johabica
Iskusan lik
- Tu od
- 8 Tra 2012
- Poruka
- 4,529
Zaboravila sam napisati,ovo je najbolje što sam do sada vidjela.A glazba,da zatvoriš oči i ne dišeš.
-
Poštovani posjetitelju, za korištenje svih mogućnosti koje Poljoprivredni Forum omogućuje, predlažemo ti da se registriraš. Besplatno je i tvoja privatnost je potpuno zaštićena. Registracija ti omogućuje pristup svim kategorijama i temama, mogućnost pristupa privicima u postovima (slike, video, tutorijali, uputstva itd), pristup malom oglasniku, direktnu komunikaciju s članovima putem privatnih poruka, automatsko praćenje tema od interesa i još mnogo toga. Veselimo se tvojoj prijavi! ❤️
Dogodovštine iz naših života
- Temu pokrenuo JOHABI
- Datum prvog posta
Zaboravila sam napisati,ovo je najbolje što sam do sada vidjela.A glazba,da zatvoriš oči i ne dišeš.
Krumpironja
Iskusan lik
- Tu od
- 7 Svi 2010
- Poruka
- 4,094
hahha ma sve samo da ima sve noge i bez perja i paperja
lajk a bos
A,dečko,smiri strasti,ako su ti godine na profilu točne,moli Boga da ništa ne uloviš,ulov moraš znati i zbrinuti.
Baš sam zločesta.Danas mi ide.:supz:
ma to si krivi profil gledala hhahhah zbrinem ja sve po redu
johabica
Iskusan lik
- Tu od
- 8 Tra 2012
- Poruka
- 4,529
Hajde da večeras konačno položim tu "C" kategoriju da mi se ne razvlače suze,jer imam još jedno plakanje koje ću,budem li imala volje,iznjeti u javnost.
Odradila sam ja tih ,čini mi se trideset voznih sati,instruktor se lijepo pozdravio sa mnom,ruku mi je čak pružio usprkos svim verbalnim deliktima koje smo pregrmjeli.Barem nam nije bilo dosadno.Dobila sam termin ispita za dva tjedna,u četvrtak ujutro u osam sati.
Došla sam ja u određeno vrijeme,instruktor i ispitivač iliti član komisije od jedne osobe su već bili tamo i čekali me.Od osmero kandidata ja sam bila prva na redu.Sjala sam u kabinu,ispisale su se osnovne informacije i dobila sam naredbu -kreni.Sve sam je po propisu napravila-namjestila si sjedalo,pa poravnala retrovizor,o-kre-nu-la se,dala žmigavac i krenula-prva,druga,treća...Slušala sam upute o smjeru,preticala bez greške,propuštala pješake,davala prednost gdje je trebalo i nije bilo nikakvih problema niti nervoze iako smo išli prema dijelu grada u kojemu nisam sa instruktorom odradila nijednu vožnju,a niti ja osobno nisam nikada tu bila osobnim autom.Potpuno nepoznati teren,ne znaš šta te očekuje iza slijedeće raskrsnice.Konačno je ispitivač izrekao one riječi koje su značile da je pola ispita odrađeno-na slijedaćoj raskrsnici se u rikverc okrenite i vratite prema mjestu polaska.Vidjela sam da se lice moga instruktora naglo zaledilo,ali sam se samo nasmiješila.Znam je što treba kada imaš ceste dvije kategorije.I to sam napravila bez greške,a instruktorovo lice se opet opustilo .E,zaboravila sam reći da je baš u trenutku dok sam počinjala vožnju počeo padati snijeg.Onaj lepršavi,gusti,koji je začas pokrio cestu i u trenutku dok sam ja napravila okret na raskrsnici,cesta i trava kraj nje se više nije uopće razlikovala.Sve je bilo bijelo,samo tragovi guma ugaženi pod kotačima.Tako sam u laganoj vožnji došla do nove raskrsnice.Morala sam skrenuti na glavnu cestu i stati ispred znaka "STOP",ali je izlaz bio u oštrome zavoju u naseljenome mjestu,tako da nije bilo pregleda prometa na cesti na koju sam se morala uključiti.Pa ja,kako me je instruktor naučio,nisam stala ispred znaka,nego sam produžila par metara i stala tamo gdje sam jasno vidjela što se ispred mene događa.Na oštro pitanje instruktora zašto sam to napravila,mirnim tonom sam mu objasnila da me moj instruktor tako naučio,jer je to po novim prometnim propisima tako.Nato sam dobila nekoliko rečenica