Dopustite mali osvrt na točno napisanu izjavu.
Nekada, tamo na polovici osamdesetih godina prošlog stolječa, su ljudi u mojem kraju provodili postepenu traktorizaciju, nabavom tuđih isluženih traktora i ponekog kombajna.
U firmama se transport bazirao na dotrajalim kamionima proizvodnje uglavnom FAP i TAM. Malo je bilo Fiata, a tek poneki Mercedes i MAN. Unutrašnji transport su činili po lošim putevima jednostavni uglavnom dizel viličari.
Istrošenost tih strojeva i starost je od nas u radionicama tražila puno znanja i jako puno rada, da bi sve to ostalo funkcionalno.
Postepenom obnovom voznog i strojnog parka, došlo je do smanjenja kvarova i zastoja, a time i našeg posla. Došlo je do velike modernizacije. Mi smo se bili prisiljeni prilagođavati i stručno osposobljavati u hodu, ili nestati sa majstorske scene.
Ja sam imao potrebu uzdržavati obitelj s troje djece i činio sam sve potrebno da održim korak s tehnikom i tehnologijama koje su silovito ulazile na naše područje.
Danas imam pravo biti ponosan na svoj radni i stručni vijek, a i moja omladina me se ne stidi. Uspijevao sam održati korak, kroz brojne uspješne specijalizacije i osobne stručne transformacije.
Točno je da se današnja tehnika puno manje kvari, ali je ima puno više, kompleksnija je, složenija i zahtijeva dodatna nova znanja i opremu, kao softveri, serviserska računala i još puno toga.
Danas biti auto električar i usporediti ga s onim iz 1985., ne bi bilo niti moguće, a niti previše ispravno, razlika je kao nebo i zemlja 🙂. Nije bilo lako držati korak i biti stalno u trendu s novotarijama u struci.
Zato sad živim stručno opuštenije, došli su dani i za hobi u društvu s znatiželjnim unucima.
Neprocjenjivo.
Isprika na dužini teksta, ne znam to napisati u jednoj rečenici, a htio sam. 🙃