Ima već par dana kako nisam ništa pametnoga napisala,pa hajde da pokušamo krenuti dalje.A osim toga,tema mi se malo spotaknula i pala.Ali,tako to valjda ide u životu.Svašta se događa.Dosta toga izađe na vidjelo iliti danje svijetlo.U ovome slučaju noćno.Mislim na odanost.U dobru i u zlu.Bilo je to ovako-mi smo povrćari.Pa onda moraš na vrijeme nabaviti ono što misliš sijati-sijeme,zemlju,kemiju i takve stvarčice,a to naravno nemaš tu doma,ispred nosa,u metropolu se mora potegnuti,velegrad,centar svih kulturnih zbivanja i mjesto neslučenih izbora.Pa tako mi lijepo svake godine,tamo negdje prije Božića upalimo auto i krenemo u nabavu kako bi odmah iza Tri Kralja,kada počinju prve sjetve sve bilo spremno.Tako je bilo i te godine,tamo neke 2007ili8.Ustali smo malo ranije,tuš,doručak,zadnje provjere kataloga i popisa i već smo jurili prema cilju.Naravno da smo najprije obišli sjemenske kuće,pa zbog toga smo i došli,ali pošto smo već tu nekakva mi je obaveza prema samoj sebi obići i ono što me zanima,a ne samo ono od čega živim.A zanima me svako mjesto gdje se može vidjeti-čitaj kupiti-kakvo cvijeće.Osim toga,u to vrijeme je tu živio i naš sin sa obitelji,a kći je samo pet minuta pješice udaljena od njega,pa je valjda red da se i njih obiđe.Tako smatra polovica putnika u vozilu,dok je ona druga polovica mišljena-baš sam zločesta-dođeš do table"Zagreb",okreneš se i voziš doma.Šta ćeš se zamarati po gradu,naporno je to.Tu počinju prva razmimoilaženja u planovima.No ja sam,ko i uobičajeno, dosta spretna sa organizacijom,pa sam i tom prilikom poprilično viješto sva unaprijed odabrana mjesta ubacila u rutu puta,sve se lijepo uklopilo-POčeli smo sa Agromajsom,pa Enza,pa smo malo stali na tržnici,a tamo je pokraj Bauhaus,pa smo morali do CPM-a,a tu se lijepo uklopila Kalija sa cvijećem,pa u Kadmo,a onda nas put vodi prema djeci.Samo tu nam je usput Kika,pa opet jedan Bau,ima još toga da ne brojim,a vrijeme ide .Malo se zadržiš kod djece i već se dan bliži kraju,a mora se još obići MBM.To je veliki vrtni centar u Lučkom.Tu treba naglasiti da još nijednom nismo bili u Zg a da ga nismo posjetili i o tome se uopće ne vode rasprave.To ide pod normalno. Kao što dišeš zrak.Pa smo i taj puta otišli u Lučko.No,onda je iskrsnuo problem-u mome planu je još bio posjet Metrou,a i Slovenijales je tu usput,samo sam ja to na početku zaboravila.Pa smo se umjesto po zaobilaznici mi vračali kroz grad.A bilo je već prošlo četiri popodne,svi se vračali sa posla,tamo od Samoborske strane prema slavonskoj kolona je milila metar po metar,padao je mrak,a naravno,počeo je i snijeg.Ispočetka onako sramežljivo,pahulja po pahulju,a onda,onda,šta da pričam.Sa svakom novom pahuljom lice moga muža je bilo sve smrknutije,a sa svakim zastojem kolone sve nervoznije.Da ne dužim-sa jedne strane Zg na drugu vozili smo se točno sat i pol.Moram li reći da sam Metro i Slovenijales vidjela samo kroz prozor auta.Kada smo konačno prošli tablu"Zagreb"bio već je čisti mrak,ali se gužva malo prorijedila i usprkos tome što je snijeg potpuno prekrio cestu tako da se asfalt uopće nije vidio,brzo smo se domogli autoputa.Sada se već vozilo malo ležernije,brže čak,brže toliko da smo dostigli i prestigli sve kamione.Dostigli smo i prestigli i sve osobne automobile. Nas nije nitko.Niti kamioni,niti mali