirilo sto posto. Jer vidjela sam ja - moj muž gleda napeto nekak prema pilotskoj kabini. A malo prije toga svijetlječeg blijeska i vruuuummmmm zvučnog efekta je došla do nas naša kćer i sjela na naslon sjedala uz muža, a i ona je sada nekak usredotočeno gledala prema pilotskoj kabini. A i par putnika je, koji su mi bili u vidokrugu isto gledalo prema pilotskoj kabini, a razgovarao nije nitko. Tišina je bila baš onak - svi nekak ukočeno mirni.
Koja sam ja pametnica - a jbga, ispalo je tako - kojom su mi brzinom misli projurivale mozgom, to valjda može, takvim samo baš pametnim mozgovima, koje su mi se sve kombinacije kako što i zašto poslagivale u par sekundi, to je za nepovjerovati, ali koja sam budala zapravo isto je za nepovjerovati, jer dovoljno bi bilo da sam samo jedno oko bacila na monitor ispred sebe na sjedalu, ili onaj veliki ekran na panelu i bila bih odmah primjetila da na njemu piše da naš avion više ne leti brzinom od jednaest tisuća i sedamsto kilometara nego pet i sto, i da smo trideset minuta do slijetanja. I bilo bi mi odmah jano zašto avionski motori rade tiho, zašto prizori na zemlji promiču puno sporije nego do sada i da avion ne stoji u zraku na mjestu i da se nećemo zbog toga srušiti. A onda je i onaj vrisak koji mi je u prvi tren pao na pamet krajnje bespotreban.
Ma da, u tom je trenutku, dok sam ja to vidjela i zaključila sama pilot objavio da se spremamo za slijetanje.
Aj jaj jaj jaj......
Ma zapravo sam se ovoga sjetila opet u srijedu. Srela sam jednog pilota putničkih aviona, tu je čovjek iz Čakovca, slučajno smo se upoznali prošle godine, i dolazi on sa ženom dok ima slobodne dane tu kući. I ispričala mu to.
Veli - taj nas je avion nadletio na tristo metara visine. Ubičajeno je na tri tisuće, ali kada je promet gust, tristo je granica.
Ih, kud me strefilo baš na prvom letu.
Ni mi bilo baš svejedno, kak bih ja bez ovog foruma dalje živjela da sam mrla.:icon_scratch: :icon_rofl::icon_rofl::icon_rofl:
giggle):
