Dobra večer,sjetila sam se jedne zgode iz vremena kada smo još vozili krumpire za dalmaciju pa da pokušam i to ukratko opisati.To je zgoda u kojoj sam doživjela najgoru spolnu diskriminaciju od strane represivnog aparata koju jedna žena može doživjeti.Da je se tretira kao manje vrijednog šofera od muške populacije.Bilo je to ovako-bila je kasna jesen,jutarnje temperature su već debelo bile u negativi,a i dnevne su tek sramežljivo prelazile nulu.U to smo vrijeme imali dva kamiona,već ranije spomenute u prijašnjim pričama.Natovarili smo oba,muž je sjeo u marcedes,ja u svoju zastavu pettonku,i krenuli smo na put.Znam da smo u Zagrebu bili u pola deset ujutro.Bilo je hladno,ali u kabini toplo,jest da mi se pokvario radio,ali ajde,nije kraj svijeta,do Splita ima još nekih sedam sati puta,preživjele su se i gore stvari u životu.Tamo,na početku autoputa Zg-Karlovac moj je muž stao,došao do mene i priopčio mi vremensku prognozu taj čas najavljenu ne radiju-kažu,u Karlovcu je počeo padati slab snijeg,Udbina je suha,a iz Korenice nemaju vijesti.Dobro,ništa strašno,zastava natovarena poprilično je stabilna na snijegu,loše je ako je prazna,a mercedes sa 15 tona pregazi sve ispod sebe.Dogovorili smo se usput,ako gdje ostanemo u snijegu,zastavu ostavljamo,jer preko noći se krumpir smrzava,a sa mercedesom idemo pod svaku cijenu dalje,jer veliki je financijski gubitak 20 tona smrznutog krumpira.Pet tona se silom prilika može tolerirati.I krenuli smo mi prema Karlovcu,već na pola autoputa je počeo padati snijeg,u Karlovcu se više nije vidjela cesta,a na izlazu,tamo prije mosta je policija zaustavljala sve kamione i isključivala iz prometa.Smrznuli smo se od pomisli da bi tu mogli ostati preko noći,smrzli bi se i krumpiri,pa smo lijepo prilikom prve nepažnje poličnika pobjegli.Muž-vođa puta,i ja-sljedbenik.Samo,bila je kolona,vozilo se sporo,a tamo iza mosta,prema Tušiloviću cesta se penje,moraš paziti da ne staneš,jer su slabe nade da ćeš krenuti dalje,pa sam ja svaki čas bila mužu pod guzicom.A osim toga,malo mi se i podigao tlak jer sam primjetila u par vozila koja su mi dolazila u susret kako muškarci kada me spaze stavljaju obje ruke u kosu i bleje u mene.I taman kada sam se spremala preteći supruga,da konačno ležernije vozim i vidim što se ispred mene događa,u Tušiloviću na benzinskoj nas je opet zaustavila policija.Morali smo staviti lance.Veliki kamion je imao originalne,a ovaj moj jadnik je dobio neku improvizaciju sa španerima.I nastavili smo mi vožnju,ali već nakon par kilometara čula sam ja da nešto lupa.Stala sam na prvom parkingu,popravili smo lanac i krenuli dalje.Opet par kilometara.Pa sam opet stala.Popravak,i dalje.Pa opet.I tako četiri puta.Kada je peti puta počelo lupati,meni dopizdilo,em stalno pada snijeg,em se voziš u koloni,em bi te i bicikl pretekao,i još svaki čas stojiš u snijegu,smrzavaš se i petljaš oko lanca.Pa sam se samo zlobno nasmiješila i rekla u sebi-samo lupaj, mater ti tvoju,tako dugo dok lupaš,znači da si gore.E,ovo je bila kobna greška koja je u uzročno-posljedičnoj vezi izrodila sve ono što se kasnije događalo.Snijeg je bio sve jači,padao je već tako gust da u retrovizoru nisam vidjela zadnji kraj kamiona.Osim toga,primjetila sam da muž vozi sporije nego što bi inače vozio,zbog brige hoću li ga moći pratiti,pa sam ga ja fino pretekla,i malo smo dobili na brzini,i sve je išlo kako treba,tragovi u cesti su bili utisnuti,toga si se držao,pa nije bilo straha da promašiš cestu.Tako smo prošli Slunj.Tu nas je pretekla ralica i počela čistiti cestu.Rezultat je bio lijepi sloj leda koji je pomalo pokrivao snijeg,ali išlo je nekako,i došli smo do Rakovice.Tu se u jednom dijelu cesta penje,čini mi se uzbrdica od osam posto,mislim da ima dvije trake za gore i jedna za dolje.A uz rub ceste neka provalija,ili što je,sječam se jedino da su vrhovi jela bili u razini ceste.Primjetila sam ja da mi je na početku uzbrdice zadnji kraj kamiona počeo ići udesno,i to za više od pola metra.