Ustala sam jutros opet prije pet,dan je za zalijevanje plastenika,pa se onda uvijek potrudim da se to završi do osam ,jer se svaki mora posebno.Iskoristiti ću vrijeme dok voda teče i reći nešto što me već dvadesetak godina opterećuje,istina ,sada više ne toliko kao ranije,ali zna isplivati i svaki puta osjetim onu težinu kao i prvoga dana.
Imala sam jednu baku.Nije zapravo bila moja,bila je suprugova,dobila sam je udajom i ulaskom u njegovu obitelj.Bila je to žena vedra duha sa kojom sam provodila više vremena od svih ostalih ukučana,jer svi su bili zaposleni i najveći dio dana odsutni,a nas dvije smo odrađivale kučne i gospodarske poslove u vrijema njihove odsutnosti.Valjda se i zato razvila neka posebna povezanost i povjerenje među nama.A možda i zato što je uvijek kada bi došlo do nekoga konflikta znala reći svojoj kćeri-mojoj svekrvi-prema tuđemu djetetu moraš biti bolja nego prema svome,jer tvoj će ti oprostiti,a tuđi će pamtiti do kraja života.Koliko je mudrosti i istine bilo u njenim riječima shvačam tek danas.Deset godina smo živjele pod istim krovom,i nikada među nama nije došlo do nekih spomena vrijednih nesuglasica,i tim je veći moj osječaj krivnje i svijest da sam je iznevjerila.Iznevjerila sam je dva puta .Prvi se puta to dogodilo u vrijeme kada smo još živjele zajedno.Bila je već bolesna,dijabetičar na lijekovima,ali držalo se to nekako pod kontrolom,sve dok nije uz to i tlak počeo varirati.Za tlak se nije znalo,valjda sam ja zato i napravila grešku koju si još i danas ne mogu oprostiti i najradije bih da mogu nikada se toga ne sjetiti.Bila je subota,a dan prije smo se ja i suprug dogovorili da ćemo ujutro ići u Mađarsku.Trebalo je obnoviti garderobu,dugo se to već planiralo.Ustala sam ranije i vidjela da je baka još u krevetu,što inače nije bio njen običaj.Otišla sam do nje i primjetila da se ne osjeća baš najbolje,i pitala je želi li ići liječniku.Bila je neodlučna,i bi i ne bi,biće joj valjda kasnije bolje,pa će još vidjeti.Veli,neka mi samo idemo kamo smo naumili,a ona će odležati za to vrijeme,pa bude li potrebe,kada se vratimo...Moram biti iskrena i reći da sam bila zadovoljna takvim dogovorom,iako sam osjećala da radim grešku i da bi bilo najbolje da nikamo ne idem.ALi taj unaprijed isplanirani put me vukao,i mi smo sjeli u auto i otišli.Cijelo sam vrijeme odsutnosti imala neki čudan osjećaj u sebi,neku nelagodu.Kupnja je prošla u užurbanosti i nekakvoj nervozi.Kada smo se vratili prvo sam otišla u njenu sobu.Bila je još uvijek u krevetu,bilo joj je lošije nego kada sam je ostavila.Na brzinu sam je spremila i odvela u bolnicu.Lagani moždani udar.Ostala je pokretna ali pomalo usporena,a ja sam znala da sam ja krivac što se to dogodilo,jer da se ranije otišlo liječniku,možda bi sve prošlo u redu.Njeno bolesno stanje je sada iziskivalo pojačanu brigu,trodnevnu svakodnevnu terapiju i davanje lijekova koje je morala uzimati.Ja sam bila ta koja je bila zadužena za to,vremenom sam naučila koje lijekove joj dati nakon mjerenja tlaka,jer je varirao od jako niskog do opasno visokog,primječivala nepravilni rada srca,pa opet regirala terapijom-Trajalo je to dvije godine,svakodnevno,a onda smo se odselili u svoju kuću.Ipak sam ja svakodnevno odlazila k njoj izmjeriti joj tlak,nekada i dva puta dnevno i odrediti koje će lijekove taj dan uzeti.Jednoga me dana pozvala u svoju sobu i rekla da je odvedem u banku kako bi uzela svu svoju ušteđevinu i poklonila je meni.Naravno da nisam pristala,imala je kćer koja je vodila brigu o njoj,a i moj suprug joj je unuk,pa su oni ti koji imaju pravo na takav poklon.
