Kad me već prozivaš...nisam kolinje imel rad ko dete, ali sam zato imel rad topiti mast, vesiti kobasice na batine... a najviše sam posle volel vrijeme dok se peklo meso za banju (pomazal sam z kruhom svu onu slanu mast...)
Otec je pripremil drva, kotel, i sve drugo (ali nije volel mesariju...osim jesti). Uglavnom, klali smo 2, rjeđe 3 komada. Istina, moja se mama nadelala "kak vol", ali nigda nije rekla da joj je teško.
Kad god bi došel neki (rijeđi) gost, uvijek je imala par kobasic za dati... To mi je ostalo u sjećanju, pokoj joj duši.
Danas, kad mojih više nema, ja moram voditi brigu o kolinju, određujem kaj i kak se bu narezalo i spakiralo (žena pomaže, ali nema pojma o tome). I denes mi je žal kaj više toga nisam navčil od mame... dočekale su me njezine obaveze, za koje nisam ni znal da postoje, a sad mi njezino iskustvo i savjeti fale.
Svinje godinama kupujem pri bratića, i pri njega sve napravimo, jer on ima jednu prostoriju u podrumu namijenjenu samo za takve stvari (+mašinu, top, posuđe...)... čak i sel (sušionu). Dva brata, mesara, su mi susedi, pa to napravi jedan ili drugi, koji more i hoće. Jedan od njih mi to i pomogne pacati.
Zadnih godina (od kad mojih više nema) kupujemo po jednog pajceka, jer više nemrem riješiti, niti imam potrebe (dovoljno nam je).
Bez obzira na pomoć prije spomenutih, nadelam se i namučim...ali neprocjenjiv je osjećaj kad znaš da imaš (kakvo-takvo) svoje. Znam da u kobasicama niti suhom mesu nema nitrita, znam kakvi su začini, videl sam kavo je bilo friško meso (pregledano na trihinelu). Možda bi bilo jednostavnije kupiti, ali svejedno budemo imali kolinje dok god budemo mogli. Friški domaći čvarki su dobar motiv...