E to ja nikako ne mogu shvatiti.
Zašto je sve, ama baš sve poskupjelo, pa čak se i obične radničke place pomalo dizu, a tim prokletim žitaricama samo pada cijena?
Zašto se i njihova cijena nije digla s inflacijom?
Kolega, jel možeš to objasniti ako znaš, ili bilo tko drugi, jer ja si to nikako ne mogu utuviti u glavu?
Da ti budem potpuno iskren ni sam ne bih znao točan podatak da bih mogao uprijeti prstom i reći zbog toga i toga, ali ono što znam je da cijenu pored usluga i dobara određuje i tržište, odnosno ponuda i potražnja.
Antonio je već spomenuo da imamo suficit pšenice, prematome iste ne fali na tržištu pa su takve i cijene.
Ono što je jasno kao dan je to što smo mi relativno jadni u svakom agrarnom pogledu. Probaj nabrojati u tvome selu ili užem krugu, koliko seljaka ima svoj nekakav skladišni kapacitet? Hala, silos, šta god? Nema puno, jel da?
Dakle, primoran si odmah u žetvi predati/prodati nekom svoj proizvod. Zakosio si kombajnom, još se ne zna cijena, predao si na nekom otkupnom mjestu i kroz par dana saznaješ cijenu, kada to prodajno mjesto izvrši sastanak sa ostalim otkupljivačima u okolici ili ako su veći igrači na državnom nivou i dogovore se s kojom cijenom će nas bolje ucijeniti. Jer koga je lakše ucijeniti, seljaka sa 20 vagona pšenice ili trgovinu sa 50 telefona? Seljak nema gdje sa svojih 20 vagona pšenice i mora je prodati pošto-po to, ili skladištiti kod otkupljivača, ali to često rezultira većim gubitkom nego zaradom dugoročno gledano, trgovac sa 50 mobilnih telefona, ako kupi hlače sa dovoljno džepova, može svih 50 telefona pogurati po džepovima i to je to, skladište osigurano. Da ne pričam da on ima veću vrijednost u tih jebenih 50 telefona nego ti u 20 vagona pšenice.
Kada bi svaki seljak bio u stanju na globalnoj razini svoj proizvod kvalitetno proizvesti i uskladištiti i na globalnom nivou dozirati "na kapaljku" svoj proizvod, e onda bi se dale diktirati cijne od strane onoga koji proizvodi, a ne od strane onoga koji otkupljuje, ovako oni dobro znaju da mi nemamo gdje s tim, pa nas shodno tome i ucijene, tek toliko da izdržimo do godine da bi nas opet ucijenili, ako koji od nas malih i propadne, jbg uzet će raditi netko veći ili pak isti taj otkupljivač. Naposlijetku tko smo to mi da odlučimo koliko je nama dovoljno za život, tu su otkupljivači i trgovci da nam diktiraju cijenu i tempo života.
Kriva je tu i država, da bi ti mogao tražiti sufinanciju izgradnje skladišnog kapaciteta, moraš imati 50.000t svoje robe koju možeš uskladištiti, može li to neki manji ili srednji OPG? Ne može! Govorim o natječajima koji su bili u opticaju kroz par prošlih godina.
Na žalost mislim da smo na kraju dana i mi sami krivci jer smo preponosni, s jasnom slikom o gubitku mi krećemo u novu proizvodnu godinu i novi dan, svjesni da svake godine imamo gubitke i da ćemo samo njih i ostvarivati ukoliko cijene repromaterijala ostanu kakve jesu, a cijene proizvoda ostanu ili krenu silaznom putanjom, a na žalost trebale bi biti barem 20% veće da bi se ostalo u pozitivnom predznaku, ali tu nema života. S druge strane ponos ne da napustiti djedovinu, zemlju, a na kraju dana i lažni osjećaj "slobodne volje" i slobode raditi sam za sebe i biti sam svoj gazda. Realno gledano dohodak seljaka je manji od Neplaca koji vozi Wolt i piša po hodniku.
Tu dolazimo konačno i do veličine posjeda u RH je to 11ha u prosjeku, Austria 20ha, Poljska 24ha, Njemačka 61ha, Francuska 69ha, Slovačka 101ha, Amerika 187ha, Škotska 200ha, Australija 4,331ha...
Ali ni to nije toliko bitno kolika je razlika u kvaliteti života dalje i ovdje. Kod nas da bi napravio neki proizvod kod kuće, treba 101 papir i pun k novca da se napravi proizvodni kapacitet, u drugim zemljama se sir kuha i pakira u kuhinji gdje se kuha ručak za obitelj koja taj sir proizvodi i pakira za trgovačke centre, a kod nas, odvojeni prostor, MTU, odvojeni sanitarni čvor, pločica ovakva, podloga onakva, rasvjeta takva, šalter ovakav, stol onakav, vrećica ovakva, lak na noktima ovakav, boja kapije onakva, pasmina kera koji zapišpava čempres ovakva i na kraju članska iskaznica takva i takva. I onda dobijemo neodrživu proizvodnju jer taj sir mora biti kao da je sa zlatnim listićima da bi ti mogao izdržavati ratu kredita, a trgovački lanac isti taj sir iz neke treće zemlje dobije po bagatela cijeni jer kao što su Indijci štancali maskice, tako ga neka sirana štanca u nekoj polusklepanoj hali i udaraj ili u drugom slučaju država podupire proizvođača pa mu je dala mogućnost da za sitne pare napravi proizvodni pogon i zaposli 20 ljudi. A ti radiš s obitelji i opet nemaš ladne vode, a za toplu da opereš ruke prije pakiranja sira možeš samo sanjati.
Možemo vrtjeti dubioze koliko god hoćemo, ali suvisli odgovor na banalno pitanje; '
Zašto?' nećemo dobiti.
@#Pajdaš
Vidi ovako, na kraju dana vodio ti trošak te utičnice ili ne, ta utičnica je i dalje trošak jer ti treba, to jesu realne stvari za navesti u trošak, ali ne mijenja ono što je: trošak. Tako i u proizvodnji, primarne stavke da, sitne, ne, jer ti se samo na kraju dana smuči.
Umjetnu inflaciju stvaraju trgovci koji su možda u periodu tokom korone za vrijeme lockdowna doživjeli manju ponudu, ali su onda i naplatili to što su imali na lageru, kada su vidjeli da nitko ne pita za cijenu, nego samo kupuje/naručuje odlučili su nastaviti sa trendom dizanja cijena jer se nitko nije pobunio, niti se sada buni. Ove kvazi bojkote i sranja ne vrijedi spominjati jer je čovjekov um toliko pomračen da će čovjek ići sam protiv sebe samo da bi eto mislio da ima "slobodnu volju" pa onda imaš 30% onih koji kažu "Šta će meni netko govoriti kad ću ja ići i štp ću kupiti u trgovini", drugih 20% koji misle "Pa bože, šta sad, ako mi treba CokaKola zašto si je ne bih kupio i kada je bojkotić" 10 % onih koji misle "Jao kako ću danas bez kruh ili jogurta" i evo nas već sada na više od 50% tih koji ne misle svojom glavom nego eto, misle da imaju kontrolu nad svojim odlukama, pa onda na kavicu, mobitelček od 1.000€ u rukice i surfaj, gledaj kakvo tijelo možeš imati, ali trpaj masan burek za 2€ i kaži: "Ma ja da hoću za 3 tjedna mogu tako izgledati, ali nemam ja vremena" pa onda srk kave, griz bureka i lagani podrig uz masan obraz i smješak na licu ocrni drugoga i uživaj u danu, i tako ukrug dok ti ne istekne rok trajanja...