auti.Vozili smo se mi tako nekih sat i nešto,tu i tamo bih ja priopčila neko upozorenje o brzini,malo bi se privremeno smanjio gas,a onda opet sve iznova.U toj atmosferi smo tamo negdje iza pola puta do kuće pretekli jedan auto naše ČK registracije.I ostavili ga naravno debelo iza sebe.Ajde,stigli smo mi do naplatnih kućica bez nekih većih problema.Problemi su počeli iza naplatnih kučica.Tu je počela županijska cesta,ugaženi snijeg,zapravo sloj leda pokrit snijegom.A cesta krivudava, zavoji,nagibi u zavojima,i naravno,auto počeo ići kuda on želi.Prvo smo,umjesto kada smo trebali skrenuti desno na opčinsku cestu otišli koso točno do ruba oranice.Nekako smo se iskobeljali raznim manevrima,i došli do ceste koja bi nas u normalnim okolnostima za sedam minuta dovela do kuće.Bilo je sedam sati.IZ Zagreba smo krenuli u četiri.Na moje ponovljeno upozorenje o brzini moj se suprug samo nasmiješio i pojačao radio.A čim pojača radio automatski se pojača i gas.I tako par puta,sve dok meni nije dopizdilo pa sam mu rekla-znaš šta,ako sletimo dolje sa ceste budi siguran da te ja neču gurati,izaći ću van i otići kući pješice.POgledao me,nasmijao se,i upitao-ostavila bi me u snijegu?Pa da -rekla sam mu,kad juriš ko da je važno hoćemo li stići pet minuta ranije ili kasnije.Zbilja bi me ostavila-uporno je ispitivao-išla bi pješice,bi,odgovarala sam ja,i u žaru razgovora stigli smo do zavoja u kojemu se u normalnoj vožnji iz pete brzine mjenjač stavlja u drugu.E, tu je naš auto otkazao poslušnost,zavoj je bio udesno,mi smo išli koso ulijevo,prešli rub ceste,prešli smo i jarak koji se i nije vidio jer je bio pun snijega,a onda smo stali.Auto je radio,svijetla su svijetlila,ispred nas su bile tri vitke agacije,sa lijeve strane tik uz vrata još dvije,Auto nagnut,zadnji kraj malo u zraku,radio svira,a mi šutimo.Minutu-dvije niti riječi.Nismo se čak niti gledali.Gledali smo u one agacije ispred koje su nas zaustavile.Onda je suprug pokušao otvoriti vrata. Nije išlo.Prvo se ispriječio snijeg,a dridesetak centimrtara dalje dvije krasne agacije.Izašli smo na mojoj strani i razmotrili situaciju.To smo jedino i mogli,jer nikakve šanse nije bilo da se izvučemo Jedino što smo mogli bilo je čekati da netko naiđe ili otići kilometar pješic do sela.Odlučili smo prvo pričekati.Najprije je,nakon petnajstak minuta, naišao onaj auto ČK kojega smo prestigli na polovici autoputa.Ljudi su sami stali,izašli,a onaj stariji je rekao-a, to se vi,rekao sam ja sinu de nećete daleko,stiči ćemo mi vas.Još ste daleko dogurali.Zajedničkim snagama pokušali smo riješiti problem.Nije išlo.Nakon slijedečih petnaestak minuta naišao je kamion.I on nas je pokušao izvući,ali bio je prazan,a na cesti led,i opet nije išlo.Pa je stao još jedan auto.I opet nije išlo.Već je prošlo sat vremena,smrzli smo se ko sige.A onda su ovi iz auta odlučili otiči kući po traktor.Ljudi su nam odlučili pod svaku cijenu pomoći.Vratili su se traktorom,stali su još neki auti,malo je traktor vukao malo smo mi gurali,dizali i kanačno smo bili na cesti U devet sati.Smrznuti i mokri do kože,cipela punih snijega.Eto. Pješice kući nisam otišla,gurala sam i dizala auto,ipak smo mi u braku u dobru i u zlu,odanost je to usprkos svemu,ne misli čovijek baš sve onako kako kaže,a i bilo je hladno,a ni cipele mi baš nisu bile neke za pješačenje.