Drugi puta sam je iznevjerila na dan njene smrti.
Usprkos svoj terapiji jedne joj se večeri stanje naglo pooršalo,i moja me svekrva pozvala neka dođem.Spremila sam je odmah i odvela na hitnu.Uputili su nas u bolnicu,srčani udar,pa ju je dežurna liječnica zadržala na liječenju.Kada sam je spremila u krevet,doktorica me pozvala u ordinaciju i objasnila da su ovo njenih posljednjih desetak dana života.Bilo je to...Suze su samo počele teči i nisu mogle stati.Nisam željela vjerovati,nisam željela da bude tako,nisam htjela da se to dogodi.Hodali smo joj ja i moj suprug svakodnevno u posjetu.Posljednji dan njenoga života sam joj odnjela naranđe,te nesretne naranđe,ko da me neka sila navela da ih kupim iako sam znala da ima i viša nego što joj teba jer smo joj svaki dan nešto odnjeli i to se samo gomilalo u onom bolničkom ormariču.Rekla je odmah neka ih odnesem kući djeci,jer ima i previše svega,ali ja nisam htjela niti čuti,pa to je za nju,a ja ću djeci kpiti što treba.Taj je dan bila posebno vedra i raspoložena,smijala se i sjedila u krevetu,odrezala sam joj nokte na rukama i nogama,što sam i inače i kod kuće radila,a onda ja došao kraj posjete i mi smo pošli kući.Bilo je pola pet popodne.Zatvarajuči vrata za sobom čula sam kako me zove.Znala sam da želi da se vratim i uzmem te proklete naranđe i odnesem ih kući,pa sam samo produžila niz hodnik praveći se da ne čujem,a moje je ime odzvanjalo za mnom,ponavljajući se nekoliko puta.Te je večeri umrla.
Nekoliko dana nakon sprovoda spremala sam djecu u školu.Jeli su doručak za stolom,a ja sam otišla do prozora i promatrala prve pahulje snijega.Okrenuvši se,vidjela sam da je televizor upaljen.Slike nije bilo,samo je ekran titrao.Prekorila sam djecu što ne mogu u miru jesti,no rekli su da nijedno od njih nije uključio tv.Daljinski je bio u dnevnoj na stoliču i meni nije bilo jasno kako se tv mogao sam upaliti.Ugasila sam ga,i taj je dan prošao normalno.Slijedečeg sam navečer otišla na spavanje,i taman kada sam počela tonuti u san,čula sam kraj kreveta glas.Ponavljao je moje ime,četiri pita zaredom.Poznavala sam taj glas,glas bake,isti onakav kakav ja odzvanjao za mnom kada sam odlazila iz bolnice.Naglo sam se digla,sjela u krevetu,ali ništa se više nije čulo.Zaspala sam opet i taj je dan prošao.A onda se par dana nije dogodilo ništa,do jedne večeri kada smo se već u mraku vratili kući,i ja sam već iz dvorišta kroz prozor vidjela da televizor radi.Opet je bio upaljen na kanalu bez programa,samo je slika titrala,daljinski je bio na stoliču kao i uvijek.Sada sam se duboko zamislila.Nisam nekakav vjernik,bude li se nakon moje smrti ispostavilo da je sve ipak tako kako crkva pripovjeda,teško da ću završiti u raju,ali sam otišla svečeniku,sve mu ispričala i zamolila ga da odsluži misu za baku.Nakon toga sam otišla na groblje,sjela na grob,i samo rekla-tu sam bako,vratila sam se.
Time je sve završilo .Niti se više televizor ikada sam upalio,niti sam više čula njen glas.Savjest je vražja stvar.I koliko god željela sebi ovo objasniti na neki logični način,glas mogu,ali televizor ne.Onaj dvadeset godina star osječaj krivice još živi duboko u meni,ugnjezdio se i nikako ga se ne mogu riješiti.Biti svijestan da si iznevjerio nekoga i da se to više ne može popraviti nije lako.Treba naučiti živjeti sa time.Ja jesam,ali ponekada potonem i onda se sve vrati i sjećanja krenu.
Nisu sve priče lijepe.Ne završavaju sve sretno.To je život.