Šta li je sada to,nešto očito nije bilo u redu,pa sam se ja držala više lijeve strane i polako napredovala.Stati mi nikako nije padalo na pamet.U pola brijega nikako.A onda sam odjednom primjetila moga muža kraj sebe-trubi,maše rukama,blenda ,daje desni žmigavac,na sve moguće načine mi daje znakove da stanem.Stala sam .U pola brijega.Bilo je neko,čini mi se,ugibalište.Kaže,zar ne vidič da ti blendam.Guma ti je probušena.Kako ću vidjeti kada pada tako gusti snijeg da ne vidim niti kraj svoga kamiona.Probušena guma,to je ono što je lupalo,pa gospođa nije htjela stati,lupanje je prestalo,kako ne bi kada se kuka lanca koja je lupala lijepo ubušila u gumu,probila je,lupanje je prestalo,pirova pobjeda je izvojevana,a rezultat je stajanje u snijegu,smrzavanje iznova,mijenjanje kotača koji se nije mogao odšarafiti,i valjda se sam dragi Bog kojega sam toliko puta iznevjerila smilovao,pa su šarafi konačno popustili i zamjena je izvršena.Sada je samo još trebalo krenuti sa mjesta.I tu se valjda umješala božja providnost,pa je uz malo vještine i to nekako prošlo.Samo,sada sam lance imala samo na jednom kotaču,jer se ona karika toliko udubila u gumu da je nismo mogli izvući.Tako sam se dopeljala do mosta ispod Plitvica.Onda se još vozilo kroz Plitvice.Tu je opet zaustavljala policija.Baš su bili revni.Tu više nije padao snijeg,cesta je bila ostrugana,posipana,vidio se asfalt,ma i dijete bi bez problema odvozilo tu cestu.Ali za predstavnika zakona sve što nije imalo lance na kotačima nije moglo dalje.Pa tako ni ja sa pola lanaca.A što je najgore,mene je striček poličnik sparkirao kod mosta,a supruga,koji je htio stati kraj mene otjerao dalje.Tu smo se razišli.Pokušala sam čovjeku u plavom objasniti da mi je rezervni lanac kod muža u kamionu kojega je otjerao gore i molila ga da me pusti,ali zakon nije htio niti čuti.Kaže-bez lanaca se neću maknuti odavde.Nikakva uvjeravanja nisu uspjela,pa sam se odlučila na zadnju mogučnost-uzela sam iz novčanika sto kuna,a to je u ono vrijeme nešto vrijedilo i opet pokušala dobiti propusnicu.Nema šanse.A šta ću sada?Tu sam se sjetila dogovora da ako što zapne,zastavu ostavljamo,a mercedesom idemo dalje,pa sam zamolila neke ljude koji su isto morali staviti lance da me povezu gore,negdje čemo naći muža koji me gore čeka.I povezli su me,gore skoro pri vrhu bio je parkiran naš kamion,na prvome mjestu gdje je bilo mjesta,ali bio je zaključan,a od muža ni traga.Bem ti sreću.Šta sad? Da se vratim dolje.A suprug,kada vidi da me nema ode opet gore.Mobitela još nije bilo.Malo sam se raspitala i saznala da je u blizini policijska stanica,pa sam otišla zamoliti da obavjesti kolegu,vidi li moga muža neka mu kaže da me pričeka jer ću se ja vratiti dolje.Ovaj je odmah kada je čuo da je riječ o meni počeo vikati-ja sam mladoj dami rekao da bez lanaca ne može dalje,i neću je pustiti.Idiot,a tražila sam samo da mužu prenese poruku.Konačno je shvatio,pa sam se bacila ne traženje prijevoza za natrag.Tu je nastao problem.Jest da sam bila relativno mlada,i relativno zgodna,ali da sam bila baš nekako obučena-nisam.Onako,nemarno, komotno za osam-devet sati puta,bitno je da je funkcionalno.Pa mi se prst već pomalo počeo smrzavati dok konačno nije stao neki đip njemačkih registracija.Što ću,poklonjenom se konju ne gleda u zube,sjela sam u auto,ukratko objasnila situaciju,i tek onda primjetila da dvijica muškaraca razgovaraju malo hrvatski,malo njemački,a onda me vozač kriomice pogledava u retrovizoru,a ovaj drugi se diskretno ogledava.Malo sam se počela ježiti,nešto je zvonilo na uzbunu,pogotovo kada su me počeli ispitivati gdje stoji policija,zaustavljaju li sva vozila,bih li ja sišla iza mosta,jer oni ne bi prije stali,pa su opet pričali malo njemački,pogledavali me.O,što u kriznim situacijama mozak može brzo raditi.Brzo sam ja zbrojila dva i dva,ovo su teški kriminalci pa se boje policije,ili me hoće oteti,pa su opet teški kriminalci i plan evakuacije je u sekundi bio razrađen do u najsitnijih detalja.Povukla sam se sasvim uz vrata, znala sam da će morati kod mosta smanjiti brzinu,pa sam odlučila,ne budu li imali namjeru stati otvotiti vrata i iskočiti iz jurečeg auta.Uz to digneš dreku,lamataš rukama,i netko će valjda vidjeti da se nešto događa.Skužili su valjda i oni da su meni neke stvari jasne,pa su ipak odlučili stati i ja sam izašla,i otišla do muža koji me strpljivo čekao.Kaže on meni-daj ključeve pa idemo.Nemožemo-govorim mu ja-nemamo lance,ne pušta me bez lanaca.Idemo-ponavlja on-nama problema,dao sam mu pedeset kuna i možemo ići.Šta?Pedeset kuna?Za pedeset kuna je pustio njega,a ja sam mu davala sto kuna i nije htio niti čuti,mamu mu lopovsku,zbog njega su me možda skoro i oteli i kao bijelo roblje sam mogla završiti,što bi gospodin uzeo od žene sto kuna,od muškarca će radije uzeti pedeset.I tako je prošao moj put za dalmaciju,u Obrovac smo došli u pola devet na večer,tamo su nas opet zaustavili zbog bure,ali ništa me više nije moglo izbaciti iz takta.Odspavali smo do pola tri ujutro i krenuli dalje,a onda je zasjalo sunce.