oštrog povišenog tona da kako se ponašam,on mi hoće pomoći,a ja se svađam sa njim,trebala bih mu biti zahvalna što me upozorio da je uz cestu zeleni pojas koji ja zbog snijega nikako nisam mogla odrediti pošto se tu cesta naglo proširavala i da dalje šutim i radim sve kako mi kaže.No,a to su bile jedine riječi koje sam izgovorila otkada me pitao kako se zovem.I kako se onda i kada ja to sa njim svađam.Ništa mi nije bilo jasno,pa sam krenula dalje,i dalje bez riječi kao i dotada.Tako smo došli do jedne raskrsnice,a ispred mene,dvadesetak metara ,vozio se biciklist.Već sam krenula dati žmigavac da ga zaobiđem,kada sam čula naredbu-tu idemo desno.Automatski sam dala desni žmigavac,usporila i polako do raskrsnice milila za biciklistom.To je već bio dio grada koji sam poznavala iako ni tu nisam odradila nijednu vožnju.Bila je to djelomično dvosmjerna cesta sa dvije trake u smjeru u kojemu sam ja išla i jednom trakom od polovice cste nadalje ususret.Skrenula sam,ali je odmah na početku desne trake bilo parkirano vozilo i ja nisam mogla,kako sam morala, doći na desnu,nego na lijevu.Ali sam,čim sam vozilo zaobišla prešla na desno.I tu je nastao problem.Cijela ta ulica je dugačka pedesetak metara,nešto više,a od polovice je jednosmjerna.Pa sam ja popet morala skretati,ovaj puta lijevo. A da skrenem lijevo,morala sam doći na lijevu traku.A više nisam imala vremena,kamion nije osobni auto,na tako kratkoj razdaljini je jednostavno nemoguće se toliko puta prestrojiti.I zato ja nisam imala izbora,pa sam sa desne trake skrenula lijevo.I tu sam pala.Vidjela sam ja to po ukočenosti moga instruktora odmah ,a pogotovo po licu moga ispitivača,neka pakost mu se razlila licem i samo se,jedva primjetno,smješkao.Bilo je to pedeset metara od mjesta sa kojega je krenula vožnja i na koje smo se,samo drugim putem,kroz stambeni blok ,vratili.Stala sam,ugasila motor,zategla ručnu i šutjela.Šutjeli smo svi,taj grozni ljuti čovjek je još nešto pisao,a onda je odložio olovku,okrenuo se k meni i upitao me-šta mislite,jeste li prošli?Nisam rekla baš ništa.Samo sam ga pogledala u oči,i i dalje šutjela.A onda su se čule riječi-uzeti ćete još tri sata vožnje i vidimo se za dva tjedna.Moj je instruktor duboko disao,ali nije izgovorio niti riječi.Izašla sami iz kabine,otišla kući i rasplakala se ko kišna godina.Suze su počele teći najprije malo pomalo,a onda ja jedna prestizala drugu,i čim su me moj suprug i djeca više tješili,ja sam jače plakala.Isplakala sam sav jad i ljutnju i bijes koji su se skupili i meni,a onda poslala sve u vražju mater.I smirila se.Kada sam za dva tjedna,opet na dan ispita došla prije polaganja odraditi ta tri sata rekao mi je moj instruktor-nisi imala šanse.Smjestio ti je,i bilo šta da si napravila,bilo bi pogrešno.Nije on niti imao namjeru skrenuti vožnju na zadnju raskrsnicu dok nije ugledao na traci parkirani auto.Znao je da tu moraš pasti.Nije mi više bilo važno,na drugi ispit je došao drugi ispitivač,rekao mi je samo-idemo do željezničkog kolodvora,tamo ćete se okrenuti onako kako mislite da je najbolje i vratiti se na ovo mjesto.Mislila sam da ćemo ići nekim zaobilaznim putem natrag,ali nismo.Vratili smo se istim putem,stali,pružio mi je riku i rekao-čestitam.Toga smo četvrtka od nas sedam koji smo došli ponovno polagati položili šast,za razliku od dva tjedna ranije kada nas je od osmero palo sedam.Ista grupa.
Odradila sam ja tih ,čini mi se trideset voznih sati,instruktor se lijepo pozdravio sa mnom,ruku mi je čak pružio usprkos svim verbalnim deliktima koje smo pregrmjeli.Barem nam nije bilo dosadno.Dobila sam termin ispita za dva tjedna,u četvrtak ujutro u osam sati.
Došla sam ja u određeno vrijeme,instruktor i ispitivač iliti član komisije od jedne osobe su već bili tamo i čekali me.Od osmero kandidata ja sam bila prva na redu.Sjala sam u kabinu,ispisale su se osnovne informacije i dobila sam naredbu -kreni.Sve sam je po propisu napravila-namjestila si sjedalo,pa poravnala retrovizor,o-kre-nu-la se,dala žmigavac i krenula-prva,druga,treća...Slušala sam upute o smjeru,preticala bez greške,propuštala pješake,davala prednost gdje je trebalo i nije bilo nikakvih problema niti nervoze iako smo išli prema dijelu grada u kojemu nisam sa instruktorom odradila nijednu vožnju,a niti ja osobno nisam nikada tu bila osobnim autom.Potpuno nepoznati teren,ne znaš šta te očekuje iza slijedeće raskrsnice.Konačno je ispitivač izrekao one riječi koje su značile da je pola ispita odrađeno-na slijedaćoj raskrsnici se u rikverc okrenite i vratite prema mjestu polaska.Vidjela sam da se lice moga instruktora naglo zaledilo,ali sam se samo nasmiješila.Znam je što treba kada imaš ceste dvije kategorije.I to sam napravila bez greške,a instruktorovo lice se opet opustilo .E,zaboravila sam reći da je baš u trenutku dok sam počinjala vožnju počeo padati snijeg.Onaj lepršavi,gusti,koji je začas pokrio cestu i u trenutku dok sam ja napravila okret na raskrsnici,cesta i trava kraj nje se više nije uopće razlikovala.Sve je bilo bijelo,samo tragovi guma ugaženi pod kotačima.Tako sam u laganoj vožnji došla do nove raskrsnice.Morala sam skrenuti na glavnu cestu i stati ispred znaka "STOP",ali je izlaz bio u oštrome zavoju u naseljenome mjestu,tako da nije bilo pregleda prometa na cesti na koju sam se morala uključiti.Pa ja,kako me je instruktor naučio,nisam stala ispred znaka,nego sam produžila par metara i stala tamo gdje sam jasno vidjela što se ispred mene događa.Na oštro pitanje instruktora zašto sam to napravila,mirnim tonom sam mu objasnila da me moj instruktor tako naučio,jer je to po novim prometnim propisima tako.Nato sam dobila nekoliko rečenica oštrog povišenog tona da kako se ponašam,on mi hoće pomoći,a ja se svađam sa njim,trebala bih mu biti zahvalna što me upozorio da je uz cestu zeleni pojas koji ja zbog snijega nikako nisam mogla odrediti pošto se tu cesta naglo proširavala i da dalje šutim i radim sve kako mi kaže.No,a to su bile jedine riječi koje sam izgovorila otkada me pitao kako se zovem.I kako se onda i kada ja to sa njim svađam.Ništa mi nije bilo jasno,pa sam krenula dalje,i dalje bez riječi kao i dotada.Tako smo došli do jedne raskrsnice,a ispred mene,dvadesetak metara ,vozio se biciklist.Već sam krenula dati žmigavac da ga zaobiđem,kada sam čula naredbu-tu idemo desno.Automatski sam dala desni žmigavac,usporila i polako do raskrsnice milila za biciklistom.To je već bio dio grada koji sam poznavala iako ni tu nisam odradila nijednu vožnju.Bila je to djelomično dvosmjerna cesta sa dvije trake u smjeru u kojemu sam ja išla i jednom trakom od polovice cste nadalje ususret.Skrenula sam,ali je odmah na početku desne trake bilo parkirano vozilo i ja nisam mogla,kako sam morala, doći na desnu,nego na lijevu.Ali sam,čim sam vozilo zaobišla prešla na desno.I tu je nastao problem.Cijela ta ulica je dugačka pedesetak metara,nešto više,a od polovice je jednosmjerna.Pa sam ja popet morala skretati,ovaj puta lijevo. A da skrenem lijevo,morala sam doći na lijevu traku.A više nisam imala vremena,kamion nije osobni auto,na tako kratkoj razdaljini je jednostavno nemoguće se toliko puta prestrojiti.I zato ja nisam imala izbora,pa sam sa desne trake skrenula lijevo.I tu sam pala.Vidjela sam ja to po ukočenosti moga instruktora odmah ,a pogotovo po licu moga ispitivača,neka pakost mu se razlila licem i samo se,jedva primjetno,smješkao.Bilo je to pedeset metara od mjesta sa kojega je krenula vožnja i na koje smo se,samo drugim putem,kroz stambeni blok ,vratili.Stala sam,ugasila motor,zategla ručnu i šutjela.Šutjeli smo svi,taj grozni ljuti čovjek je još nešto pisao,a onda je odložio olovku,okrenuo se k meni i upitao me-šta mislite,jeste li prošli?Nisam rekla baš ništa.Samo sam ga pogledala u oči,i i dalje šutjela.A onda su se čule riječi-uzeti ćete još tri sata vožnje i vidimo se za dva tjedna.Moj je instruktor duboko disao,ali nije izgovorio niti riječi.Izašla sami iz kabine,otišla kući i rasplakala se ko kišna godina.Suze su počele teći najprije malo pomalo,a onda ja jedna prestizala drugu,i čim su me moj suprug i djeca više tješili,ja sam jače plakala.Isplakala sam sav jad i ljutnju i bijes koji su se skupili i meni,a onda poslala sve u vražju mater.I smirila se.Kada sam za dva tjedna,opet na dan ispita došla prije polaganja odraditi ta tri sata rekao mi je moj instruktor-nisi imala šanse.Smjestio ti je,i bilo šta da si napravila,bilo bi pogrešno.Nije on niti imao namjeru skrenuti vožnju na zadnju raskrsnicu dok nije ugledao na traci parkirani auto.Znao je da tu moraš pasti.Nije mi više bilo važno,na drugi ispit je došao drugi ispitivač,rekao mi je samo-idemo do željezničkog kolodvora,tamo ćete se okrenuti onako kako mislite da je najbolje i vratiti se na ovo mjesto.Mislila sam da ćemo ići nekim zaobilaznim putem natrag,ali nismo.Vratili smo se istim putem,stali,pružio mi je riku i rekao-čestitam.Toga smo četvrtka od nas sedam koji smo došli ponovno polagati položili šast,za razliku od dva tjedna ranije kada nas je od osmero palo sedam.Ista grupa.
ajkula
Dobro znana faca
- Tu od
- 1 Lip 2011
- Poruka
- 3,192
eto vidiš johabice kako ima zločestih ljudi,očigledno je tom liku bilo zadovoljstvo rušiti kandidate,kad si spomenula polaganje ,danas kad vidim na čemu mladi polažu mene samo nešto presječe i sjetim se onog nesretnog jugića 45 sa 4 brzine,ja sam polagao među prvima kad je bio bum privatnih autoškola,sjela komisija od tri člana a imali su preko 300 kila i pogled osuđenog ubojice i isto sve je proteklo ok ali su me srušili zbog kiše,naime ispod vojarne u BJ,ima na jednom mjestu gdje se možeš polukružno okrenuti i ja se okrenuo točno na tom mjestu ali je kao izjava jednog od tih likova bila kao da uvijeti na cesti nisu omogučavali da se to napravi i uzalud sam ja odradio bočno parkiranje,propustio sve žive pješake,nema prolaza radi onog polukružnog,ne da sam bio bjesan vatru bi rigao da je neko imao upaljač,isto je bilo javljanje za dva tjedna i sve bilo ok,mada su bili i drugi instruktori,oni stokilaši namrgođenog lica više nikad nitko nije vidio jer su navodno bili neki čudni dooartyman:artyman:
artyman:artyman:
johabica
Iskusan lik
- Tu od
- 8 Tra 2012
- Poruka
- 4,529
E dečki,ja sam "B" položila odprve,kakvog sam samo instruktora imala,on je rekao-gle malu voćku poslije kiše-A ja sam rekla-puna je kapi,pa ih njiše-on je nastavio-i bliješti suncem obasjana-a ja-čudesna raskoš njenih grana....Pravi smo se našli,obadvoje udareni na Cesarića,on,otac petero djece,ja,tri mjeseca pred porodom,kada sam završila vožnju,mjesec i pol,kada sam položila ispit,mjesec dana.Svi su se bojali da me ne uzrujaju,stalno me ispitivali osjećam li se dobro.Koliko smo se nasmijali ja i moj instruktor,kada se sjetim poželim da je osamdeset i druga,treći mjesec,sada.
johabica
Iskusan lik
- Tu od
- 8 Tra 2012
- Poruka
- 4,529
Ima u mome životu još dosta plakanja iz razno-raznih razloga,sjećam se jednoga od prije tridesetak godina kada smo uselili u svoju kuću,drugi tjedan boravka,kada sam jedne srijede skuhala dinstani grah,bez mesa,a u četvrtak zelje isto bez mesa,jer se nesretno meso danima prije toga jelo svakodnevno,pa mi je dojadilo,ali ljubavi moga života nije,pa kada sam to zelje stavila pred njega na stol,pitao je -a gdje je meso?Nema-rekla sam.A on je rekao-goni se u vražju mater ti i tvoje zelje.A ja sam se zaledila ko da mi je opalio šamarčinu,okernula se i otrčala u sobu i plakala toliko da bi se suzama mogao zalijati jedan plastenik.Čudno je kako čovijek pamti detalje od prije tridesetak godina,a da me pita netko što sam pred tri dana kuhala,neznam bih li pogodila.No,htjela sam ispričati zapravo zašto ja već desetak godina i više ne uzimam stopere.Počelo je više-manje bezazleno.Gradeći kuću na radovima prilikom gradnje su povremeno bili i majstorovi sinovi,dečkiči,taman ono,završena srednja.Pa smo se dodro upoznali,a znali smo se i od ranije,živjeli su u susjednom selu,a njihova je majka povremeno radila kod nas.Par godina nakon toga sam autom išla u grad i vidjela starijeg od njih kako ide sa putnom torbom prema autobusnoj stanici.Stala sam i pozvala ga da uđe,sitna kišica je sipila,čovjek-u to se vrijeme već oženio-će se smočiti.Ušao je,sijeo,krenuli smo,počeli pričati,a onda su počeli problemi.Deset ruku je počelo lutati svuda gdje je stiglo,nikakva upozorenja,negodovanja,povišen ton,ljutnja nisu imali efekta.Stala sam i zamolila ga da izđe.Nije htio.Nisam imala izbora pa sam sjela u auto i krenula dalje.Ruke su se opet aktivirale.Nikada nisam brže odvozila tih tri kilometara koliko je on sjedio u autu,a onda je morao izači,jer je vožnja završila.Nakon toga sam godinama uzimala samo stopistice.
A onda sam opet napravila glupost.Kćerka je išla u gimnaziju,sjećam se,isto je tako padala kiša pa sam je odvezla autom u školu.Na putu kući,već na periferiji grada ugledala sam jednog poznanika kako već poprilično mokar ide pječice pločnikom.Znala sam ga iz osnovne škole,bio je razred iznad mene ali smo se svakodnevno na hodnicima i u školskom dvorištu družili.Bio je iz susjednog sela,znala sam i gdje živi,ali ga nakon škole više od deset godina nisam vidjela,niti ništa o njemu čula.Stala sam,otvorila vrata i pozvala ga da uđe.Sjeo je u auto,okrenuo se prema meni,pružio mi ruku i rekao-dobar dan,ja sam E.Š.Pogledala sam ga iznenađeno,ma nije vrag da sam se toliko promjenila u tih deset godina,nisam,kada sam još uvijek mogla obuči vjenčanicu,a udala sam se brzo(bolje da se ne zna :roll:)nakon škole.Zato sam ga odmah upitala-E.,pa zar me ne poznaješ,ja sam S.,pa išli smo zajedno u školu.A-rekao je-znam te,znam,i odmah počeo pričati neke gluposti,pa sam mu uzvratila-ma pusti to,nismo se vidjeli toliko godina,reci mi radije kako si,šta radiš.Čim sam to izgovorila znala sam da nešto ne štima.Lice mu se odjednom promjenilo,pogledao me je ledeno i oštro rekao-šta se tebe tiče šta ja radim,šuti i vozi,budeš li radila šta ti kažem ništa ti se neće dogoditi.Moram li reći da mi je srce stalo.Gledao je u mene nemrgođen i na pitanje što se čeka ja sam automatski stavila mjenjač u brzinu i krenuli smo.Išli smo u smjeru njegove kuće pa sam mislila da će tih pet minuta vožnje nekako proći.No malo zatim je opet imao zahtjev-veli,ajde da vidimo koliko taj auto najbrže može ići.Sada sam se već malo pribrala pa sam samo uzvratila-ma voziti ćemo polako,ima djece uz cestu,da se nešto ne dogodi.Kako u takvoj situaciji mozak brzo radi.Nisam znala što se zapravo događa,kako se onaj dragi dječak pretvorio u prijetnju moje sigurnosti.Bilo je poratno vrijeme tamo negdje prije dvijetisućite,više niti sama ne znam,pa sam pomislila da je možda bio u ratu pa ima posljedica od stresa.Pogotovo,kada je na neke moje riječi rekao-sada ćemo imati minutu šutnje za stradale u ratu.E,nakon tih riječi sam se smrzla.Nisam znala ima li možda nož ili pištolj uz sebe,šta će se dalje dogoditi,ali sam u glavi već napravila plan.Najprije sam na radiju našla smirujuču glazbu.Dali sreća ili slučajnost,ali naišla sam odmah na izvedbu"Na lijepom plavom Dunavu"Nikada kasnije do danas nisam upalila radio u autu a da to svira.Malo je napetost popuštala jer smo se približavali njegovoj kući,još kilometar i mojoj nevolji će biti kraj.Figu.Na moje riječi da smo blizu njegove kuće opet se namrgodio i rekao-vozi dalje,ja sam na tajnom zadatku.Ja ću ti već reći gdje ćeš stati.E,sada sam bila sigurna da sam u teškoj gabuli.Ne poduzmem li nešto u slijedećih minutu dvije izlaza možde više neće biti.Znala sam da imam posljednju priliku u slijedećih kilometar ceste,i ako je propustim,možda me više neće niti biti.Tu su počeli oštri zavoji,par uzastopnih,pa pješački prelaz,tako da je brzinu trbalo smanjiti na pedesetak km na sat.Smanjila sam ju ja na minimalno što sam mogla a da ne bi bilo sumnjivo-Tako smo došli do pješačkog prelaza,a tu je odmah bio parking robnog centra.Naglo sam skrenula na parking,malo smo se zanjeli,zakočila sam tako da mu je glava poletjela prema staklu,izašla iz auta i potrčala prema dučanu.Izašao je i on.Čula sam njegove riječi-srest ćemo se mi opet.A,dragi moj,sigurno nikada više.Kada sam došla kući,čim sam ušla počela sam plakati.Plakala sam i plakala i plakala i nisam mogla stati.Mislim da sam se isplakala za pola života.Kasnije sam čula da je prireditelj moga šoka bio zapravo psihički bolestan.Već je u nekoliko navrata bio i na bolničkom liječenju.Zapravo su ga samo povremeno puštali kući.Eto,bolest je uništila jedno drago ljudsko biće,dječaka koji je i ranije zapravo za dječja mjerila bio malo čudan,ali mi djeca nismo na to obračali pažnju.Znala sam ja odmah da nije on kriv što je naš susret tako prošao,nešto ga je moralo promjeniti,nešto na što on sam nije mogao utjecati.
Eto,to je bilo moje posljednje uzimanje muških putnika u auto kada vozim sama,a ženske sam prestala uzimati kada je jedan čovijek isto tako pobrao nekoga u vožnji,doživjeli su nesreću,pa je stoperu morao plačati odštetu.Pametnome dosta.
A onda sam opet napravila glupost.Kćerka je išla u gimnaziju,sjećam se,isto je tako padala kiša pa sam je odvezla autom u školu.Na putu kući,već na periferiji grada ugledala sam jednog poznanika kako već poprilično mokar ide pječice pločnikom.Znala sam ga iz osnovne škole,bio je razred iznad mene ali smo se svakodnevno na hodnicima i u školskom dvorištu družili.Bio je iz susjednog sela,znala sam i gdje živi,ali ga nakon škole više od deset godina nisam vidjela,niti ništa o njemu čula.Stala sam,otvorila vrata i pozvala ga da uđe.Sjeo je u auto,okrenuo se prema meni,pružio mi ruku i rekao-dobar dan,ja sam E.Š.Pogledala sam ga iznenađeno,ma nije vrag da sam se toliko promjenila u tih deset godina,nisam,kada sam još uvijek mogla obuči vjenčanicu,a udala sam se brzo(bolje da se ne zna :roll:
)nakon škole.Zato sam ga odmah upitala-E.,pa zar me ne poznaješ,ja sam S.,pa išli smo zajedno u školu.A-rekao je-znam te,znam,i odmah počeo pričati neke gluposti,pa sam mu uzvratila-ma pusti to,nismo se vidjeli toliko godina,reci mi radije kako si,šta radiš.Čim sam to izgovorila znala sam da nešto ne štima.Lice mu se odjednom promjenilo,pogledao me je ledeno i oštro rekao-šta se tebe tiče šta ja radim,šuti i vozi,budeš li radila šta ti kažem ništa ti se neće dogoditi.Moram li reći da mi je srce stalo.Gledao je u mene nemrgođen i na pitanje što se čeka ja sam automatski stavila mjenjač u brzinu i krenuli smo.Išli smo u smjeru njegove kuće pa sam mislila da će tih pet minuta vožnje nekako proći.No malo zatim je opet imao zahtjev-veli,ajde da vidimo koliko taj auto najbrže može ići.Sada sam se već malo pribrala pa sam samo uzvratila-ma voziti ćemo polako,ima djece uz cestu,da se nešto ne dogodi.Kako u takvoj situaciji mozak brzo radi.Nisam znala što se zapravo događa,kako se onaj dragi dječak pretvorio u prijetnju moje sigurnosti.Bilo je poratno vrijeme tamo negdje prije dvijetisućite,više niti sama ne znam,pa sam pomislila da je možda bio u ratu pa ima posljedica od stresa.Pogotovo,kada je na neke moje riječi rekao-sada ćemo imati minutu šutnje za stradale u ratu.E,nakon tih riječi sam se smrzla.Nisam znala ima li možda nož ili pištolj uz sebe,šta će se dalje dogoditi,ali sam u glavi već napravila plan.Najprije sam na radiju našla smirujuču glazbu.Dali sreća ili slučajnost,ali naišla sam odmah na izvedbu"Na lijepom plavom Dunavu"Nikada kasnije do danas nisam upalila radio u autu a da to svira.Malo je napetost popuštala jer smo se približavali njegovoj kući,još kilometar i mojoj nevolji će biti kraj.Figu.Na moje riječi da smo blizu njegove kuće opet se namrgodio i rekao-vozi dalje,ja sam na tajnom zadatku.Ja ću ti već reći gdje ćeš stati.E,sada sam bila sigurna da sam u teškoj gabuli.Ne poduzmem li nešto u slijedećih minutu dvije izlaza možde više neće biti.Znala sam da imam posljednju priliku u slijedećih kilometar ceste,i ako je propustim,možda me više neće niti biti.Tu su počeli oštri zavoji,par uzastopnih,pa pješački prelaz,tako da je brzinu trbalo smanjiti na pedesetak km na sat.Smanjila sam ju ja na minimalno što sam mogla a da ne bi bilo sumnjivo-Tako smo došli do pješačkog prelaza,a tu je odmah bio parking robnog centra.Naglo sam skrenula na parking,malo smo se zanjeli,zakočila sam tako da mu je glava poletjela prema staklu,izašla iz auta i potrčala prema dučanu.Izašao je i on.Čula sam njegove riječi-srest ćemo se mi opet.A,dragi moj,sigurno nikada više.Kada sam došla kući,čim sam ušla počela sam plakati.Plakala sam i plakala i plakala i nisam mogla stati.Mislim da sam se isplakala za pola života.Kasnije sam čula da je prireditelj moga šoka bio zapravo psihički bolestan.Već je u nekoliko navrata bio i na bolničkom liječenju.Zapravo su ga samo povremeno puštali kući.Eto,bolest je uništila jedno drago ljudsko biće,dječaka koji je i ranije zapravo za dječja mjerila bio malo čudan,ali mi djeca nismo na to obračali pažnju.Znala sam ja odmah da nije on kriv što je naš susret tako prošao,nešto ga je moralo promjeniti,nešto na što on sam nije mogao utjecati.Eto,to je bilo moje posljednje uzimanje muških putnika u auto kada vozim sama,a ženske sam prestala uzimati kada je jedan čovijek isto tako pobrao nekoga u vožnji,doživjeli su nesreću,pa je stoperu morao plačati odštetu.Pametnome dosta.
ajkula
Dobro znana faca
- Tu od
- 1 Lip 2011
- Poruka
- 3,192
Je johabice danas više nemože čovijek u ništa biti siguran,ja pokupim samo poznate jer neko može izvana biti mio a unutrašnjost gora od pakla,a čuj da me ženska stoperica počne hvatati morao bi pružiti otporartyman:artyman:,jedino nebi valjalo da muški počne ,onda ne bi bilo dobro,radilo bi hladno oružje,:rolfer::rolfer:,kad si naspomenula stopiranje ja imam dobra iskustva kao stoper,jednom prilikom kada sam bio u vojsci tamo 93,dobio sam uznemirujući poziv od kuče oko pola 8 navečer,pošto je bilo veče a veze iz VŽ su bile loše navečer pala odluka idem stopom,u redovno vrijeme kad sam išao vlakom trebao sam nekih 4 sata,izašao sam iz vojarne u 8:05 a u dvorište sam ušao u 00 i nešto sitno,promjenio sam 7 vozila i zadnje je bila murija,kojima nikako nije bilo jasno kako sam tako brzo uspio stići i to još po noći,malo sreče i puno opreza je prevladalo i to je bilo tako taj put:drinkers::drinkers:
artyman:artyman:,jedino nebi valjalo da muški počne ,onda ne bi bilo dobro,radilo bi hladno oružje,:rolfer::rolfer:,kad si naspomenula stopiranje ja imam dobra iskustva kao stoper,jednom prilikom kada sam bio u vojsci tamo 93,dobio sam uznemirujući poziv od kuče oko pola 8 navečer,pošto je bilo veče a veze iz VŽ su bile loše navečer pala odluka idem stopom,u redovno vrijeme kad sam išao vlakom trebao sam nekih 4 sata,izašao sam iz vojarne u 8:05 a u dvorište sam ušao u 00 i nešto sitno,promjenio sam 7 vozila i zadnje je bila murija,kojima nikako nije bilo jasno kako sam tako brzo uspio stići i to još po noći,malo sreče i puno opreza je prevladalo i to je bilo tako taj put:drinkers::drinkers:
ajkula
Dobro znana faca
- Tu od
- 1 Lip 2011
- Poruka
- 3,192
ma nema problema sa time,klinac prelistava forum i sve zanimljivo javlja mami,ma mene je moja bolja polovica uzela zbog toga što sam miran ,tih i povučen i eto ovu godinu moramo odgrmiti ,kažu da nam ova kritična na prolječe moramo slaviti prvih 15 ako preživim,slučajno da me borbeni avion ne zgazi,kad smo kod ženskog pitanja evo jednom prilikom kad sam bio jako mlad bio sam sa jednom zbilja prekrasnom curom,koja je na jednom izlasku imala strogu minicu bijele boje sa zelenim točkicama,sad kad god kad ju sretnem u prolazu a udana je selo do mog ,uvijek se sjetim te haljine i svega vezanog za to:gitarist::gitarist:artyman:artyman:
artyman:artyman:
ajkula
Dobro znana faca
- Tu od
- 1 Lip 2011
- Poruka
- 3,192
a tko nema imalo romantike u srcu taj nije vrijedan ničega samo prijezira,uglavnom sječam se ja i loših stvari u životu kojih uvijek ima ali ljepše stvari nekako mi bolje pašu kao i večini,evo sad ovih dana kad budemo obilazili naša groblja moram zapaliti sviječu za jedno mlado žensko biće koje je prerano napustilo ova prostranstva i ostavilo dvoje prekrasne dječice ah a bila je puno puta ozbiljno društvo i pratnja i plesni partner iako je bila veča za pola glave ali bolest je napravila svoje nažalost:madmana::madmana:
johabica
Iskusan lik
- Tu od
- 8 Tra 2012
- Poruka
- 4,529
Pa kako ti uopće i možeš pomisliti da bi netko u tebi mogao misliti da si romantičar?Em si star,koliko ono,jel blizu četerdeset,ili više,bem mu sunac,sad se baš ne mogu sjetiti.Priznala bih ti romantiku ako iskreno kažeš kada si posljednji puta poklonio ženi jedan cvijetak.A bez da si nešto od nje tražio.:roll::roll:
Baš sam zločesta,ali,nije mi prvi put.
Posljednje uređivanje:
johabica
Iskusan lik
- Tu od
- 8 Tra 2012
- Poruka
- 4,529
E ajkula,ima tu i nešto čežnje i tuge u tvojim riječima.Nebrini,razumijem ja što ti želiš reći.
- Tu od
- 20 Svi 2010
- Poruka
- 6,939
.Priznala bih ti romantiku ako iskreno kažeš kada si posljednji puta poklonio ženi jedan cvijetak.A bez da si nešto od nje tražio.:roll::roll:
Baš sam zločesta,ali,nije mi prvi put.
hm.....:scratch
dobije uvijek kad traži...:lol:
johabica
Iskusan lik
- Tu od
- 8 Tra 2012
- Poruka
- 4,529
Mislim da si u godinama kada bi već trebao znati da pravo muško nudi,a ne čeka da se traži.:lol::lol::lol:
- Tu od
- 20 Svi 2010
- Poruka
- 6,939
